Piše: hfz. Harun ef. Efendić
Posljednjih dana na društvenim mrežama se širi predavanje „Zašto nije logično učiti Fatihu mrtvima“. Na samom početku svoga osvrta na spomenuto predavanje želim naglasiti da on ne predstavlja atak na ličnost i karakter uvaženog Predavača za koga vjerujem da je iskren u Vjeri i da stremi Allahovu zadovoljstvu. Dajem sebi za pravo da se ne složim sa njim u njegovu poimanju spomenutog pitanja baš kao što je i on sam sebi dao za pravo da iznese svoje neslaganje sa praksom muslimana ovih prostora starom nekoliko stotina godina. Ovom ću prilikom iznijeti pet opaski na sadržaj spomenutoga predavanja:
1. Na početku svoga predavanja uvaženi Predavač primjećuje neke „nelogičnosti“ u našoj islamskoj praksi nastale kao rezultat, po njemu, činjenice da se islam na ovim prostorima širio preko Turaka, a ne Arapa. Jedna od tih nelogičnosti jeste i učenje Fatihe mrtvima.
Veoma začuđujući zaključak! Začuđujući zbog činjenice da on implicira kako ti ljudi koji su islam donijeli na naše prostore i koji su nas islamu podučavali nisu bili u stanju razumijevati najprostije islamske tekstove i da nisu poznavali arapski jezik, jer da jesu, lahko bi zaključili da sura Fatiha svojim sadržajem ne može imati nikakve veze sa mrtvima. Ovo ne samo da nije istina, već je stvarnost sasvim drugačija.
Istina je pak, kako jedne prilike reče nj.e. reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović, da je islam na ove prostore došao kultivisan, da ga nisu donijeli trgovci kao u mnoge druge krajeve svijeta (da ih Allah nagradi za njihov hizmet Njegovoj Vjeri!), već ulema-učenjaci. Dakle, islam je do nas došao preko znanih koji su naučavajući ljude na ovim prostorima, proizvodili također ulemu (od domicionog stanovništva) koja će poslije pisati djela iz fikha, tefsira, hadisa, akaida i drugih nauka na bosanskom, arapskom, turskom pa i perzijskom jeziku.
Da islam bosanskom stanovništvu nisu tumačili laici kazuje i sljedeći podatak: „Prema jednom predanju „Fatih je sa sobom poveo četrdeset šejhova, koji bi tumačili vjeru“. Hadžijahić ovdje navodi mišljenje Rasima Ruščuklija, a sam Hadžijahić je mišljenja da su šejhovi imali drugorazrednu ulogu, te da je ulema bila na prvom mjestu. On također misli da su značajno mjesto zauzeli sejjar – vaizi, odnosno putujući propovjednici, koji su putovali od mjesta do mjesta i u džamijama i mesdžidima tumačili vjeru, naročito u toku Ramazana, čija se tradicija i danas osjeća u određenim mjestima.““(Duranović A., Proces prelaska na islam u Bosni)
2. Na Predavačev prigovor kako nije logično Fatihu učiti mrtvim, jer svojim sadržajem ista nema nikakve veze sa njima, kao i na njegovu tvrdnju kako je islam logika, odgovaram: islam nije uvijek logika, pogotovo ne u njegovom obredoslovnom dijelu. Da on to jeste, onda bi bilo besmisleno da na Et-tehijjatu učimo i „Esselamu alejke eyyuhe-n-Nebiyyu we rahmetullahi we berekatuhu!“ (Neka je na tebe selam Vjerovijesniče, Allahova milost i blagoslovi!) Zar je logično da se direktno obraćamo Resulu, sallallahu alejhi we alihi we sellem, u namazu koga u potpunosti posvećujemo Milostivom?
