Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 28. mart 2014. gregorijanske godine, odnosno 27. džumadel-ula 1435. hidžretske godine.
Priča se da je nekada bio jedan kadija koji je zagazio u duboku starost. Godinama u kojim se osjeća da se bliži kraj. Pošto je kadija imao dvojicu sinova on nije znao kojem od njih dvojice da ostavi mjesto/položaj kadije, pa je odlučio da ih testira kako bi vidio koji od njih dvojice bolje razmišlja. Onaj koji bude bolji u razmišljanju postaće kadija nakon očeve smrti. Kaže on jednom svom sinu: „Sine idi na jaciju i pozovi ljude koji budu na jaciji kod nas na večeru.“ Ode sin u džamiju i reče: „Ljudi, babo je reko da svi dođete kod nas na večeru.“ Ljudi svi iz džamije i pravac kadiji. Kadija ih lijepo dočeka, postavi večeru. Oni jeli, pili i elhamdulillah, poslije svako svojoj kući. Sutradan otac reče svom drugom sinu isto ono što i prvom, ko bude na jaciji da ga dovede na večeru. Ode sin u džamiju i nakon završetka namaza on stade pored vrata i kako je jedan po jedan čovjek izlazio iz džamije ovaj je pitao: „Šta je hodža učio?“ „Ne znam?“ „Produži dalje.“ „Šta je hodža učio?“ „Ne znam?“ „Produži dalje.“ „Šta je hodža učio?“ To i to. „Ovamo na stranu.“ I tako od svih koji su bili na jaciji samo dvojica znali šta je hodža učio. A onda im kaže: „Hajde zove babo na večeru, vas dvojicu.“ Kada su došli pred babu u tako malom broju, babo se začudi i upita: „Šta je to sine samo dvojica, a sinoć bila puna kuća? Da se nije šta desilo?“ Kaže sin ocu: „Babo ja sam stao pored vrata i pitao šta je hodža učio, i samo su njih dvojica znala odgovor. Po meni samo su oni bili na jaciji, ostali nisu.“ Kada je otac, čuo te riječi reče: „Sine, ti si kadija poslije mene.“
Braćo, šta mislite kada bi neko bio na vratima naše džamije i pitao : Šta je hodža učio? O čemu je hodža danas pričao? Šta si ti učio? Koliko bi nas znalo odgovor na ovo teško pitanje? Rezultat bi vjerovatno bio poražavajući, jer većina nas je u namazu samo fizički, a psihički smo negdje tamo na njivi u redama, u šumi siječemo drva, u prodavnici, kafiću itd. Pa jedva čekamo da se namaz samo završi i što prije da idemo.
Braćo, od ovakvog namaza da Bog da, da ima ikakve koristi, jer namaz bez skrušenosti je kao tijelo bez duše. Svaka stvar ima dušu. Namaz je tijelo, a skrušenost je njegova duša. Pa kad duša ode onda se tijelo osjeća usamljeno u napušteno. Zbog toga braćo svi mi trebamo da težimo tome da duša ostane sa tijelom. Odnosno da skrušenost ostane sa namazom.
Ja sam svjestan braćo, da šejtan vrbuje u svakom trenutku i odvraća naše misli od namaza, kako ne bismo imali od njega ništa. Svjestan sam da je ovu potpunu skrušenost izuzetno teško postići, jer ne bi Poslanik a.s. džabe obećao džennet onome ko se pravilno abdesti i klanja dva rekata ne misleći ni na šta drugo sem Allaha. Ali, sam braćo takođe svjestan da onaj ko se trudi da postigne ovu skrušenost, on će nekada to i postići, dok onaj koji kaže teško je to i odustane on je neće nikada postići. Jedan sportski radnik iz Sarajeva rekao je jednu rečenicu koja se može koristi i u ovom kontekstu, a ona glasi: „Ko puca on će možda i dati gol, dok onaj ko ne puca neće nikda.“
Kako bi što lakše postigli skrušenost u namazu, poslušajmo samo nekoliko savjeta iako ih ima na desetine.
- 1. Odstranimo sve od sebe i oko sebe što će umanjti našu skrušenost u namazu.
