Piše: HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ
Sad će nam malo hazreti Mevlana govoriti o tom sudbinskom udarcu, momentu kada nastupi sudbina.
“(…) On, s. a. v. s., rekao je: ‘Kada dođe odredba, stijesne se široka prostranstva. Vid zastrt biva kad dođe odredba.’ (…)” Ovo je hadisi-šerif. Na jednom mjestu se kaže, prenosi se da je to hadisi-šerif, da se oči proviđenja zatvore kad nastupi čas sudbine. Tada imaš oči i vidiš na njih, ali ništa ne možeš poduzeti po pitanju izmjene toga što nastupa, tog trenutka sudbine. Da ovdje navedemo još jedan hadisi-šerif koji nam ovo pojašnjava: “Kad dođe odredba, sudbina, oči zaslijepe.” Gledamo udes, ali ne možemo ništa uraditi da to spriječimo.
“(…) Oči bivaju povezane u vaktu odredbe, tako da oči ne vide očne surme. (…)” Čak ne mogu vidjeti ni očnu surmu koja je tako blizu. Ali, šta ovaj udarac može da odbije, a i to nam je u hadisi-šerifu rečeno?! “Kada’ odredbu ništa drugo ne odbija osim dova.” Imamo i sadaku koja odbija belaj i produžava život. I opet dolazimo do onog teškog pitanja koje nas sigurno zbunjuje. Pera su podignuta, stranice osušene, kako se onda ovo produžavanje života i odbijanje belaja može desiti kad je već sve zapisano u praiskonu?! Sve jeste u Allahovom znanju, i ovo što je zapisano, a i ovo što može da dođe kao lijek i izlječenje, i to stoji u odredbi. Da bi nam ovo možda bilo malo lakše za shvatiti, učenjak Muhammed Ša’ravi, rahimehullah, naveo nam je jedan lijep primjer: “Zamislimo da babo ruži sina koji neće da uči, u školi slabo stvari stoje, ne dolazi kući odmah poslije škole itd. Sada, da ga preodgoji, kaže mu: ‘Sine, sada ti sljeduje stotinu batina za ove tvoje postupke.’ A prije toga je otišao supruzi i rekao: ‘Kada dođem do petog udarca, ti iziđi i zauzmi se za njega, a ja ću ga pomilovati uz njegovo obećanje da se više neće vratiti na ovo griješenje.’ Babo pristupi udaranju, dođe peti udarac, istom, eto ti majke da se zauzme za sina. Prestane to batinanje, momčiću drago, rekao je da se to više neće ponavljati i da je naučio lekciju. Babo od samog početka poznaje kompletnu situaciju. Zna i za ovih stotinu udaraca da će završiti sa samo pet, dogovorio je to tako. Dijete ima drugu sliku. On je vidio da je to prestalo s dolaskom majke, a i jedno i drugo je bilo u Allahovom znanju i tako se odvijalo.”
“(…) Kad varka tog konjanika podigne prašinu, ta prašina te udalji od traženja pomoći. (…)” Govori o konjaniku odredbe sudbine i, kada njegova varka podigne prašinu, ta prašina te udalji od traženja pomoći. Sada to ima svoju manifestaciju. Naprimjer, nekakav je fitneluk nastupio, zabuna, ne razumijemo o čemu je riječ, to je ta jedna prašina koja dolazi preko nekoga ko nas bihuzuri i probleme nam pravi. Konjanik je sudbina koju je poslao Gospodar uzvišeni. Šta se sada može desiti, a što se inače i dešava kod nas?! Mi se zalijepimo za ovu prašinu, pazimo ovo dobro i nemojte me pogrešno shvatiti. Da me Allah sačuva da ne bih sada nešto pogrešno rekao, pa da vi odete u pogrešnom smjeru. Neugodnost, ja je odmah vežem za nekog tamo, kako se god zvao, on mi je tu neugodnost priredio. Svjedočimo onome što se desilo. Ali, ako smo mi od ljudi koji su uistinu iz sebe ispustili jedan ah za uzdizanjem na ovoj stazi, onda moramo prepoznati ono što ajeti kažu, a to je da je On taj koji stavlja na kušnju, Allah uzvišeni, a ovo su okolo samo instrumenti