Najvažnija prava koja je islam priznao životinjama su:
1. Pravo na život
Islam je priznao životinjama pravo na život i obavezao svoje sljedbenike da ga poštuju. Međutim, ovo pravo nije apsolutno, već ograničeno i njegovo uvažavanje i poštivanje ne smije biti na račun hrane, interesa i života ljudi. Isfahani o tome veli: „Znaj da sve što je stvoreno na ovom svijetu stvoreno je poradi čovjeka –da ga koristi poput konja, mazgi i magaraca, da mu služi za prehranu poput krava i sitne stoke ili da se koristi njime poput biljaka i insekata.“
Ovo pravo se ogleda u sljedećem:
a – Zabranjeno je bespravno ubijanje životinja
Od općepoznatih stvari je da se ljudski interes preferira nad interesom životinja, jer sve što je stvorenu u ovom kosmosu postoji poradi čovjeka. Uzvišeni to potvrđuje u slijedećim ajetima: On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio. (El-Bekare, 29.) Osvrćući se na ovaj ajet, imam Taberi smatra da se u njemu jasno potvrđuje da je Zemlja i sve što je na njoj korist za čovjeka. I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše
vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv – i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate. (En-Nahl, 5-8)
Na osnovu citiranih tekstova, islamski pravnici su zaključili da je interes koji čovjek dobiva od životinja preči od štete koja životinju pri tome zadesi i stoga nije dozvoljeno davati prednosti životinji nad ljudskim bićem. Imam Zerkeši u tom smislu veli: „Po saglasnosti islamskih pravnika nije dozvoljeno preferirati životinju nad čovjekom. A kako je i moguće tako nešto zastupati?! Stoga je obaveza zaklati životinju da bi se održao ljudski život.“ Obrazlažući ovakve stavove i propise Ibn Hadžer veli da je
to stoga što je ljudska svetost veća od životinjske. Na osnovu navedenih dokaza dozvoljeno je klati životinje radi mesa, kože, itd. U takvim situacijama životinje gube pravo na život. Isto tako je dozvoljeno njihovo jahanje, korištenje za rad, itd. Međutim, nije dozvoljeno bez opravdana razloga njihovo ubijanje ili klanje. O tome su islamski pravnici bili krajnje eksplicitni i zabranili svaki vid njihova bespotrebna
ubijanja. A to potvrđuju slijedeći dokazi:
– Islamski pravnici smatraju da pravo životinja na život ima status Allahova prava, što ukazuje na važnost tog prava i važnost njegove zaštite i očuvanja. Šerbini o tome veli sljedeće: „Zabranjeno je ubijanje životinja osim zbog konzumacije njihova mesa. Stoga se one razlikuju od drveća, jer posjeduju dvije svetosti: pravo njihova vlasnika i pravo Uzvišenog Allaha. Stoga se zabranjuje vlasniku životinja da ih izgladnjuje i ižednjuje, za razliku od drveća.“ Islamski pravnici također zabranjuju lov životinja koje se jedu, ako se nema namjera za njeno konzumiranje, jer se na taj način životinje nepotrebno uništavaju i takav lov postaje besmislen, i stoga zabranjen u islamu. Dozvoljeno je ubijanje životinja radi zaštite od
njihova zla. Ali nije dozvoljeno ubijati one životinje koje ne nanose štetu ljudima. Ibn Kudame o tome veli: „Sve što uznemirava ljude i nanosi štetu njima i njihovim imecima dozvoljeno je ubiti. Takve životinje nanose štetu bez ikakve koristi kao npr. vuk. Dok one koje ne nanose štetu nije dozvoljeno ubiti.“
A dozvola ubijanja štetnih životinja uslovljena je slijedećim uvjetima:
– da se njeno zlo ne može ukloniti ničim drugim osim ubistvom i
– da njihovo zlo i uznemiravanje bude neuobičajeno i nepodnošljivo.
Pravo životinja na život se preferira nad pravom biljaka. Isto tako, svetost životinja se preferira nad svetosti nežive imovine i stoga nije dozvoljeno preferirati takvu imovinu nad životinjama. Behuti to objašnjava na slijedeći način: „U slučaju da brod počne tonuti, putnicima je vadžib u tom slučaju da izbace onoliko stvari za koliko misle da će olakšati brod i spasiti ga od potopa, pa čak ako bi to zahtjevalo i bacanje svih stvari radi uklanjanja veće štete posredstvom manje, jer je svetost životinja veća od svetosti stvari – imovine. Stoga je zabranjeno bacanje životinja zbog toga što se težina broda može smanjiti bacanjem stvari. Međutim, u nuždi je dozvoljeno izbaciti i životinje radi spašavanja ljudi.”