U prilog osporavanju Predavačeve tvrdnje podsjetit ćemo se i na dijalog između Imama Ebu Hanife i Imama Muhammeda el-Bakira, Allah njima bio zadovoljan, po dolasku Ebu Hanife u Medinu. Imam Muhammed ga je upitao; „Jesi li ti onaj koji je vjeru mog djeda (aludira na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we alihi we sellem) i njegove hadise zamijenio kijasom (analogijom)?” Imam Ebu Hanife je na to smireno uzvratio: “Hajde da sjednemo, pa da malo popričamo.” Kada su sjeli, nastavio je: “Ja ću te pitati tri pitanja, pa kada mi na njih odgovoriš, onda ti sam prosudi da li je tačno ono za što me okrivljuju. Molim te, odgovori mi: ko je slabiji, muškarac ili žena?” “Žena”, odgovorio je imam Muhammed el-Bakir. “A koliki je udio žene prilikom raspodjele nasljedstva?”, pitao je dalje Ebu Hanife. “Muškarcu pripada duplo više nego ženi”, uzvratio je imam El-Bakir. “E, vidiš“, kazao je Ebu Hanife, “to što si sada rekao, to isto je kazao tvoj djed, a da sam ja kojim slučajem mijenjao vjeru tvoga djeda kijasom (analogijom), onda bi, po kijasu, trebalo da ženi pripadne duplo više nego muškarcu, jer je ona slabija.” Potom je Ebu Hanife nastavio: “Kaži mi šta je vrednije: namaz ili post?” Imam El-Bakir je odgovorio: “Namaz je vredniji.” Ebu Hanife na to reče: “To isto je rekao tvoj djed, a da sam ja kojim slučajem mijenjao vjeru tvog djeda kijasom, onda bi, po kijasu, žena trebala da, kada se očisti od mjesečnog pranja, naklanja namaze koji su joj prošli za vrijeme hajza, a ne da napošćuje dane koje nije postila.” Nakon toga Ebu Hanife upita: “Šta je veći nedžaset (nečistoća): mokraća ili sperma?” “Mokraća”, spremno odgovori imam El-Bakir. “E, ako je tako”, odvrati Ebu Hanife, “onda bih ja, da sam htio da mijenjam vjeru tvoga djeda, sallallahu alejhi we alihi we sellem, tražio da se kupa nakon mokrenja, a abdesti nakon izbacivanja sperme. Međutim, ja tražim utočište kod Allaha od toga da mijenjam vjeru tvoga djeda kijasom”. Nakon tih riječi imam Muhammed el-Bakir ustade, zagrli Ebu Hanifu, poljubi ga i ukaza mu posebnu počast.”
3. Praksa učenja Fatihe umrlima, ali i u drugim prilikama i drugim povodima, nije prisutna samo kod muslimana Balkana, ili muslimana ne-Arapa. Ona je uveliko prisutna i arapskim zemljama, kao što su zemlje Šama, Egipat, Sudan, itd. Riječ el-Fatiha, kojom se poziva da se umrlom prouči ova kur’anska sura, naći ćemo i na nišanima kabura nekih ashaba, kao što je slučaj sa kaburom plemenitog ashaba Šeddada b. Evsa, radijellahu anhu, koji se nalazi u blizini džamije Al-Aksa u Jerusalemu. I tamo muslimani, kako domicioni (Arapi) tako i turisti, posjećujući njegov kabur i istom uče Fatihu. Isti je slučaj i sa kaburima nekih od najvećih učenjaka Ummeta kao što je hafiz Ibnu Hadžer el-Askalani, čiji kabur se nalazi u Kairu, a na čijem nišanu je također ispisano „El-Fatiha“, itd.
4. U spomenutom predavanju Predavač aludira na to kako spomenuta praksa nema nikakvog uporišta u Šeriatu, već je riječ o običaju koga smo, eto, naslijedili od ljudi čiji maternji jezik nije bio arapski, pa je to uzrokovalo njihovo pogrešno razumijevanje, između ostalih, i ovog propisa. Činjenica je, zapravo, da osnovu za ovu praksu nalazimo i u islamskim tekstovima kao i u govoru autoriteta Ummeta. Tako se od Ibni Omera, radijellahu anhuma, prenosi da je rekao: „Kada vam neko umre ne zadržavajte ga, već sa njim požurite do njegova kabura, pa (kada ga ukopate) iznad njegove glave proučite Fatihu, a kod nogu kraj sure el-Bekare!“ (Taberani i Bejheki, a hafiz Ibnu Hadžer predanje ocjenjuje dobrim.)