koji su tu. Ne dao Bog biti onaj preko koga teče bihuzurluk, ali u tvoj život ulazi neko ko to radi, a Gospodar gleda kako ćeš ti postupiti u tome svemu. On daje i uskraćuje. Kad nam daje, govorimo: “Elhamdulillah, Gospodar moj me pazi, vidi kako mi daje.” A kada nam uskrati, kažemo: “Eno, taj i taj mi je to uskratio.” A On kaže da On uskraćuje. Zamislite kada bismo ovo sada zaista potpuno shvatili i živjeli ovo, koliko bi lahko bilo prevladati ovakav problem. Međutim, pošto to ne razumijemo, mi se uhvatimo za prašinu i ne znamo se obratiti Gospodaru, ne znamo ovu dovu uputiti koju smo spomenuli u prošlom bejtu, koja odbija ovo sve. Ili, ako je upućujemo, ona je onako, mlaka, nije hali, nije to stanje srca upućeno Gospodaru, ta prašina te udalji od traženja pomoći.Ovom prilikom možemo spomenuti i dvije Poslanikove, s. a. v. s., dove koje smo vjerovatno do sada imali priliku čuti, a ovdje ih možemo opet ponoviti pa da ih i, ako Bog da, zapamtimo: “Ya muqallibel-kulubi vel-ebsar. Sebbit qalbi ala dinik. (Gospodaru, o, Ti koji prevrćeš, okrećeš ljudska srca i poglede. Ustabili moje srce na Tvojoj vjeri.)” Druga dova: “Ya musarrifel-havatiri vel-efkar. Sarrif qalbi ala ta’atik. (Ya Rabbi, nama svašta pada na um i dolaze nam ružne misli. A Ti jedini možeš izmijeniti te misli i okrenuti ih na dobro, pa ya Rabbi, ti nam podaj lijepe misli i učvrsti naša srca u pokornosti Tebi.)
“(…) Ka konjaniku idi, ne idi ka prašini, inače, po tebi će tući ta varka jahačeva. (…)” Govori ovo i tebi i meni. Bit ćeš žrtva ove varke u koju si sebi dozvolio da upadneš, jer se nisi pravilno okrenuo. Zamislite koliko trpimo u našoj svakodnevnoj komunikaciji zato što smo Gospodara isključili iz toga svega, jer nefsu ne prija neugodnost, ne prija mu gubitak. Ali, treba se zapitati je li to zaista gubitak. “Vi mislite da je nešto dobro po vas, a ono loše. Mislite da je nešto loše po vas, a ono je dobro, lijepo. Allah zna, a vi ne znate.” Vidjeli smo kako je udarac sudbine dočekao onaj mladić, a da pogledamo sada i jedan drugi primjer kako se taj udarac može dočekati. Prije otprilike dvije i po hiljade godina u Indiji je živjela jedna žena koja je dobila dijete koje će kada napuni godinu dana umrijeti. I sada ona onako, kao majka, uzela je to dijete i izašla napolje, nesvjesna od bola i udarca šta govori. “Ljudi, ima li iko da zna lijek za ovo stanje, ima li ko da može vratiti ovo dijete u život?” Mnogi su je gledali zaključujući da je žena izgubila pamet. “Ko će sada vratiti dijete u život, zar ona ne shvata šta je smrt?”, pitali su se u sebi. Ali, neki mudrac koji je to čuo kaže joj ovako: “Ako to iko može, može jedna osoba!”, upućivao je na Gautamu Siddharthu, odnosno na Budu. Ovo se desilo u njegovom vaktu. Ona s tim djetetom dolazi kod njega, spušta ga na pod i obraća se Budi: “Možeš li mi ti pomoći?” On, pun saosjećanja, gleda je i kaže: “Ta bi se stvar mogla riješiti samo na jedan način. Trebaš otići u grad i potražiti kuću u kojoj se nikada smrt nije desila i da iz nje doneseš sjeme slačice, gorčice.” Ona je, ne razmišljajući šta joj je rečeno, radosna požurila u grad u potrazi za ovim. Gdje god je pokucala na vrata, svi su joj rekli da je u njihovim kućama mnogo ljudi do sada umrlo. Obišla je cijeli grad, ali tu kuću nije uspjela naći. Tek je onda shvatila o čemu je riječ. Odnijela je dijete tamo gdje se opremaju mrtvi, a nakon toga