O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 20. juli 2018.  gregorijanske godine, odnosno 07. zul kade 1439. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُبْطِلُوا صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالْأَذَىٰ كَالَّذِي يُنفِقُ مَالَهُ رِئَاءَ النَّاسِ وَلَا يُؤْمِنُ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ ۖ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَكَهُ صَلْدًا ۖ لَّا يَقْدِرُونَ عَلَىٰ شَيْءٍ مِّمَّا كَسَبُوا ۗ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ

 

“O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli: oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put.” (El-Beqare, 264.)

Ebu Zerr r.a. prenosi da je Vjerovjesnik a.s. napomenuo: “Allah na Sudnjem danu neće razgovarati s tri vrste ljudi, niti će ih pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ih žestoko kazniti.” Na ovo je Ebu Zerr r.a. rekao:” Izgubljeni su i propali!”, a onda je upitao: “A ko su oni Allahov Poslaniče?” Vjerovjesnik a.s. je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeću iz oholosti (tj. Onaj koji se hvališe svojim dunjalukom, svojim imetkom, kućom, autom, putovanjem, gozbom i sl.); onaj koji prigovara i vrijeđa za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lažno se zaklinjući!”

Poslanik a.s. je takođe rekao: ”Trojica ljudi neće ući u džennet.Onaj koji je neposlušan svojim roditeljima, notorni pijanica i onaj koji je imao običaj da ističe svoju velikodušnost podsjećajući ljude na njegovu sadaku njima”.

Naši predhodnici su krili ibadet od svojih ukućana, a danas ako nisi stavio sliku na internet kako činiš ibadet kao da i nisi ibadetio.

Bišr b. El-Haris je rekao: „Ne čini djela da bi bio spominjan. Sakrij svoja dobra djela kao što skrivaš svoja loša djela. Više je vrednovan dobrovoljni namaz u noći od dobrovoljnog namaza po danu, traženje oprosta u zoru od drugog vremena, jer su to skrivenija vremena i djela u njima su iskrenija.“

Zato islamska ulema savjetuje zlatni princip, kako bi vjernik sačuvao svoja dobra djela od propasti. Princip glasi:Kada učiniš dobro, zaboravi ga u potpunosti, a kada ti bude učinjeno dobro, nemoj ga zaboraviti dok si živ.“

Draga braćo, sve gore navedeno u prijevodu znači; ako daješ zbog hodže ili hadžije, ako daješ zbog komšije, ako daješ zbog glasova, ako daješ zbog ugleda, ili nke druge ovodunjalučke koristi bolje ti je brate nemoj ni davati, jer od toga kako smo čuli nema nikakve koristi.

Moje i tvoje davanje dragi brate treba biti isključivo radi Allaha i Njegovog zadovoljstva, jer Allah dž. š. za takve kaže: „One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. – A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.“ (El-Beqare, 262-263.)

Imam harema Mekke šejh Šurejm u jednoj od svojih hutbi je rekao: “Čuvajte se šuplje kese:

  • Uzimaš abdest po propisu, ali rasipaš vodu – šuplja kesa!
  • Udijeliš sadaku siromahu, a zatim ga ponižavaš i vrijeđaš – šuplja kesa!
  • Obavljaš namaz, postiš, daješ zekat, ali ne paziš rodbinu – šuplja kesa!
  • Postiš i strpiš se od gladi i žeđi, ali grdiš, psuješ i proklinješ – šuplja kesa!
  • Ugostiš gosta i lijepo ga počastiš, ali kada izađe o njemu loše govoriš – šuplja kesa!“

 

A naš uvaženi prof. Zuhdija Adilović je na jednoj od svojih hutbi na to dodao:

“Nije u stanju otići na hadždž zbog visoke cijene, a može otputovati negdje samo da bi promijenio ambijent i malo se odmorio.Nije u stanju kupiti kurban, a kupi iPhone da bi bio u trendu. Nije u stanju proučiti deset ajeta iz Kur’ana dnevno, a pročita stotinu poruka na facebook-u. Nije u stanju platiti članarinu IZ  nekoliko KM mjesečno, a plaća kutiju cigara dnevno…..”

Biografi su zabilježili interesantan i vrlo poučan događaj koji se desio Ahmedu b. Miskinu (učenjaku trećeg h. stoljeća):

“Iskušan sam velikim siromaštvom 219 h. god. Ostao sam bez ičega, a imao sam suprugu i jedno malo muško dijete. Glad nas je jednostavno uništavala. Čvrsto sam odlučio da prodam kuću i da se odselim. Izašao sam kako bi sreo nekoga kome bi prodao kuću. Sreo sam Ebu Nasra i obavijestio ga o svojoj namjeri da prodam kuću. On mi je tada dao dvije korice hljeba sa slatkom između njih i rekao: “Evo, nahrani svoju porodicu.”