Također, postoji i više predanja koja sežu do samog Resulullaha, sallallahu alejhi we alihi we sellem, sa slabim lancima prenosilaca od kojih je i hadis Ebu Hurejre, radijellahu anhu, koji kaže da je Poslanika, alejhi-s-selam, rekao: „Ko uđe u mezaristan, pa prouči Fatihu, Kul huwallahu ehad i Elhakumut-tekasuru, a onda kaže: „Allahu moj, sevape za ovo što sam od Tvoga govora proučio poklanjam vjernicima i vjernicama (ovog) mezaristana, oni će mu biti zagovornici kod Allaha Uzvišenog.“ (Ebul-Kasim ez-Zindžani) Hafiz Šemsu-d-din b. Abdi-l-Vahid el-Makdisi el-Hanbeli, nakon spomena ovoga i sličnih predanja, kaže: „Ovi hadisi, iako su slabi, zajedno (grupno) ukazuju na to da ova praksa (učenje Kur’ana umrlim kod posjećivanja njihovih mezara) ima osnove. Muslimani su se na različitim prostorima i u različitim vremenima okupljali i svojim umrlim učili Kur’an, a da na tu praksu niko nije prigovora davao, što predstavlja konsenzus po spomenutom pitanju.“
Osnovu za praksu učenja Kur’ana kod posjete mezaristanu, nalazimo, kako rekoh, i u govoru autoriteta Ummeta. Tako Muhammed Emin b. Umer poznat kao Ibnu Abidin, imam hanefija svoga vremena, u čuvenoj Hašiji kaže: „U Šerhu-l-lubabu je navedeno: „Posjetilac mezaristana će proučiti ono što mu je najlakše iz Kur’ana; Fatihu, početak sure el-Bekare (Elif-lam-mim), Ajeti-l-kursiju, ajet La juahizukumullahu…(el-Bekare, 285), suru Jasin….“ U istom djelu, na drugome mjestu kaže: „Upitan je (šejhu-l-islam) Ibnu Hadžer el-Mekki o slučaju kada čovjek prouči Fatihu svim stanovnicima jednog mezaristana. Hoće li sevapi te Fatihe biti podijeljeni među njima ili će svako od njih imati sevap (kompletne) Fatihe? Odgovorio je da je njegova fetva ovo drugo (tj. da će svako od njih pojedinačno imati sevape kompletne Fatihe), jer to priliči veličini Allahove milosti.“
Šejhul-islam Muhjid-din ebu Zekerijja Jahja b. Šeref en-Newewi u svome Medžmu’u kaže: „Učenjaci našega mezheba kažu: „Preporučuje se onome koji posjećuje mezaristan da umrlim nazove selam, da za sve njih uputi dovu, a najbolje je da dova i selam budu u formi utvrđenoj hadisom. Pohvalno je da (im) prouči ono što mu je najlakše iz Kur’ana (a sura Fatiha je jedna od najlakših kur’anskih sura i prvo njegovo poglavlje koje djeca uče u našim mektebima), a nakon (svega) toga da se za njih moli Allahu. Za to postoji tekst od imama Šafije, radijellahu anhu, i oko toga su se usaglasili naši učenjaci.“
5. Iz imamovog učenja jemek dove za ostale, kao i dove nakon ezana (u nekim mjestima), uvaženi Predavač stiče dojam da je to zapravo rezultat želje (imama, vjerovatno) za upravljanjem masama. Ova tvrdnja našega Predavača pokazuje koliko alimi i daije koji se ne nalaze u mihrabu i koji se ne penju na minberu nemaju realnu predstavu o vjerskim potrebama, stanjima te vjerskim spoznajama našega muslimana na terenu. Oni koji sa našim narodom rade iz mihraba i sa minbere, a to im omogućuje realan uvid u njihove vjerske potrebe, njihovo vjersko znanje i probleme sa kojima se suočavaju, svjesni su činjenice da pred sobom imaju ljude koji u ogromnom broju slučajeva čak ni tu Fatihu ispravno ne mogu proučiti, da od kur’anskih sura znaju svega njih nekoliko i to onih najkraćih, a koje uče (ne)ispravno kao i samu Fatihu … a sve to zbog nepoznavanja kur’anskog pisma. Kako očekivati od čovjeka koji nije u mogućnosti izgovoriti gotovo pola harfova u arapskom jeziku, da napamet nauči dovu poslije ezana, dovu poslije jela, dovu kod obilaska mezaristana i sl. Naučiti takve da ispravno prouče Fatihu i svega nekoliko (najkraćih) sura, kao minimum uvjeta za ispravnost namaza (glede kiraeta), bio bi ogroman uspjeh.
