Piše: HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ
Da nastavimo priču o mladiću. Nakon što se pripodigao i počeo hodati, naišao je na jedan mali put koji ga je doveo u jednu prekrasnu bašču. U toj bašči upoznaje jednog čovjeka koji mu je sklon, pa mu ovako kaže: “Ova oaza pripada meni, a ona je okružena pustinjom. U toj pustinji vladaju demoni i ti si se dobro sačuvao. Imam ti mnogo toga za pokazati, posjedujem brojna bogatstva pored ove prelijepe oaze.” Doveo ga je do palače pa mu je rekao: “Ako pristaješ da budeš moj posinak, ovo će ti sve pripasti, ali prije toga ćeš morati položiti jedan ispit. Ti ćeš se popeti na ovo veliko stablo, merdevine ćeš podići gore. Šta god vidiš, na to ne obraćaj pažnju. Ko god da ti se obrati, nemoj s njim govoriti. Samo izdrži još ovo i nećeš više dolaziti u takve situacije.”
Taj je čovjek otišao, spustila se noć i u neko doba mladić gleda kako tu dolazi jedna velika skupina sa svijećama. Kada su prišli bliže stablu, mladić je vidio da su to prelijepe djevojke, sve ljepotica do ljepotice. Među njima je i njihova carica, koja mu je odmah pamet oduzela. Sjetio se da mu je čovjek rekao da se čuva bilo kakvog kontakta, međutim, tom prizoru nije mogao odoljeti. Ta je carica poslala jednu od svojih djevojaka da zovne mladića i rekla joj: “On želi naše društvo, baš kao i mi njegovo.” Mladić je sišao s drveta i pogostio se. Dok je bio u zagrljaju jedne ljepotice, odjedanput je vidio koga on to zapravo grli. To je bio jedan strašni ifrit, odvratan, na cijeloj je stranici opisan kako izgleda. On mu govori: “Nemoj me se bojati, pa maločas si me ljubio, samo nastavi.” Tako je on, hud, u tom halu ostao sve do jutra. Kada se sve to završilo, opet je sam sebi kazao: “Čudna li ovog života! Sad čovjeka stavlja u raj, sad u pakao. Sad ti nudi ružu, a iza te ruže trn stoji. Iza mjesecolikog lika, kada se veo podigne, ugledamo aždahu. Ali, ko će znati da je ovaj svijet čistilište, da je on vatra, dok sam u nju ne upadne?!” U tom trenutku, nakon ovog nutarnjeg razgovora, osjetio je da nije sam. To je bila budnost po pitanju Božije blizine, osjetio je prisustvo Prijatelja, jedinog dosta koji svog roba nikada ne ostavlja. Pošto se opet našao u pustinji, nastavio je dalje i brzo je došao do izvora u kojem se okupao. Tu je Bogu Uzvišenom pao na sedždu obraćajući Mu se: “Gospodaru, Ti razrješavaš sve čvorove, Ti si uputitelj zabludjelih, pa uputi mene, ja ne znam i ja sam izgubljen.” Podigao je glavu sa sedžde i ugledao je jednu osobu pored sebe koja mnogo liči na njega, ali je bila ljepša jer je iz nje izbijao nur. Odjeća mu je bila poput proljetnog zelenila. Mladić je upitao tu osobu: ”Ko si ti?”, a on mu odgovara: “Ja sam Hidr, rob Onoga kome i ti robuješ, kome i ti i ja padamo na sedždu. Ja sam najbolji dio tebe, tvoj temeljni dio i došao sam da te spasim. Sada zatvori oči.” Mladić je zatvorio oči. Kada mu je rekao da ih otvori, Mahan se ponovo našao u onoj bašti pored Nila. Tu je vidio svoje drugove koji su već bili obukli plavu odjeću koja je bila simbol tuge i žalosti. Sada se sve odjedanput pretvorilo u veliko veselje. Mladić im je rekao: “I ja ću obući plavu odjeću.” Nizami tako lijepo završava ovu priču riječima: “A to je divna boja, boja neba. A ko je obilježen tom bojom, on ugošćava sunce.” Valja proći kroz ove halove, ove tegobe i razna iskušenja, inšallahu teala, znati da te Gospodar nijednog trenutka nije ostavio već je samo čekao da se Njemu okreneš, i onda sve dobija pravi tok.