Mnogobrojni su primjeri koji potvrđuju da se preferira pravo životinja nad imovinom. Tako Ibn Hadžer Hejtemi o mački veli sljedeće: „Kada mačka ukrade nešto i pobjegne i uvjeri se da se ne može stići, dozvoljeno ju je gađati strijelom kako bi se spriječila od bjekstva, pa makar pri tome bila i ubijena, pod uvjetom da nije skotna. Ukoliko je skotna, onda apsolutno nije dozvoljeno da se gađa radi očuvanja njene trudnoće. Njena trudnoća je zaštićena i nije počinila nikakav delikt i stoga se ne može
poništiti zbog tuđeg delikta.“
Pravo životinja na život za vrijeme rata
Islamski pravnici su priznali pravo životinjama na život i za vrijeme mira kao i za vrijeme rata. Stoga su zabranili da se životinje gađaju oružjem ili sa nečim sličnim i na taj način ubijaju ili im se nanosi šteta. Ovo pravo na život u ratu je priznato onim životinjama koje ne učestvuju u potpori rata. Od Seida b. Musejjeba se prenosi da je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., kada je poslao vojskovođe prema Šamu rekao im je sljedeće: „Preporučujem vam da se bojite Uzvišenog Allaha. Borite se na Allahovu putu. Borite se protiv
onoga koji ne vjeruje u Allaha jer Allah će pomoći Svoju vjeru. Nemojte varati, nemojte biti strašljivi, nemojte činiti nered po Zemlji, nemojte sjeći a ni paliti palme, nemojte ubijati životinje…“ Imam Šafija veli: „Pošto je zabranjeno ubijati životinje osim zbog onoga o čemu sam ti govorio, stoga je ubijanje konja i ostalih životinja na kojima nema jahača idolopoklonika zabranjeno i ulazi u okvire zabrane i izlazi iz okvira dozvole.“Islamski pravnici ne samo da priznaju prava na život životinjama, nego i od drugih
traže i zahtijevaju da štite ta prava. U tom kontekstu, imam Šafija smatra da je imam dužan pri sklapanju ugovora o državljanstvu sa nemuslimanima usloviti ih da ne muče životinje i da ih ne ubijaju, osim klanjem. Ovaj primjer potvrđuje internacionalnu i međunarodnu dimenziju prava životinja u islamu.
2. Dužnost je spasiti životinju i odagnati od nje štetu
Pravo životinja u islamskom pravu se ne ograničava samo na zabranu njihova uništavanja i agresije na njihov život bez šerijatski opravdana razloga, jer sve to ne prelazi pasivnu dimenziju čina. Islamsko pravo je otišlo mnogo dalje od toga onda kada je obavezalo muslimane da uklone štetu i sve neugodnosti koje zadesi životinje skladno njihovoj moći i mogućnosti. Već smo naprijed naveli da je čovjek zaradio Džennet zbog toga što je učinio dobro djelo prema psu. Šerbini u tom smisli veli: „Što se tiče živih bića, vadžib ih je braniti od onog ko ih želi uništiti,pod uvjetom da se ne boji za svoj život ili za čast svoje porodice. U slučaju da čak stranac vidi nekoga da na nedozvoljen način uništava svoju životinju, vadžib mu je da to spriječi.“A ek-’Unsi je po tom pitanju još jasniji kada je rekao: „Kao što je dužnost spasiti život čovjeku u nuždi, isto tako je vadžib i životinjama čije meso se ne jede i nije dozvoljeno ih ubijati. Što se tiče životinja čije meso se jede i koje su vlasništvo, nije vadžib, ali je vadžib da se zakolju ako se boji da će uginuti i ne smiju se ostavljati da uginu od gladi, žeđi, itd. Ako su nečije, dužnost ih je zaklati uz mogućnost kompenzacije.“
Propisi koje su islamski pravnici propisali za očuvanje i zaštitu prava životinja su:
a. Odstupanje od abdesta ka tejemumu radi spasenja životinja od žeđi
U slučaju da čovjek ima dovoljno vode samo za abdest a postoji životinja kojoj ta voda treba da joj se spasi život, u tom slučaju je takvom čovjeku vadžib tu vodu dati životinji, a on će uzeti tejemum. Ista stvar je i ako ta voda bude potrebna za gasulenje umrlog, vadžib bi mu tada bilo uzeti tejemum, a vodu dati životinji. Ovaj propis islamski pravnici objašnjavaju zbog očuvanja života životinja.38 Po ovome nema razlike između životinja čije se meso konzumira i oni koje nemaju takav status. U slučaju da se zanemare životinje i uzme se abdest, on će biti ispravan ali će dotični biti griješan.
