Prema nepokolebljivom matematičkom zakonu, u stanju smo dokazati da je naš svemir dizajniran i kompletiran od strane veličanstvenog i projektantskog Razuma. Pretpostavimo da ste u svoj džep stavili deset novčića, obilježenih od jedan do deset, i dobro ih izmiješali. Sada ih pokušajte izvući u nizu redom od jedan do deset, svaki put vraćajući izvađeni novčić nazad i uz to da ih sve ponovo protresete. Matematički znamo da vaše šanse da prvi izvučeni broj bude jedan jesu jedan od deset; za izvlačenje jedan i dva u slijedu, jedan od sto; za izvlačenje jedan, dva i tri za redom, jedan od hiljadu; i tako dalje. Vaše šanse da ih izvučete sve, od jedan do broja deset u nizu, dosegle bi nevjerojatnu brojku od jedne šanse u 10.000.000.000 pokušaja. Po istoj matrici prosuđivanja, toliko egzaktnih (tačno određenih) uvjeta potrebno je za život na Zemlji, koji ne bi mogli postojati u pravilnom odnosu slučajno. Zemlja rotira oko svoje ose hiljadu milja na sat. Kada bi se okretala sto milja na sat, naši dani i noći bi bili deset puta duži nego sad, a vrelo Sunce bi, onda, spalilo vegetaciju u toku svakog dugog dana, dok bi u dugoj noći svaka preživjela klica smrzla.
Nadalje, Sunce, izvor našeg života, ima površinsku temperaturu od oko 5.500°C, a naša Zemlja je dovoljno daleko tako da nas ovaj „vječni oganj“ grije dovoljno, a ne prekomjerno! Ako bi Sunce emitiralo samo pola sadašnjeg zračenja, mi bismo se smrznuli, a ako bi emitiralo za polovicu jače, bili bismo sprženi. Nagib Zemlje, koja je nagnuta pod uglom od 23 stepena, daje nam godišnja doba, a kada ne bi bila tako nagnuta, isparavanja iz okeana bi se kretala na sjever i jug, nagomilavajući nam kopna od leda. Ako bi naš mjesec bio, recimo, samo 80 hiljada kilometara dalje, umjesto njegove trenutne udaljenosti, plima bi bila tako ogromnih razmjera da bi dva puta dnevno svi kontinenti bili potopljeni, čak bi i planine uskoro erodirale. Ukoliko bi kora Zemlje bila samo nekoliko metara deblja, ne bi bilo oksigena, bez kojeg životinjski svijet mora iščeznuti. Da je okean nekofiko metara dublji, ugljen dioksid i oksigen bi bili apsorbirani i biljni svijet ne bi mogao postojati. Ili, ako bi naš atmosferski sloj bio tanji, neki meteori, kojih svakodnevno na milione biva spaljeno u svemiru, pogađali bi sve dijelove Zemljine kugle, šireći požare posvuda. Zbog ovih, i niz drugih primjera, ne postoji niti jedna od milion mogućnosti da je život na našoj planeti plod slučajnosti.