Postoji braćo jedan sunnet koji je kod nas zapostavljen, a on glasi; praksa ashaba bila je da su u kući imali jedan mali dio ili prostoriju koja je bila predviđena samo za namaz. Prostorija u kojoj će biti samo sedžada bez ikakvih slika, a sa zidova skinuti sve slike i babu i mamu, i Sarajevo, pa čak i Mekku i Medinu, jer čovjek može klanjati i ugleda sliku Mekke ispred sebe i onda on pomisli: „Bože kako li je tamo lijepo.“ Pomisli kako pije Zemzem vodu i onda kada bi ga nakon namaza pitao šta si radio gdje si bio odgovori bi u Mekki, pio Zemzem vodu. Zbog toga braćo sve te stvari oko sebe treba odstraniti, kako bismo u namazu bili što skrušeniji. Braćo, treba izbjegavati obavljanje namaza na mjestima koja su veoma topla ili hladna, ako je to ikako moguće. Allahov Poslanik nas savjetuje da odložimo podne – namaz u toku ljeta, dok najtopliji dio dana ne prođe. Jer česti su slučajevi kada čovjek počne klanjati u takvim situacijama i onda zbog velike vrućine samo se briše i puše, ili zbog velike zime skakuće na prstima, i jedva čeka da se namaz završi.
Poslanik a.s. je rekao: “Nema namaza ako je hrana pripremljena ili ako se neko suzdražava od nužde”. Zbog toga barćo prvo jedimo ako smo gladni, pa tek onda klanjajmo, jer teško da će biti nešto od namaza ako crijeva krče, a mirišljava sofra čeka.
Poslanik a.s. je rekao: “Ako je neko pospan dok klanja, neka odspava (da je dovoljno odmoran), da bi znao šta govori. “Što znači treba da se odmori i onda obavi namaz”.
”Ako za vrijeme namaza osjetite potrebu za zijevanjem, pokušajte da se suzdržite koliko god možete da šejtan ne bi ušao”.
Čitajući i slušajući ove hadise Božijeg Poslanika a.s. vidimo da mnogi od nas nisu u namazu, jer čim namaz počne nama se drijema i zijeva. Ali, hajde što nekada i zijevnemo ne može se čovjek kontrolisati u svakoj situaciji, ali mi pri tom zijevanju još pušemo kao kakva vjetrenjača, ispuštajući nekakve glasove koji vjerovatno dovode u pitanje i ispravnost našeg namaza uopšte.
- 2. Budimo svjesni da je naš namaz ujedno i naš razgovor sa Allahom dž.š.
Allahov Poslanik a.s. rekao je: “Uzvišeni Allah nam kaže: „Podijelio sam namaz izmedu Mene i Moga roba na dvije polovine i njemu pripada sve što zamoli”. Kada kaže: Hvala Allahu Gospodaru Svjetova, Allah odgovori: Moj rob Me hvali .. Kada kaže: Milostivom, Samilosnom. Allah odgovori: Moj rob me veliča. Kada rob kaže: Gospodaru Sudnjeg Dana. Allah kaže: Moj rob Me slavi. Kada rob kaže: Uputi nas na pravi put na put onih kojima si blagodat Svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti oni koji su zalutali. Allah kaže: Ovo pripada Mome robu i njemu ću dati ono što zamoli.“
Ovaj hadis je braćo od velike vrijednosti, jer kada bi se svako od nas sjećao njega i njegovih riječi imali bi veću skrušenost kao i korist od našeg namaza. Allah dž.š. kaže:
“Spašeni su mu’mini (vjernici), oni koji su u namazu skrušeni!“
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ
I na samom kraju današnje hutbe uputimo zajedničku dovu koja glasi: Allahu naš, podari nam istu onu skrušenost s kojom je Poslanik, s.a.v.s., obavljao svoj namaz. Učini da naše duše osjete istinski smisao namaza. Gospodaru naš, i mi želimo klanjati onako kako je to činio naš Poslanik, s.a.v.s., i u dubini našeg bića osjetiti suštinsku slast namaza. Želimo, da se za vrijeme namaza udaljimo od svega što nema veze s Tobom i da se u potpunosti predamo ibadetu. Molimo Te, Gospodaru, ispuni nam ovu želju.