Ima onih ljudi koji uvijek ostanu na riječima, pa i ono što zastupaju i u šta, navodno vjeruju, ostaje nekako “mršavo” i nedorečeno. A ima i onih koji svojim primjerom svjedoče uvjerenja i svoju vjeru.
Jedan od njih je trebinjski imam Husein ef. Hodžić (63). Daleko od sarajevskih medijskih svjetala, prijema, daleko od tribina, predavanja i mudrih sijela na kojima se određuje je li ko i koliko je podoban, kakva će mu biti perspektiva, kakva će biti budućnost Bošnjaka, ko je za koju partiju, šta će sutra Milorad Dodik da izjavi, Husein-efendija u Trebinju i zaboravljenoj istočnoj Hercegovini radi za dobro čovjeka i dobro Bosne i Hercegovine.
Ime mu je čovjek
Sjećaju ga se u Bosanskom Novom, Brčkom i drugim sredinama gdje je ovaj rođeni Teočanin, svršenik Gazi Husrev-begove medrese, djelovao prije rata, ali i izbjegličkom kampu u Gašincima u Đakovu, gdje je tokom rata organizirao na samo vjerski već i ukupan život brojnih bosanskohercegovačkih izbjeglica. O tome svjedoči i dokumentarac hrvatskih novinara pod naslovom “Ime mu je čovjek”.
Upravo kada je i u Husein-efendiji “trebalo da krene u životu” i da se, poput tolikih drugih, “snađe”, on je, mimo svake pragmatične logike, još 2001. godine ostavio primamljivu poziciju imama u džematu Baden Badenu u Njemačkoj, prijavio se na konkurs za imama u Trebinju, te se, kako protivkandidata očekivano nije bilo, sam uputio u neizvjesnost istočne Hercegovine kojom je tada još uvijek iz sjene vladao ratni trebinjski načelnik Božidar Vučurević poznat po izjavi da će izgraditi “stariji Dubrovnik”.
Nekako u to vrijeme desit će se poznati incident prilikom postavljanja kamena temeljca za obnovu Osman-pašine džamije, kada su grupe srpskih nacionalista napali vjernike, te pretukli novinara Kenana Ćerimagića i jednog međunarodnog zvaničnika.
Slijedile su godine rada, u kojima se Hodžić borio za prava trebinjskih Bošnjaka, sa administracijom u bh. entitetu Republika Srpska (RS). Istovremeno radio na obnovi deset trebinjskih porušenih džamija i drugih objekata, uređenju mezara, pa i traženju nestalih Trebinjaca, tražio povratak vakufa.
Svjedočio je brojnim napadima kada su pijani nacionalisti mokrili na džamijska vrata ili, s ciljem provokacije, ulazili u safove malobrojnih vjernika, uglavnom starijih osoba. Upozoravao je na upade u bošnjačke kuće, verbalne napade, pa i pucnjavu.
Zapamtio je prijetnje povratnicima u Fazlagića Kuli kod Gacka 2005., upade u to mjesto i pucanjavu, te, na kraju, paljenje mjesne džamije 2008. godine. Ali i kada su njega, mostarskog muftiju Seida ef. Smajkića i ranijeg reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića u Bileći dočekivali uz gusle i prijeteće povike: “Eto Turaka”.
No, uprkos svim iskušenjima, efendija Hodžić nije izgubio vjeruju u ljude.
Štaviše, on se u međuvremenu sprijateljio sa lokalnim Srbima Božom i Mirom, koji su mu pomogli da obnovi jednu džamiju u Trebinju uprkos svim pritiscima i protivljenju okoline. Jedan od njih, Miro Zvijer, zamolio ga je i da bude kum njegovoj kćerki! Husein-efendija je porodicu Zvijer posjećivao tokom proslave Božića i drugih vjerskih blagdana.
Uprkos svemu, uspio je. Za posljednjih 13 godina uspješno je predvodio obnovu deset porušenih trebinjskih džamija. Prošlog decembra je stavljen alem na Sultan Ahmedovu džamiju, te je ovim činom svečano završena obnova svih porušenih džamija u tom gradu.
Poslije mnogo godina u Trebinju se, ipak, promijenila atmosfera, a potvrda tome je i to da su ovomjesečno ispisivanje grafita na zgradi Medžlisa Islamske zajednice Trebinje osudili svi u Trebinju, uključujući i načelnika Slavka Vučurevića.
Nije li to najveći Huseinov uspjeh? Iako je bio zadužen da obnavlja bogomolje, što je često i bukvalno sam radio, ovaj uporni čovjek je uspio da značajnim djelom obnovi i dobrosusjedske donose u Trebinju. Zbog toga je cijenjen ne samo unutar brojne zajednice Trebinjaca diljem svijeta, već i u Trebinju uopće, među lokalnim srpskim življem. Kako to obično biva, Husein je za “više strukture” često nerazumljiv i “težak”.
Veliki gest
No, ono što je vrhunac, kruna karijere Huseina ef. Hodžića dogodilo se ovih dana. Potresen teškom sudbinom porodice Sinani u selu Klanac nadomak Rožaja u Crnoj Gori, a sjećajući se hiljada Trebinjaca koji su se 1992., bježeći od jedinica Ratka Mladića i Radovana Karadžića, sklanjali u Crnoj Gori, Husein-efendija se uključio u kampanju jedne humanitarne organizacije kako bi kuća što prije bila izgrađena. Porodica Sinani živi sa četvero djece u primitivnoj baraci skovanoj od drvenih okoraka i “zahvalni su Bogu što ove godine nije bila hladna zima”, jer bi to za njih bilo fatalno.
Hodžić je zato kontaktirao crnogorskog reisu-l-ulemu Rifata ef. Fejzića te izrazio želju da vlastitom donacijom, zapravo vlastitom višegodišnjom ušteđevinom, okonča radove na pomenutoj akciji. Prilikom boravka u Mešihatu Islamske zajednice u Crnoj Gori Husein-efendija je lično uručio pomoć u iznosu od oko 10.000 KM (5.000 eura) koliko je nedostajalo da se kuća dovrši.
Želeći da lično svojim novcem pomogne akciju izgradnje kuće za porodicu Sinani iz Rožaja, kako je Hodžić kazao reisu Fejziću, želio je tako i da se zahvali muslimanima Crne Gore, koji su u teškim trenucima pomogli izbjeglicama sa područja Trebinja.
Reis Fejzić je izjavio za lokalne medije da dobro djelo ne poznaje barijere i prepreke. Husein ef. Hodžić o svom gestu nije želio mnogo govoriti. Oni koji ga znaju, znaju da je to učinio iz najiskrenijih pobuda. Ostaje samo nada da će među ljudima u BiH biti više onih koji svoje riječi nadograđuju dobrim djelima, te da će ih drugi dobri ljudi slijediti. Možda bi onda i onim Bošnjacima s početka priče bilo malo bolje.