Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 23. septembar 2016. gregorijanske godine, odnosno 21. zul-hidžedže 1437. hidžretske godine.
Poslanik Muhammed a.s. je rekao: ”Neka je proklet onaj u čijem se prisustvu ja spomenem, a on ne prouči salavat na mene!“
Poslanik a.s. kaže: „Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko dijelova, a i stid je dio imana.“ (Buharija)
Allah dž.š. kaže:
وَقَضَىٰ رَبُّكَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا إِمَّا يَبْلُغَنَّ عِندَكَ الْكِبَرَ أَحَدُهُمَا أَوْ كِلَاهُمَا فَلَا تَقُل لَّهُمَا أُفٍّ وَلَا تَنْهَرْهُمَا وَقُل لَّهُمَا قَوْلًا كَرِيمً
“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni ‘uh’ i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima punim poštovanja” (El –Isra, 23.)
Braćo, od našeg odnosa prema našim roditeljima zavisi naš status na onom, a Boga mi i na ovom svijetu, jer Poslanik kaže: „Kada bi kod Allaha postojao blaži izraz nezadovoljstva i neposlušnosti roditeljima od uf, zabranio bi ga. Neposlušnik neka radi šta hoće, neće ući u džennet. Poslušnik nek radi šta hoće, neće ući u džehennem“
„Kazna za sve grijehe, po Allahovoj volji, odgađa se do Sudnjeg dana, osim neposlušnosti roditeljima čiju kaznu počinilac osjeti još na ovom svijetu“.
Braćo, tako mi Allaha, ovi hadisi su prava istina, jer nikada nisam vidio čovjeka sa kojim je njegov otac, njegova majka, bili nezadovoljni, a da ga još na ovom svijetu nije snašla neka od Allahovih kazni.
Čuo sam od jednog efendije, a on reče da je ovo istinita. Kaže da se u nekom selu oženio mladić, a nekoliko godina nakon toga velika porodična kuća postade tijesna za njega, njegovu hanumu, malog sina i oca. Pa kako bi napravio više mjesta za sebe i svoju porodicu odluči svog oca izmjestiti, u neki trošni kućerak. Nedugo nakon ovog događaja mladić ugleda svog malog sina kako nešto crta, pa ga upita: „Šta je to sine?“ On reče: „Ovo je kuća za mene i moju ženu.“ „A šta je to pored kuće tako malo?“ Sin odgovori: „Ovo je ona stara kućica, u kojoj je sada djed, tu ćete živjeti ti i mama.“ Kada je ovo čuo i vidio otac ovog djeteta sjetio se svog oca kako sam čami u onoj trošnoj kućici, ali i one narodne: „Kako siješ, tako ćeš i žeti“ Odmah nakon toga je otišao po svog oca i varatio ga u veliku porodičnu kuću.
Braćo, kako mi sijemo? Da li je naš odnos prema našim očevima onakav kakav bi mi željeli da se naša djeca odnose prema nama?Ako jeste onda nastavimo tako sijati, ali ako nije stanimo, preispitajmo se dok nije kasno, jer jednog dana ćemo sigurno žeti ono što sada sijemo.
Poslanik a.s. je rekao: „Proklet neka je onaj ko doživi da njegovi roditelji ili jedan od njih ostare, pa ga njegovo služenje i briga o njima ne uvede u džennet.”
Kao što vidite braćo kod roditelja se zarađuje i džennet i džehennem. Džennet će zaslužiti ona osoba koja bude imala strpljenja i razumjevanja za ponekad i nerazumne i neshvatljive zahtjeve roditelja. Džennet će zaslužiti ona osoba koja se ne bude ljutila zbog onoga što roditelji kažu ili urade. Džennet će zaslužiti ona osoba koja za svoje roditelje, bez obzira šta oni uradili ili rekli, bude učila kur’ansku dovu: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kada sam bio dijete, njegovali.” (El-Isra, 24.)
Braćo, znajte da smo i mi nekada bili mali, slabi, zahtjevni, neshvatljivi, isto kao što su i naši roditelji danas. Ali, razliku između nas i njih najbolje će nam pokazati sljedeća priča:
Jedan stari čovjek sjedaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?”
Sin odgovori: “To je vrana.”
Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?”
Sin odgovori: “To je vrana.”
Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put: “Šta je ono?”
Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.”
Ne prođe dugo a otac opet upita: “Šta je ono?”
Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrana, vrana!”
Ponovo otac upita: “Šta je ono?”
Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, non-stop pitaš jedno te isto, iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”
Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoj stari dnevnik. Listajući dnevnik zaustavi se na jednoj stranici, pa reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita:
“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”
Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”
Ova priča nije samo priča, ova priča je naša istina, ova priča je naša svakodnevnica. Kako smo mi, mi koji za sebe kažemo da smo muslimani, dozvolili sebi da toliko naših očeva pati i tuguje zbog nepoštovanja svoje djece? Zar smo zaboravili njegovo dobročinstvo prema nama i naš amanet prema njemu kome je Allah dž.š. dao tako veliko mjesto pored sebe? Zar nam niko nije rekao da je on je taj koji se brinuo za nas, koji je naporno radio da bi nas opskrbio potrebnim sredstvima za život?
On je taj koji je noćima strahovao da u sutrašnjem danu neće imati dovoljno da pruži svojoj dječici. Bojao se da dođe dan kada im neće moći pružiti sve ono što traže, da neće njegova djeca oskudjevati sa onim što druga djeca imaju. Koliko je puta otišao na posao po najvećoj ljetnjoj žegi i dan proveo radeći? Koliko je samo hladnih kiša prešlo preko njegovih umornih leđa, a koliko tek snijega su klonule noge progazile u odlascima na posao i povratcima? Da li smo ikada razmišljali kako je bilo babi? Koliko se znoja slilo niz njegovo blijedo lice? Velikom broju ovo nije bitno, njima je bilo bitno, da babo zarađuje i ispunjava njihove želje i prohtjeve. Velikom broju nije bila bitna drhtava babina ruka kada daje posljednji dinar iz svog novčanika, kako bi imali džeparac. Velikom broju nije bila bitna babina suza, kada je njegov ponos morao vratiti svoju ručicu praznu. Velikom broju ništa ovo nije bitno.
Braćo, možemo imati bradu do zemlje, možemo ne izlaziti iz džamije, možemo davati i šakom i kapom, možemo imati milion titula i funkcija, ali ako smo uspjeli zaboraviti dobročinstvo čovjeka koji se zove naš babo znajte da od toga nećemo imati ništa. Jer u džennet može ući samo čovjek, a ne i nečovjek.
Braćo, velika je blagodat i sreća imati nekoga, koga ćete oslovljavati sa babo ili oče, zbog toga nikada nemojte oslovljavati svog oca imenom ili sa stari, jer to je jedan od vidova nepoštovanja prema čovjeku koji je za nas učinio mnogo toga.
Ebu Hurejre, r.a., je jedne prilike susreo dvojicu ljudi i upitao ih za srodstvo, a oni mu rekoše da su otac i sin. Ebu Hurejre zatim poče savjetovati sina i reče mu: ”Ne zovi ga njegovim imenom, ne idi ispred njega i ne sjedaj prije njega!”
Gospodaru naš, oprosti nama i roditeljima našim, i svim vjernicima na Dan kada se bude polagao račun. AMIN!!!