“(…) Povikaše sokolu: ‘Odlazi, odlazi! Okreni se i drži podalje svoje ruke od naših glava, o, ‘prijatelju’! (…)” Daleko je on od prijatelja. Kao da mu govore: “O, ti suštinski neprijatelju, odlazi!”
“(…) Mi smo čisti od tvog poziva. Eto ga tebi! Mi ne pijemo tu tvoju varku, o, kafire! (…)”, patke govore sokolu, odnosno, pametni mu’mini koji su se sada potpuno očistili odgovaraju na izazove i pozive šejtana.
“(…) Naša je tvrđava za nas (…)”, voda dina, “(…) a neka šećer i šećerna polja budu tebi. Mi ne želimo tvoje hedije. Za sebe je zadrži! (…)” “Eto ti ta zemlja u kojoj teku med i mlijeko, ta zemlja koju tako promoviraš, eto je tebi”, kao da patke govore. Ali, ljudi smo i reagiramo na lijepe prizore. Evo ovaj mladić u priči nije se mogao suzdržati, jer se tada u čovjeku povede rat. Njegova savjest mu govori: “Nipošto ne poseži za tim, jer to je opasan put i sramota te na kraju čeka.” A onda strast s druge strane progovara: “Baš me briga za sramotu, nemam vremena o tome razmišljati gledajući ovakav prizor.” A iza tog prizora, kada se s njega skine veo, takva rugoba stoji, odnosno, kada se skine ta perda, tek tada vidimo šta smo voljeli. Reagiramo tako a ne bismo trebali. Trebali bismo se, uz Allahovu pomoć, boriti da izdržimo, nećemo umrijeti od takvog izazova ako mu kažemo: “Ne!” Na koncu konca, ako toj dimenziji kažemo ovo “ne”, to znači da smo se potvrdili kao nosioci dina, kao neko ko je u okrilju ove vode. Ali, ima jedna stvar o kojoj bismo trebali povesti računa kako bismo je sebi češće predočavali, da bismo se, biiznillah, mogli sačuvati kada nam dođu ovakvi izazovi.
Ima jedna zanimljiva zgoda koja se desila otprilike prije 2.400 godina. U Sirakuzi, gradu na Siciliji, u to doba vladao je Dionizije II. Volio je nauku, družio se s Platonom. Njegov je rođak, koji je bio Platonov učenik, pokušao da od njega napravi idealnog vladara te zamišljene Platonove države. Jedan dan Dionizije II sjedio je i razgovarao s jednim svojim poznanikom po imenu Damokle. Ovaj mu je laskao govoreći: “Ovaj sjaj, ova ljepota, nema niko sretniji na ovome svijetu od tebe. Blago li se tebi kada ovo posjeduješ.” Na to ga Dionizije upita: “Vidim, Damokle, da tebe to izuzetno privlači. Bi li volio iskusiti ljepotu ovih stvari?” Damokle se odmah složio. Vladar je naredio da mu se pripremi zlatna ležaljka prekrivena svilom i kadifom. Okolo su bili zlatni i srebreni poslužavnici s raznim vrstama hrane. Bio je okružen prekrasnom poslugom. Kada je ovaj zasjeo i počeo u svemu tome uživati, Dionizije je drugim svojim podanicima rekao: “Sada s tavana spustite tačno iznad njegovog vrata britki mač, sablju, i neka ona visi na konjskoj dlaci.” Kada se taj mač spustio i kada je ovaj vidio da mač stoji tačno iznad njegovog vrata, a povrh toga visi na samo jednoj konjskoj dlaci, zaboravio je na sve ovo što ga je okruživalo. Nakon par trenutaka, rekao je Dioniziju: “Molim te, spasi me ove mučne pozicije.” Nije nam džaba u predajama preporučeno da se često sjećamo smrti. Ona nam upravo ovako slikovito visi iznad našeg vrata i u svakom trenutku može pasti. Što nam ona bude bliža i zornija, utoliko ćemo imati otvoreniji pogled da ne dozvolimo da nas ovakvi izazovi prevare.
