Piše: Uzeir Alispahić
Sokrat (470/469 – 400/399 p.n.e.) je prvi filozof koji se bavio moralnim pitanjima, pa ga mnogi autori karakterišu kao “oca etike”. Međutim, za posjedovanje najstarijih etičkih spisa koji su sačuvani (poznato je da Sokrat ništa nije pisao) dugujemo Aristotelu. Njegova etika vrline sadržana je u dva spisa: Eudemova etika i Nikomahova etika.
Eudemova etika govori o teološkim temeljima morala, taj manje poznat spis direktno ukazuje da naše moralno djelovanje proizlazi iz naše zaljubljenosti u Boga (Prvog nepokretnog pokretača), te naše težnje da budemo poput njega – moralno savršeni.
Nikomahova etika je djelo koje je Aristotel nazvao po svom sinu Nikomahu. Nikomahova etika predstavlja najpoznatije i potpuno sačuvano djelo iz područja helenske etike vrline. U njoj Aristotel ne govori o teološkom osnovu morala, nego o tome šta je to uopće vrlina (njena narav), te kako postatiti (biti) čovjek u pravom smislu te riječi.
SVRHOVITOST U ARISTOTELOVOJ FILOZOFIJI
Aristotel u svom slavnom djelu “Metafizika” kaže da sve što postoji u univerzumu ima svoju pravu telos/svrhu. Tako navodi primjer pčela koje imaju svrhu da grade sač i tako proizvode med, koji ljudi koriste u mnoge svrhe (ishrana, liječenje..). Posmatrajući prirodu Aristotel uočava sveobuhvatnu svrhovitost, ali ta svrhovitost nije postavljena subjektivno od strane bića koje djeluje svrhovito, nego je svrha određenog bića povezana sa njegovom naravi (prirodom). Pa tako možemo reći da je u samoj naravi pčela da budu radilice koje prave med, te zbog toga imaju takvu svrhu. Narav je povezana direktno sa idejom pčele, iako je Platon smatrao da su svijet ideja i svijet prolaznih stvari razdijeljeni svjetovi. Aristotel je smatrao da se ideja (forma) nalazi u tom biću, a ne u nekom drugom svijetu. Tako imamo ideju pčele koju možemo posmatrati kao neku šifru (analogija sa DNK) koja čini samu pčelu pčelom.
S obzirom da sve ima svoju svrhu, tako je i sa čovjekom. S pravom Aristotel postavlja pitanje šta čovjeka čini čovjekom? U Nikomahovoj etici on daje odgovor na to pitanje sa konstatacijom da “svi ljudi po prirodi teže dobru”, te da je krajnji uzrok (svrha) čovjeka da bude dobar čovjek. To je u njegovoj naravi i čovjek čineći dobro izvršava ono zbog čega i jeste na ovom svijetu. Ukoliko pčela ne bi proizvodila med da li bi onda bila pčela? Ukoliko napravimo stvar koja liči na auto, ali se ne može voziti, da li je to onda auto? Ukoliko bi jeo samo biljke da li bi lav bio lav? Ukratko, odgovor je NE! Međutim, Aristotel primjećuje da čovjek jedino može da odbije da živi po svojoj naravi (Kinici i Stoici, također, zagovaraju život u skladu s prirodom), jer za ispunjenje njegove naravi (da bude dobar) potrebno je da ima IZBOR (slobodnu volju) da to sam odabere.
Zbog toga i ona narodna izreka svi smo mi ljudi, ali rijetko je ko čovjek, zato što vrlo mali broj ljudi ispunjava uopće svrhu zbog koje je tu i prema Aristotelovoj filozofiji takvi i ne zaslužuju naziv čovjek, koji ne podrazumijeva samo sisara koji hoda na dvije noge i ima LOGOS (razum i govor), nego i moralno djelovanje koje ga čini čovjekom u pravom smislu te riječi. Da bi čovjek živio u skladu sa svojom naravi nije dovoljna želja, nego je potrebna praktičkna mudrost (phronesis), kao i navika činjenja dobrih djela.
VRLINA JE SREDINA
Aristotel u Nikomahovoj etici odmah na početku kaže da svi ljudi teže dobru i da je najveće dobro eudaimonia (grč. blaženstvo, često se pogrešno prevodi kao sreća, a više bi odgovarala riječ spokoj ili blaženstvo). Kao i Sokrat, vidi direktnu korelaciju između činjenja dobrih djela i dostizanja blaženstva/spokoja. Onaj ko čini moralna djela sve je spokojniji i spokojniji, jer on ustvari djeluje po svojoj naravi (koja je vezana za samu svrhu/finalni uzrok čovjeka).
Aristotel u Nikomahovoj etici zaključuje da pošto je sve svrhovito, onda i čovjekovo djelo mora da bude takvo, da nalazi pravu mjeru. Primjećuje da dobro i zlo ne dolaze od samog čina npr. suzdržavanje (sustezanje) nekad može biti zlo – Marko Aurelije kaže da kad ne činimo ništa, a drugom se čini nepravda onda činimo zlo, a nekad suzdržavanje može biti moralno djelo – npr. kada nas neko isprovocira i mi ne odreagujemo ljutito, nego tu ljutnju potisnemo i djelujemo razumno i pravedno. Ako nijedan čin ne možemo okarakterisati kao moralan ili nemoralan u čemu se onda sastoji moralno (vrlovito) djelo?
Aristotelov odgovor je da se moralno djelo sastoji u ispravnoj procjeni (phronesis) i izboru sredine (mjere) između dva poroka (manjka i viška). Zato Aristotel i definira VRLINU kao stanje sredine/mjere između dva poroka. On kaže da je ona po svojoj prirodi sredina, ali to nije sredina kao neka prosječnost, nego u moralnom smislu biranje srednjeg puta (puta mjere) je sam vrhunac moralnosti.
