Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 13. novembar 2026. godine, odnosno 04. džumadel uhra 1448. hidžretske godine.
Svaki čovjek u određenim trenucima svoga života osjeti slabost, nespremnost ili manjak iskustva pred izazovima, obavezama i kušnjama koje stoje pred njim. U takvim trenucima šejtan čovjeku često donosi sumnju i nemoć, govoreći mu da nije dorastao zadatku i da nema dovoljno znanja, sposobnosti, govorničke vještine, imetka, utjecaja ili jednostavno da on nije za toga. No, kada se nađemo u takvim situacijama Kur’an nas vodi do Musa, a.s., i šalje nam poruku da Allahova pomoć, pobjeda i uspjeh nikada ne zavise od savršenstva naših fizičkih i materijalnih sposobnosti, već od iskrenosti naših srca i jačine našeg oslonca na Njega.
Musa, a.s., je bio jedan od Allahovih poslanika koji je bio poslan najokrutnijem, najmoćnijem, vladaru na Zemlji, faraonu. Zbog svoje moći i bogatstva kojeg je imao, faraon je sebe proglasio bogom. Ubijao je svakoga ko bi mu se imalo suprotstavio. Ali Allah, dž.š., naređuj Musa, a.s., da upravo takvom faraonu ode i da mu kaže da je samo Allah bog i da nema boga osim Njega.
Braćo, zamislimo sebe u takvoj ili donekle sličnoj situaciji? Kako bismo postupili? Da li bi nas bilo strah? Da li bi odustali?
I Musa, a.s., je bilo strah. Znao je on dobro svoje slabosti. Nije se pravio najhrabriji, najpametniji i najsposobniji bez pokrića. Ali bez obzira na sve to nije odbio zadatak, nije odustao. Već duboko svjestan situacije u kojoj se nalazi on i narod njegov rekao:
قَالَ رَبِّ اشْرَحْ لِیْ صَدْرِیْۙ وَ یَسِّرْ لِیْۤ اَمْرِیْۙ وَ احْلُلْ عُقْدَةً مِّنْ لِّسَانِیْۙ یَفْقَهُوْا قَوْلِیْ۪
وَ اجْعَلْ لِّیْ وَزِیْرًا مِّنْ اَهْلِیْۙ هٰرُوْنَ اَخِیۙ
„Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja, olakšaj zadatak moj, odriješi uzao s jezika mog, da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog.“ (Ta-Ha, 25–30)
Braćo, dobro pogledajmo šta Musa, a.s., radi u ovakvim situacijama: ne odustaje, ne leti „grlom u jagode“, nego se obraća Allahu. Obraća se Onome koji je najmoćniji, Onome koji daje nafaku, Koji daje život i smrt, i traži pomoć. Kakvu pomoć? Da li je Musa, a.s., samo rekao: „Bože, olakšaj zadatak moj!“ oslonio se na Allaha ili je tražio još nešto? Tražio je i ovodunjalučku pomoć, tražio je pomoćnika svog brata Haruna. To nam govori da oslonac na Allaha ne znači da trebamo sjediti skrštenih ruku. Trebamo tražiti Allahovu pomoć, ali i poduzeti ono što je do nas. Jer nije braćo ispravno reći: „Ja se oslanjam na Allaha!“ i noge u zrak. Naš narod kaže: „Prvo skoči, pa onda reci: ‘Hop’.“
I Allah, dž.š., reče: „’Ne bojte se!’ – reče On – ‘Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.’“ (Ta-ha, 46.)
A sada pogledajmo i jednu drugu situaciju iz Musaovog života. Kada je bio mladić, prije nego je primio Božiju objavu, Musa, a.s. je udario jednog faraonovog čovjeka i ubio ga. Kako bi spasio svoj život on je pobjegao iz Egipta u Medjen. Došavši u Medjen vidio je dvije žene koje su čekale sa strane da napoje svoju stoku. Čekale su da muškarci odu. Gledajući te dvije neznane djevojke, tu situaciju, Musa prilazi djevojkama uzima njihovu stoku, i nakon što ih je napojio vraća im je. A onda se sklonio u hlad i uputio dovu Allahu: „Gospodaru moj, kakva god mi se dobrota dogodi, potrebna mi je.“ (El-Kasas, 24)
Pogledajmo, braćo, kakav je to čovjek. Nema mnogo imetka, nema položaj, bjegunac, stranac, ali kada vidi da nekome treba pomoć, ne govori: „Šta se mene tiče? Imam ja svojih problema.“ Nego pomaže koliko može, a zatim se obraća Allahu.
Sada kada smo vidjeli kakav je bio Musa, a.s., malo zastanimo i razmislimo:
Koliko smo puta mi odustali od nečega dobrog samo zato što smo mislili da nismo dovoljno sposobni? Koliko puta nismo pomogli nekome jer smo mislili da ne možemo mnogo učiniti? Koliko puta nismo progovorili protiv nepravde jer smo mislili da nas niko neće podržati? Koliko puta nismo preuzeli odgovornost u porodici, džematu ili zajednici jer smo čekali da se pojavi neko drugi?
Braćo, ako želimo Božije zadovoljstvo; ako želimo prosperitet našeg džemata, naše zajednice, nema: „Ima neko sposobniji!“ „Nisam ja za toga!“ „Ima neko drugi!“ „Šta ja tu mogu!“ naše je da uradimo, damo, koliko možemo i oslonimo se na Allaha. A Allah će ako smo bili iskreni sigurno prepoznati našu iskrenu namjeru i pomoći nam kao što je pomogao Musa, a.s.
I na kraju ove hutbe, a u ovom kontekstu, prisjetit ću se svog učitelja, svog hodže, rahmetli Husejn ef. Mešanovića (da mu se Allah smiluje i da ga uvede u džennet) i moje prve dženaze u ovom džematu. Bila je to dženaza rahmetli Hasibu Majdančiću (da mu se Allah smiluje i da ga uvede u džennet). Pripremio sam se dobro za tu dženazu. Razmišljao kako će sve proći, šta ću reći. I sve je bilo dobro dok nisam došao pred kuću, pred tabut i krenuo pričati, a onda odjednom blokada. Bez obzira što sam imao sve spremno, nisam mogao više riječ progovoriti. Počela me hvatati nervoza, crvenilo, a onda do mene dolazi Husejn ef. stavlja ruke na moja ramena, ne progovara ni riječ, ali kao da želi reći: „Ne boj se! Možeš ti to!“ Ta efendijina ruka je skinula sa mene sav teret, svu brigu, i ja sam završio tu dženazu onako kako to i dolikuje. Ovu ruku pamtim kao jednu od najvećih pomoći u mom životu.
Braćo, u ovoj ruci, u ovim primjerima Musa, a.s., nalazi se jedna velika pouka za nas. Ne moramo uvijek imati mnogo novca, moći, da bismo nekome pomogli. Ne moramo biti najpametniji da bismo nekoga posavjetovali. Ne moramo biti najjači da bismo nekoga zaštitili. Ponekad je dovoljno da damo samo jednu marku, da uputimo jednu riječ, da napravimo jedan korak, da uputimo jedan osmijeh, da pružimo jednu ruku, i sve će biti Božijom pomoći bolje i drugačije.
Zato, braćo, nemojmo čekati neko idealno vrijeme, da bismo se uključili i počeli raditi dobro, jer idealan trenutak nikad neće doći, a rad za dobro ne može čekati.
Gospodaru, podari nam snage kada smo slabi, hrabrosti kada se bojimo, znanja kada ne znamo i iskrenosti u svemu što radimo. Amin!!!