Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 09. oktobar 2026. godine, odnosno 28. rebiul-ahir 1448. hidžretske godine.
Draga braćo, pretprošli petak smo govorili o tome koliko je važno paziti koga slijedimo i kome vjerujemo, a danas ćemo govoriti o tome šta unosimo u svoje srce i kako ono što tamo unesemo može uticati na naše odnose s ljudima.
Čovjek rijetko kad preko noći napravi veliki grijeh. Obično to počne mnogo ranije. Počne jednom mišlju, kojoj čovjek ne pridaje nikakvu pažnju, a koju pusti u svoje srce. Tako počne mržnja, svađa, prekidanje rodbinskih veza…Tako počne i neprijateljstvo među ljudima koji su do jučer bili jedno.
U ovom kontekstu nam Kur’an govori o Jusufu, a.s., i njegovoj braći. I ova priča nije samo obična priča o prijašnjim ljudima. Ovo je priča u kojoj možemo prepoznati sebe, svoju porodicu, svoje komšije i svoje odnose sa ljudima.
Jusuf, a.s., je bio posebno voljen od svoga oca Jakuba, a.s. Njegova braća su to primijetila i nakon nekog vremena počeli su da preispituju očevu ljubav. Počeli su da se porede sa Jusufom, pa kažu: „Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je cijela grupa. Naš otac je, zaista, u očitoj zabludi.“ (Jusuf, 8.)
Pogledajmo još jedanput kako je sve počelo: prvo su počeli od razmišljanja, preko preispitivanja, poređenja…: „Zašto on, a ne mi?“ i još uvijek je sve ovo bezazleno, a onda dolazi sljedeći korak, pa kažu: „Ubijte Jusufa ili ga u neku daleku zemlju ostavite, otac vaš će se vama okrenuti…“ (Jusuf, 9.)
Od obične ljubomore i zavisti došlo se do odluke da se vlastiti brat fizički ukloni. I to su i uradili tako što su ga odveli od oca i bacili u bunar.
Kako nam je ovo samo poznato, zar ne?
A sada se, draga braćo, zapitajmo kako je moguće da čovjek svom rođenom bratu poželi zlo? Kako je moguće da brat bratu postane neprijatelj?
Jusufova braća nisu odjednom postali ljudi koji će svoga brata baciti u bunar. Prvo je došlo razmišljanje, pa poređenje, pa nezadovoljstvo, pa ljubomora, pa zavist, pa opravdavanje, a tek na kraju veliki grijeh i nepravda.
Toga, nažalost, ima i danas među nama. Čak i među nama koji smo danas ovdje pred Allaha zajedno stali u ovaj naš džumanski saf. Koliko smo puta čuli da se rođena braća posvađaju oko zemlje? Jedan kaže: „Njemu je pripalo više.“ Drugi kaže: „Ja sam više radio oko roditelja.“ Treći kaže: „Mene su roditelji zakinuli.“ I onda se podijele, prestanu razgovarati, djeca im se ne druže, bajrami prođu bez čestitanja, a sve zbog sitne ovodunjalučke koristi.
Zbog toga bih danas želio da postavim prvo sebi, a onda i vama, sljedećih nekoliko pitanja, a neka svako sebi odgovori: Šta nam vrijedi što smo dobili još jednu njivu, ako smo zbog nje izgubili brata? Šta nam vrijedi kuća, ako u njoj nema rahatluka? Šta nam vrijedi nekoliko hiljada maraka više, ako zbog njih nema bereketa? Šta nam vrijedi prolazni dunjaluk, ako smo zbog njega izgubili vječni ahiret?
A koliko je ovo pogrešan put najbolje ćemo vidjeti na primjeru prokletog šejtana Iblisa. Naime, Iblis je na samom početku bio jedan od najodanijih Allahovih robova. Ali onda kada je Allah stvorio Adema i naredio Iblisu da mu sedždu učini, Iblis odbija i kaže: „Ja sam bolji od njega. Mene si stvorio od vatre, a njega od zemlje.“ (El-E’araf, 12.)
Pogledajmo braćo nama toliko poznatu bolest: „Ja sam bolji od njega.“ „Znaš li ti ko sam ja?“ Iblis nije rekao: „Ne vjerujem više u Allaha.“, pa ga je Allah prokleo. Ne, on je i dalje vjerovao da je Allah Jedini Gospodar. Ali je počeo porediti sebe i Adema. Počeo se uzdizati iznad Adema. Počeo je zaviditi Ademu, pa je zbog toga odbio pokornost Allahu.
Zato, draga braćo, moramo paziti na svoje srce. Jer zavist ne uništi samo odnos sa drugim ljudima, nego uništi i čovjekov vlastiti mir. Uništi čovjekova dobra djela.
Dunjaluk je prolazan, a korist od dobrih rodbinsko-komšijskih veza su vječne, jer se u hadisu kaže: „Rodbinske veze su okačene o Arš i govore: ‘Ko nas spaja i održava, Allah će s njim imati vezu, a ko nas kida, Allah će s njim prekinuti vezu.’“. „Neće ući u džennet onaj ko prekida rodbinske veze.“
Jusufova braća su uradila strašnu stvar. Bacili su svoga brata u bunar. Ali pogledajmo šta se poslije dogodilo. Allah nije ostavio Jusufa, a.s., već mu je dao ono što njegova braća nisu mogla ni zamisliti. Jusuf je postao vladar, a njegova braća su došla da mole za hranu. I umjesto da im se osveti, jer je imao vlast, položaj, moć….
Jusuf kaže:
قَالَ لَا تَثْرِيبَ عَلَيْكُمُ الْيَوْمَ ۖ يَغْفِرُ اللَّهُ لَكُمْ ۖ وَهُوَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ
„Ja vas danas neću koriti; Allah će vam oprostiti, a On je od milostivih najmilostiviji.“ (Jusuf, 92.) i dade im ono što su željeli, pa čak i više.
Braćo, ako budemo čuvali naše rodbinsko-komšijske veze Allah neće ostaviti ni nas. Možda jesmo sada oštećeni, ali će to Allah sigurno, ako smo u pravu na neki način nadoknaditi.
Zato prijeđimo preko tih naših sitnih ovodunjalučkih razmirica, ne zavidimo jedni drugima i poželimo svome bratu muslimanu ono što želimo i sami sebi. Neće nama biti manje ako naš brat ima više, niti ćemo mi biti sretniji ako njemu bude gore. Naprotiv, kad budemo jedni drugima željeli dobro, radovat ćemo se tuđoj sreći kao svojoj, a svima nama bit će i lakše i ljepše živjeti. Jer dunjaluk je prekratak da bismo ga trošili na zavist, ljutnju i svađe, a ahiretski račun svako od nas nosi za sebe.
Zato neka naša završna dova bude kao Jusufov postupak: Allahu oprosti našoj braći, prijateljima i komšijama. Povećaj im njihov imetak. Podari im rahatluk u njihovim kućama, sreću njihovoj djeci i uspjeh u njihovim poslovima. Allahu molimo Te podari im svako dobro i ovoga i onoga svijeta. Amin!!!