Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 25. septembar 2026. godine, odnosno 14. rebiul-ahir 1448. hidžretske godine.
Draga braćo, čovjek kroz život sretne mnogo različitih ljudi. Srest ćemo dobre ljude, iskrene ljude, ljude koji će nam pružiti ruku kada padnemo. Ali ćemo, htjeli mi to ili ne, susresti i one druge ljude koji će nas slagati, iznevjeriti, zavidjeti nam, povesti za sobom u pogrešnom pravcu ili nas pokušati uvjeriti da je ono neispravno, zapravo ispravno.
I upravo zato nam Kur’an ne govori samo o namazu, postu, zekatu i drugim propisima. Kur’an nam govori i o ljudima. Govori nam o njihovim osobinama, njihovim slabostima, njihovim usponima i njihovim padovima.
Kada čitamo Kur’an, mi zapravo upoznajemo ljude koje ćemo možda jednog dana sresti.
Možda ćemo sresti nekoga poput Karuna, čovjeka koji je imao toliko imetka da je izgubio dušu.
Možda ćemo sresti nekoga poput faraona, čovjeka kojem je moć toliko udarila u glavu da je počeo vjerovati da mu niko ništa ne može.
Možda ćemo sresti nekoga poput Jusufove braće, ljude koji će zbog zavisti pokušati srušiti onoga kome je Allah dao blagodat.
Možda ćemo se naći u situaciji u kojoj ćemo morati biti poput Ibrahima, a.s., sami protiv većine, ali čvrsto uz istinu.
Možda ćemo prolaziti kroz ono kroz šta je prolazio Ejjub, a.s., velika životna iskušenja, pa ćemo morati naučiti šta znači istinsko strpljenje.
Možda ćemo pogriješiti poput Junusa, a.s., pa ćemo morati naučiti kako se čovjek treba pokajati i vratiti Allahu.
Zato ćemo, ako Bog da, u narednim hutbama govoriti upravo o takvim ljudima i takvim situacijama. Nećemo njihove priče kazivati samo kao događaje koji su se desili nekada davno, već ćemo ih kazivati kao pouku u kojoj ćemo prepoznati ljude oko sebe, ali, što je još važnije, prepoznati i sebe.
A danas počinjemo s jednim čovjekom koji je posebno zanimljiv.
Njegovo ime je Samirijja.
Nakon što je Musa, a.s., otišao na Turi Sinaj da razgovara sa Gospodarom, njegov narod je upao u veliko iskušenje. Naime, Samirijja je iskoristio odsustvo Musa, a.s., i slabost naroda te napravio zlatno tele od nakita koji su posjedovali, zatim ljude pozvao da to tele prihvate kao božanstvo.
A kada se Musa, a.s., vratio, zatekao je užasno stanje u svom narodu. Ljude koji obožavaju zlatno tele umjesto Allaha, dž.š. Ljude koji su do juče slijedili njega, Musa, a.s., Allahovog Poslanika, a danas slijede prevaranta Samirijju.
Allah, dž.š., nam prenosi taj trenutak, pa kaže: „I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. ‘O narode moj’ – reče – ‘zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!’ ‘Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje’ – odgovoriše. ‘Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.’ A to isto uradio je i Samirija.“ (Ta-ha, 86-87.)
I ko je u ovoj priči krivac? Samirijja ili narod? Samirija je imao svoju odgovornost, ali ni narod nije bio bez odgovornosti. Samirijja je imao ideju, ali narod je imao izbor. On ih je pozvao, ali oni su odlučili da ga slijede.
I ovdje dolazimo da glavne poruke ove hutbe, a koja glasi: Nije svaka ideja koju neko lijepo predstavi dobra ideja. Nije svaki čovjek koji govori lijepo i samouvjereno, čovjek kojem treba vjerovati. I nije ono što većina prihvati automatski istina.
Čovjek treba da razmišlja, da provjeri, da ne ide za svakim ko ga pozove.
U ovom kontekstu prisjeti ćemo se jedne misli Muhammeda El-Gazalija, koji kaže:
„Ne bojim se čovjeka koji razmišlja, čak i ako zaluta, jer će se kad-tad vratiti Istini. Već se bojim čovjeka koji ne razmišlja, čak i ako je na pravom putu, jer je takav poput slamke koju vjetar lako otpuše.“
Braćo, čovjek koji razmišlja može pogriješiti, ali ako je iskren sam prema sebi, postoji nada da će se jednog dana vratiti. Ali čovjek koji ne razmišlja, koji samo ponavlja ono što čuje i slijedi ono što većina slijedi, može cijeli život ići za drugima, a da nikada ne zastane i upita se: Jesam li ja uopće na pravom putu?
Allah kaže:
وَإِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ ۚ إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَإِنْ هُمْ إِلَّا يَخْرُصُونَ
„A ako se pokoriš većini onih koji su na Zemlji, oni će te od Allahova puta odvratiti; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.“ (El-En’am, 116.)
Draga braćo, Allah, dž.š., nas u ovom ajetu, kao i u mnogo drugih ajeta, upozorava da većina nije mjerilo istine.
Istina se ne određuje brojem ruku koje su podignute za nju. Ne određuje se brojem ljudi koji je prate. Ne određuje se brojem pregleda, lajkova, komentara ili sljedbenika. Jer može cijeli svijet nešto prihvatiti, a da to pred Allahom i dalje bude pogrešno. I obrnuto, možeš ostati gotovo sam, a da si i dalje na istini.
Ibrahim, a.s., je bio jedan čovjek, ali ga Allah u Kur’anu naziva ummetom. Nije, braćo, veličina Ibrahima bila u tome što je iza njega stajala masa. Njegova veličina bila je u tome što je stajao uz istinu, kada su svi drugi bili na neistini.
Zato, braćo, dobro se čuvajmo greške Musaovog naroda: „Pa to je uradio i Samirijja!“ Dobro se čuvajmo i one naše zablude i opravdanja: „Pa svi tako rade!“, jer narodna kaže: „Nije majka Muju klela što se kock’o nego što se vadio!“
Braćo, u narednim hutbama, ako Bog da, nastavit ćemo upoznavati ljude o kojima nam Kur’an govori. Ali cilj ovih hutbi neće biti da u njima prepoznamo druge ljude, već da prepoznamo sebe i na osnovu tga izvučemo pouku koja će nas spasiti i na ovom i na onom svijetu.
Gospodaru, podari nam moć da jasno razlikujemo istinu od neistine i da se neistini bez ikakvog opravdanja suprostavimo, pa makar bili i sami. Amin!!!