Krenuo sam prema kući, ali me na putu srela jedna žena s kojom je bilo malo muško dijete koje je plakalo. Ona pogleda u hljeb i reče: “Čovječe, ovo dijete je jetim, izuzetno gladno, a ne može trpjeti glad, pa ga nahrani, Allah ti se smilovao!” Dijete je pogledalo u mene pogledom kojeg nikada neću zaboraviti. Učinilo mi se kao da je džennet sišao na zemlju i sam se nudi onome ko nahrani ovo dijete i njegovu majku. Dao sam joj te dvije korice hljeba iz moje ruke i rekao: “Uzmi ovo i nahrani svoje dijete. Tako mi Allaha ja nemam ništa, a u mojoj kući se nalazi onaj ko je preči ovoj hrani od vas!” Žena je pustila suzu, a na licu dječaka se ukaza osmijeh.

Nastavio sam put žalostan i skrhan razmišljajući o prodaji kuće, u tom momentu dođe Ebu Nasr kao da leti od radosti i reče: “Ti sjediš na putu, a kući ti je stigla velika nafaka!?” Subhanallah! Otkud to, o Ebu Nasre?! “Došao je neki čovjek iz Horosana i pita za tvoga oca, ili nekoga od njegove porodice, a sa njim su tovari razne robe. Upitao sam ga šta hoće. To je trgovac iz Basre kojem je tvoj otac prije 30 godina dao novac na obrt. Međutim, nije uspio u poslu i preselio se u Horosan. Tamo je uspio u trgovini i postao izuzetno bogat. Vratio se u Basru da vrati novac i zaradu tvog oca tokom tih 30 godina, i da zatraži halala.

Zahvalio sam Allahu, dž.š., na njegovoj blagodati, zatim sam pronašao onu siromašnu ženu i njeno dijete, te sam im dao određen novac i odredio redovno mjesečno primanje. Nastavio sam trgovati sa imetkom, vodeći računa o hakku sirotinje i dijeleći ga, ali se on, Allahovom voljom, stalno povećevao.

Postao sam sretan i ponosan na sebe što sam uspio da svojim dobrim djelima ispunim stranice koje su meleki ispisivali, te sam se ponadao da sam postao iskreni Allahov rob.

Jedne noći sam zaspao i u snu vidio kako sam došao na Sudnji dan. Ljudi su bili usplahireni i stalno hodali. Nosili su svoja loša djela na leđima kao neki materijal. Leđa nekih su bila daleko šira i veća kako bi mogli nositi sva svoja djela. Neki griješnici su nosili toliki teret, kao cijeli grad, na svojim leđima. Zatim su se postavile vage za vaganje dijela. Ja sam došao pred vagu i počela su se vagati moja djela. Moja loša djela stavljena su na jedan tas, a na drugi spiskovi dobrih djela. Na moje iznaneđenje, loša djela su prevagnula. Zatim su dodavali jedno po jedno moje dobro djelo koje sam učinio. Međutim, ispod svakog dobrog djela bila je skrivena strast, kao što je licemjerstvo, uobraženost i  uživanje u hvali ljudi, tako da mi nijedno od njih nije primljeno. Bio sam siguran da sam propao. Čuo sam glas koji kaže: “Je li ostalo još nešto?” Tada rekoše: “Ostalo je još ovo.” Pogledao sam šta je ostalo i ugledah one dvije korice hljeba koje sam dao onoj ženi i njenom djetetu. Tada sam bio još sigurniji u svoju propast jer sam bio svjestan da sam dijelio mnogo više. Znao sam udijeti stotinu zlatnika (100.000 eura) odjedanput, ali mi nije primljeno. Stavili su one dvije korice na tas dobrih djela, te se on poče spuštati i malo prevagnu. Zatim staviše suze one siromašne žene kojoj sam dao prednost nad svojom porodicom i dao joj te dvije korice hljeba. Tas se tada poče još više spuštati sve dok ne povikaše: “Spašen je!”

Draga braćo, zapitajmo se imamo li mi svoju koricu hljeba koja će nas spasiti na Sudnjem danu ili smo sva svoja dobra djela pohranili u šuplju kesu?