Piše: Samedin Kadić
Jesam li stao da klanjam – ili dreči mobitel, ili je neko pritisnuo zvono na ulaznim vratima, ili neki silni junak zove s ulice, ili je dijete na putu prema rerni. Rijetko klanjam vakat u komadu. Rijetko oćejfim na serdžadi. Prekidam između kijama i ruku’a ili sedžde i sedžde, pa se vraćam i ponovo započinjem, ali bez one prvotne inspiracije; a kad mi je mrsko prekidati, onda išaretim, mašem rukama kao birvaktile naše nane, skidam jednom rukom dijete sa stola, učim naglas da skrenem pažnju, hvatam oborene vaze, čaše, bokale; pa onda taj sinkretizam iskupljujem jednom apatičnom sehvi-sedždom, a sve mislim: nema od ovoga ništa. Mogu na prste nabrojati namaze iz posljednjih godina koji nisu bili u najmanju ruku dubiozni i makar malo fragmentirani.
Divna su to vremena bila kad je čovjek mogao zanijetiti i staviti svijet u zagradu; potonuti u more spoznaje i vinuti se na minijaturni mi’radž. Ima tih priča o pobožnjacima koji bi se toliko predali u namazu da ne bi primjećivali gmaza koji je upravo puzao prema njima. Sad nema zmija, ali imaju mobiteli.
Isto mi je kad uzmem čitati. Kad je najzanimljivije, kad se koncentracija konačno probudi, na pola rečenice, pred sami kraj pasusa, uskaču padobranci brutalno kidajući cijele procese: mentalne, imaginacijske, emotivne. Ne znam je li Barthes ovo imao u vidu kad je plauzibilnog čitaoca stavljao na interpretacijski pijedestal. Čitalac je kao paučina, pokida ga ko prvi naiđe.
I sa svim mi je tako: utakmica, film, popodnevno spavanje, kahva s prijateljima. Nije ni čudo što sam ovako i ovoliko rastrojen čovjek. S obzirom na (nametnuti) diskontinuitet koji živim – još sam i dobar.
Ali ja sam samo malehni dio šireg problema, samo potrošna supstanca u duhu vremena. Sredstva komunikacije postala su gospodarima našeg dnevnog vremena: konzumiraju nas kad im zatrebamo. Trošimo se brže i intenzivnije nego prijašnje generacije jer je naša potrošnja usitnjena, razmrvljena, neprimjetna i, stoga, sverazarajuća. U knjizi Svijet je ravna ploča: globalizirani svijet u 21. stoljeću Thomas L. Friedman, hiperglobalist poput Georgea Sorosa, navodi devet sila koje su prouzročile globalizaciju ili, da upotrijebimo njegov izraz, “poravnavale” svijet: veći dio tiče se uspona sredstava informiranja i komunikacija i njihove potpune hegemonije. Friedman naše doba opisuje sintagmom “doba ometanja”: više niko nigdje (ni na planini, ni u džungli, ni u džamiji) ne može polagati pravo na svoj intimni, blaženi, eskapistički mir.
Ali, ali, ali… Možda je zapravo uvijek tako bilo. Uvijek se neko nekome miješao u frekvenciju, upadao u intimni prostor i kvario mu ćejf. Zanimljivo je dokle to samo može ići! Priča jedan efendija, u povjerenju, u živoj žuči, kako se jednog tmurnog jesenjeg popodneva – davno, davno, još dok je službovao na jednom našem selu – vratio s ikindije i zatekao kuću tihu kao poslije granatiranja: djeca su otutnjala na igralište, povjetarac je nježno milovao zavjesu na prozoru. Osmjehnuo se zavodnički ženi – koja je upravo bezuspješno pokušavala odvrnuti vražiju teglu bestilja koju je zatvorila njegova majka – i nije mnogo prošlo, a oni su se našli u ljubavnom zagrljaju. Kažemo “ljubavni zagrljaj” iz čiste nostalgije za ljubavnim romanima iz ratnih dana kada se čitalo sve što se moglo posuditi, mada vi ovdje možete sami upisati izraz, riječ ili sintagmu koji su vam po volji i ljepše vam i vjerodostojnije zvuče – sve je dopušteno pošto se radi o halal‑raboti. Nema potrebe da se lažemo, jedan musliman i muslimanka koji su braku mogu raditi što hoće, a i mi to možemo nazivati kako hoćemo, već prema afinitetima i manirima. I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča.
“Selam alejk, efendija, ja te došla zvati kod mene na mevlud u petak navečer.” Nosila je aparatić u uhu i redovno mu pravila mikrofoniju u džamiji. Ali nije joj valjda sad trebalo crtati.
“Dobro, samo izađi!”, gestikulira efendija rukom ljutito.
I Šefika izađe.
Nije mogao vjerovati! Kad mu je onomad upala Ramiza dok je u šorcu gledao utakmicu i pitala ga hoće li kupiti ponjavu, umalo joj nije opsovao i ponjavu i onoga ko je istka, ali sada, sada nije imao riječi. Sad je bio go pod dekom iza kauča. Život mu se zgadio.
Ali, šta da se radi, već se bio ubarabatio, nije džaiz ostavljati posao napola, te krenu da završe – uz stanovite motivacijske napore – ono što su počeli. Zaora hodža svoju njivu ponovo, da se nadovežemo na jednu metaforu iz plemenitog Kur’ana, kad neko ponovo upade na vrata. Hodža opet odbaci plug i hitro nabaciše deku preko sebe. Opet Šefika!
“Zaboravih ti reći da povedeš i hodžinicu.”