“(…) Dok je duša prisutna, neće manjkati zalogaja. Gdje je vojska prisutna, ne manjka zastava.’ (…)” Nemoj dozvoliti da te briga za zalogajem dovede u situaciju da prodaš vječnost. Dok je duša u tijelu, to je znak da je nafaka prisutna i imat ćeš je onoliko koliko ti treba, a nećeš je imati onoliko koliko ti želiš. Kada bi bilo tako, to bi bilo pogubno po tebe, zato pokaži zahvalnost na onome što ti je Gospodar dao. A kada nestane nafake, šta se dešava? Kada lijevi melek bude obaviješten da je nafaka završena kod određene osobe, on o tome obavijesti desnog meleka. Pošto su oba meleka potčinjena Džebrailu, onda oni njega o tome obavijeste, a on obavijesti meleka Azraila. Zatim on dolazi i dotičnoj osobi uzima dušu. Tako se završava naš život, život u kome su izbrojani dahovi, život koji se ne mjeri danima, nego dahovima. I neće se taj čas ni odgoditi, ni ubrzati niti za jedan trenutak. Do tada se ne brinimo za nafaku. Er-Rezzak, dželle dželaluhu, daje svima.
“(…) Oprezni gospodin dovoljno je isprika naveo. Više je razloga prkosnom demonu predočio. (…)” Opet se sada vraća onoj priči o seljaku i građaninu. Oprezni gospodin puno je isprika naveo i još će nam neke hazreti Mevlana sada navesti, ali vidite sada, više je razloga prkosnom demonu predočio, u formi seljaka to je poziv ovog demona. U ajeti-kerimu se kaže: “Pozivaj ih i skupi na njih svoje pješaštvo i konjaništvo, udruži se s njima u imetku i porodu i obećavaj im.” A kada se sve završi, kada i jedna i druga skupina budu u staništima koja im pripadaju, on će u džehennemu, između ostalog, kazati: “Allah vas je pozvao istinskim pozivom, a ja sam vas pozvao pa vas prevario. Ja sam vas samo zvao i nad vama nisam nikakvu vlast imao. Samo sam vas pozvao, a vi ste mi se odazvali.” Ovo je da ne bismo, neuzubillah, njemu pripisivali nekakvu moć i snagu. Njegova snaga upravo dolazi od našeg gafleta i nesvijesti ovog poziva sokola koji nam nudi zemlju meda i mlijeka. Onda završava: “Zato ne korite mene, nego korite sebe.”
Dalje kaže hazreti Mevlana: “(…) Rekao je: ‘Upravo sad imam važnih poslova. Krenem li, oni se neće u red dovesti. (…)” Ovo gospodin govori kao ispriku. “(…) Car mi je delikatan posao naredio. Očekujući me, car je noć probdio. Nemam smjelosti odbaciti carevu naredbu. Ne mogu se pred carem osramotiti. Svako jutro i svaku večer stiže specijalni izaslanik i od mene traži izlaz (iz poteškoća). Smatraš li dopuštenim da ja pođem na selo a da sultan obrve podigne? (…)” Odnosno, da se naljuti zbog njegovog poteza.
“(…) Kako bih nakon toga dermana njegovoj srdžbi našao? Zar da tim putem sebe živog pokopam? (…)” Ovdje se završavaju isprike građanina.
“(…) Na ovaj način on je stotinu razloga naveo, ali njegova se rješenja s Hakkovom odredbom nisu podudarila (…)”, jer u Allahovom određenju bilo nešto je drugo.