Da mi se ne bi spočitao nedostatak ambicioznosti, kao i rad sa našim muslimanima i na ovom polju, želim naglasiti da mi je jedna od aktivnosti u sve tri džemata u kojima sam obnašao imamsku misiju i pokretanje kurseva kur’anskog pisma i učenja Kur’ana za odrasle, te da sam, koliko sam umio, ljudima ukazivao na važnost njegova poznavanja. To mi je (bio) jedan od prioriteta u mome imamskom radu. Zbog ove činjenice, prisutna je praksa u mnogim mjestima da imam uči jemek dovu, a prisutni aminaju, kao i u nekim drugim prilikama, a aminanje na dovu je učestvovanje u istoj.
5. Zbog iste činjenice, usljed nepoznavanja mnogo bitnijih stvari u vjeri, kao što je pravilno učenje Kur’ana u namazu, od samih dova u određenim prilikama, naša ulema je tim ljudima sa skromnim islamskim spoznajama, kao zamjenu za te dove preporučila učenje Fatihe. I ne slučajno, kao majka Kur’ana, njegova najveličanstvenija sura i prvo njegovo poglavlje, ima poseban staus u odnosu na ostale sure. Osim toga, naša ulema koja je narod kod nepoznavanja dova u različitim prilikama uputila na Fatihu, vjerovatno je kod te napute imala na umu hadis Ubade bin Samita, radijellahu anhu, u kome kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi we alihi we sellem, rekao: „Majka Kur’ana (Fatiha) zamjena je za ostala učenja, a ništa drugo ne može biti zamjena za nju.“ (Hakim, Bejheki i Darekutni a Hakim predanje ocjenjuje vjerodostojnim)
Zaključak
Iz svega navedenog zaključujemo:
a) Učenje Fatihe mrtvima nije rezultat nepoznavanja islamskih tekstova od strane onih posredstvom kojih nas je Allah počastio Svojom uzvišenom Vjerom.
b) Učenje Fatihe mrtvima nije karakteristično samo muslimanima Balkana ili ne-Arapima. Ta praksa je jako raširena i u samom arapskom svijetu.
c) Činjenica da Fatiha svojim sadržajem ne spominje mrtve, sama po sebi, ne znači da im se ista ne može učiti. U Kur’anu Uzvišeni kaže: „ Ovo nije do opomena i Kur’an razgovijetni da onoga opomene ko živ je …“ (Jasin, 69-70) Pored toga, kao i pored činjenice da ista u sebi ne sadrži dovu za umrle, Ma’kil b. Jesar, radijellahu anhu, prenosi nam riječi Allahova Resula, sallallahu alejhi we alihi we sellem: „ Učite vašim umrlim suru Jasin!“ (Ahmed, Ebu Davud, Ibnu Madže, a Hakim i Ibnu Hibban hadis ocjenjuju vjerodostojnim)
d) Učenje Fatihe mrtvima kod posjećivanja mezaristana ima osnove u šeriatskim tekstovima kao i govoru uleme Ummeta.