je otišla Budi. On je pita: “Jesi li donijela sjeme?” “Nisam, to ne postoji, ali sam shvatila čemu ste me htjeli podučiti. U tom sam svom teškom halu mislila da samo mene ovo pogađa, a ne, svi su izloženi ovoj stvari. Sada sam došla ovdje da me podučiš istini i da mi kažeš šta je smrt, a šta je život. Ako u čovjeku postoji išta a da ne umire, šta je to?”, odgovorila je i upitala žena. Buda joj je rekao: “Da bi shvatila šta je život i šta je smrt, morat ćeš biti svjesna jedne stvari. Na ovom svijetu ima jedan zakon koji se ne mijenja, a to je da nema ništa na njemu a da se ne mijenja, što je nepromjenjivo. Sve prolazi. Kada shvatiš da je ovaj svijet nestalan, nestabilan, onda će ti biti potpuno sve jasno. Ali, tebe je ta tvoja bol dovela u stanje da si otvorena za istinu. Pošto ti se srce otvorilo na tu stranu, ja ću ti je pokazati.” Pogledajte ovaj divan primjer. Sjećate se kada hazreti Mevlana pita: “Kada si trpio bol, gubitak?” Evo vidimo kako je ova žena dočekala taj udarac. U tom se kazivanju kaže da je ona postala njegova učenica i da je dostigla prosvjetljenje, da je došla na kemal.
“(…) Hakk je rekao: ‘Taj koga je ovaj vuk pojeo vidio je vučiju prašinu. Kako nije zavapio? (…)” Dakle, taj koga je ovaj sudbinski udarac pojeo vidio je vučiju prašinu, vidio je nagovještaj, pa kako nije zavapio, kako je zaboravio obratiti se Onome koji se jedini odaziva svom robu u nevolji?! Pošto iskušenja pogađaju i vjernike i one koji to nisu, uvijek je sada to pitanje prisutno kako raspoznati o kojoj je vrsti udarca riječ. To smo mi spominjali i spominjat ćemo i dalje, lijepo nam je to hazreti Abdul-Kadir Gejlani, k. s., pojasnio. Kada dođe udarac, a on neće ni za trenutak biti ni odgođen ni ubrzan, i tegoba nas pogodi, ako čovjek pri sebi osjeti negodovanje i obraća se Gospodaru: “Zašto mi se ovo dešava, zašto mene, ya Rabbi, ja to nisam zaslužio?”, ta osoba neka zna da je taj udarac kazna. Ako se na tom udarcu strpi, onda neka zna da je Gospodar to poslao u njegov život kako bi ga očistio. Čovjek je sklon grešci, a udarci najbolje čiste. Čovjeka na Allahovom putu neće ni trn ubosti a da sa njega neće grijesi spadati kao što pada lišće s grane. Rekao je da ima i treća kategorija, a to su oni koji su veseli i radosni kada ih iskušenje i tegobe pogode. To je znak da su to oni kojima Allah uzvišeni tim udarcem povećava njihove deredže. Neka imamo ovo na pameti da nas ne bi zbunjivalo kako dalje prohodimo kroz bejtove. Sada hazreti Mevlana pita svakoga kome se na ovakav način desi taj udarac. “Vidio si prašinu”, dakle, bio je nagovještaj ovoga. Ovdje bi ova prašina mogla predstavljati naša nedjela koja smo radili. To je ono sijanje sjemena za koje smo mislili da se neće nikada otkriti. Međutim, Allah će dati da se to otkrije i da bude svjedok protiv nas, ne dao Bog. Vidio si to, a nisi se obratio Gospodaru. U takvom trenutku možemo se prisjetiti ove poznate dove kojom nas podučava Allahov Poslanik, a. s.: “Allahumme inni euzu bike min džehdil-bela’i, (Allahu moj, utječem se Tebi od teške nevolje), ve derkiš-šeqa’i (i nesreće u životu), ve suil-qada’i (i zle sudbine), ve šematetil-e‘da’i (i osvete neprijatelja).” Zavapi Gospodaru, mi ne možemo birati događaje šta nam idu u susret, ali možemo birati načine na koje ćemo ih dočekati i kako ćemo se s tim suočiti. Snagom imana, inšallahu te’ala, sve će to na kraju biti dokaz za nas.