Tako navodi razne primjere poput hrabrosti i određuje hrabro djelo kao sredinu između ludosti/drskosti i kukavičluka. Po Aristotelu nije hrabar onaj ko se bori sam protiv 2000 protivničkih vojnika, nego je on drzak/lud, isto tako onaj ko skoči kroz prozor nije hrabar, nego drzak/lud. Iako mi danas upotrebaljavamo riječ hrabar obično za ljude koji čine ludosti, za Aristotela je to pretjerivanje i kao i nedostatak hrabrosti spada u poroke, a vrlina je sredina između dva poroka, taj srednji put koji je u harmoniji sa svrhovitošću univerzuma i naravi u nama.
Hrabar čovjek je onaj koji se boji kad TREBA da se boji, koji djeluje hrabro kad TREBA da djeluje hrabro i tu svoju odluku temelji na razumnoj prosudbi. Aristotel npr. asketsko djelovanje (suzdržavanje od svakog užitka) vidi kao porok, te isto kao što nije vrlovito i pohvalno biti razuzdan, tako i čovjek koji nikako nema užitka u materijalnom je poročan u smislu da on bježi od užitka i Aristotel takve naziva strašljivcima, smatrjaući da oni koji ne žele nikakav užitak to rade jer se boje da će pretjerati u tome, a to nije metoda djelovanja koja je potrebna i pohvalna, nego je potrebno stalno procjenjivati i pronalaziti sredinu, a ne izbjegavati i bježati od djelovanja.
Naravno, moglo bi se postaviti pitanje kako čovjek da zna šta je sredina/prava mjera određenog djelovanja (samim tim i vrlinu)? Aristotel smatra da to dugujemo PHRONESISU (praktičnoj mudrosti). Istina, prema Aristotelu nemaju svi razvijen phronesis i to je glavna razlika između moralnog i nemoralnog čovjeka, jedan zna da procijeni šta je mjera, a drugi ne. Onaj koji ne zna šta je dobro (ne zna procijeniti sredinu/mjeru) on ponekad može činiti dobro, ali to je slučajno (i čorava koka ubode zrno), ali da bi moralno djelo bilo moralno mora se svjesno činiti, odnosno, znati da je moralni i htjeti to učiniti vlastitom voljom. Aristotel npr. odriče djeci mogućnost da budu moralni, jer nije im dovoljno razvijen phronesis da bi svjesno to činili ponavljajući moralna djela.
Međutim, Aristotel nas savjetuje da se navikavamo na dobro, odnosno da stalno procjenjujemo/prosuđujemo šta je dobro, trudimo se da tako djelujemo i sigurno da ćemo i moć prosudbe (koju predstavlja phronesis) uvježbati. Mi nismo savršeni da bi svaki put odredili tačnu mjeru djelovanja, ali kroz vježbu možemo se približiti tom idealu moralnog čovjeka. Pored ispravne procjene Aristotel smatra da je potrebna navika činjenja dobrih djela, te zaključuje da postaje pravedan onaj ko često čini pravedno i obratno. Stoga je potrebno ne samo znati, nego i stalno djelovati moralno (u skladu sa mogućnostima) kako bismo bili sve bliži vrlini, a samim tim i eudaimonii (blaženstvu, spokoju).
Ja ovo razumijem u analogiji sa zlatnim rezom/presjekom. Svi znamo da je on iznosi 1.618033988749894… i vidimo da gdje god povučemo rez u prirodi “sličnu” brojku, nekad je to 1.617nnn…, nekad 1,619nnn…, i slično. To je dokaz donekle Aristotelove svrhovitosti univerzuma (teleologije) i jasno je da sve stvari opanašaju u prirodi zlatni rez, alli zbog svoje nesavršenosti nikada ne “pogađaju” apsolutno tačno. Tako i čovjek treba da na osnovu vlastite praktične mudrosti (phronesisa) procijeni i djeluje moralno (sveto), ali on to nikada u potpunosti ne postiže, jer nije savršeno biće.
Jedino Bog koji je uzor svemu u univerzumu prema Aristotelu je moralno savršeno biće, dok čovjek kao drugo po hijrarhiji biće, zato što jedino u prirodi ima Logos (ispod Boga), iako može da mudrošću i djelovanje dostigne jako blisko Bogu, ipak ne može se u potpunosti izjednačiti. Zato je jako važno da kako Aristotel kaže “uštimavamo” karakter tj. stalno činimo dobra djela i tako budemo sve spokojniji i spokojniji što je dokaz naše moralnosti.
Ključna stvar na kojoj se bazira sva Aristoteova filozofija jeste PNP (Bog) u koga su sve stvari “zaljubljene” i nastoje ga oponašati, te čovjek kao izuzetno visoko rangirano biće ima svrhu da djeluje moralno, to mu je narav, te na taj način opanaša ideala moralnosti (Boga).
Aristotelova etika vrline koja s bazira na principu mjere/sredine je izuzetno uticala na kršćansku i islamsku misao. Osim toga, stvaranje čovjeka na sliku Boga, itekako ima veze sa Aristotelovom teologijom zakljubljenosti svih stvari u Boga, te se moralnost gleda kao Božija osobina koju nastojimo dosegnuti. Princip mjere je toliko ukorijenjen da u suri EL-FATIHA u Kur’anu imamo molitvu u kojoj se govori da nas Bog (Allah) zaštiti od stranputice (pogrešnog puta), a da nas uputi na pravi put – (put sredine), jer kako Aristotel kaže samo je jedan put (stanje) hvale vrijedno, a to je stanje (put) sredine između dva poroka (manjka i viška).
Intelektualno.com