Jednom je neki vladar naredio, da se nekakav zarobljenik smakne, a jadni osuđenik počeo onda u beznadnom stanju grditi vladara na svome jeziku i nedostojne mu riječi govoriti, jer je davno rečeno, tko se pomiri sa smrću, može govoriti sve što mu je na srcu. Vladar tada zapita prisutne, što ono osuđenik govori, i jedan mu vezir* reče:
– On vas podsjeća na kur’anske riječi, kojima se obećava džennet onima koji savladavaju srdžbu i praštaju ljudima…
A drugi vezir, protivnik prvog, dočeka na to:
– Ljudi našega zvanja u prisutnosti vladara moraju samo istinu govoriti. Zarobljenik vladara grdi i nedolične mu riječi govori.
A vladar se, gle, na te riječi silno namršti pa će odriješito tome drugome veziru:
– Meni se ona njegova laž više sviđa od te tvoje istine, jer je namjera od one laži bila neka korist, a tvoja se istina zasniva na pakosti. Ta bolja je i laž, koja donosi neku korist, negoli istina, koja će prouzrokovati kakvo zlo!