Odluči hodža da se baci na trgovinu turšijom, pa kupi od jednog čovjeka koji se dotada time bavio magarca, sav inventar i turšiju.
Magarac je kod ranijeg gospodara navikao da došavši pred neku kuću zareve prije nego bi gospodar viknuo „Turšije, turšije!“ To je činio i s hodžom tako da se je glas hodžin uvijek potpuno gubio u revanju magarca.
Dojadi to Nasrudin hodži, pa kad ga jednom magarac opet preteče svojim revanjem, hodža se razljuti pa poviče:
– Ma, stanider, bolan! Ko od nas dvojice prodaje turšiju, ja ili ti?