b. Vadžib je nahraniti čak i tuđu životinju
Vlasniku hrane je vadžib, ako ima viška hrane, da nahrani životinju u nevolji i ne smije je ostaviti da umre od gladi. U ovom propisu nema razlika da li se radi o svojoj ili tuđoj životinji.
c. Dozvoljeno je prekinuti post ako je spašavanje životinja uslovljeno njegovim prekidom
Islamski pravnici su jasno rekli daje vadžib prekinuti post radi spašavanja životinja, ako je to uslovljeno prekidom posta. Nakon toga, postač je dužan napostiti post i platiti fidju.
d. Dozvoljeno je ostaviti džumu i kolektivno obavljanje namaza radi spašavanja životinja
Isto tako je dozvoljeno muslimanu izostati sa džume i kolektivnog obavljanja namaza radi spašavanja životinja. U djelu Šerhul-behdže u poglavlju koje govori o stvarima radi kojih je dozvoljeno ostaviti džumu i kolektivni namaz, između ostalog stoji: „…radi spašavanja čovjeka, a i životinja najvjerovatnije ima status čovjeka.“
e. Dozvoljavanje otimanja hrane ili lijekova radi spašavanja životinja
U slučaju kada musliman bude prisiljen nahraniti životinje da bi ih održao u životu, a kod sebe ne nađe hrane osim tuđe, dozvoljeno mu je nahraniti tom hranom životinje i bez saglasnosti njena vlasnika, pod uvjetom da mu je ona nužno potrebna. Isto tako mu je dozvoljeno oteti sve što mu je potrebno za očuvanje njihova života poput konca za zašivanje rana, ako nema za to alternative, itd. Pri pojašnjenju općeg pravnog pravila –Nužda zakon mijenja, imam Zerkeši između ostalog veli: „Dozvoljeno je oteti konac za ušivanje rana životinja ukoliko ne postoji halal konac.“
3. Pravo životinja na ishranu
Islamsko pravo životinjama priznaje i pravo na hranu, piće, bez obzira da li je životinje bila ili nije bila u nečijem vlasništvu. To pravo se potvrđuje kroz sljedeće:
a. Haram je životinjama spriječiti ovo pravo
To potvrđuje hadis koji prenosi Ibn Omer da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Neka žena je kažnjena zbog mačke koju je zatvorila sve dok nije uginula. Zbog toga je ušla u Džehennem, jer je nije nahranila a ni napojila kada ju je zatvorila, niti ju je pustila da se hrani životinjama i insektima zemlje.“ Iz hadisa se jasno vidi da samo zatvaranje životinja nije zabranjeno, jer citirani hadis osuđuje samo zanemarivanje njihova hranjenja i zatvaranja bez hranjenja. Imam Nevevi veli: „U hadisu je naveden dokaz o zabrani
ubijanja mačaka, kao i o zabrani njihova zatvaranja bez hrane i vode.“
b. Vadžib je obezbjediti životinjama hranu, ukoliko je to moguće i ukoliko je ona višak od potreba njihovih vlasnika
Vlasnik životnja je dužan hraniti životinje,a haram mu je to zanemariti. To se može vidjeti iz slijedećih citata islamskih pravnika:
– Mladunče ima pravo na dojenje svoje majke ako nema drugog izvora hrane. Zabranjeno je vlasniku životinja da ih muze ako će to naštetiti njihovim mladunčadima jer je to njihova hrana. Dozvoljeno mu je da pomuze ono što preostane od mladunčeta. Vlasnik ima pravo da mladunče hrani drugim mlijekom ako želi uzeti mlijeko njegove majke. U svakom slučaju, mladunče ima veće pravo na mlijeko svoje majke od njena vlasnika. Ukoliko majčino mlijeko nije dovoljno njenom mladunčetu, vlasnik životinje je dužan da mu nadoknadi taj manjak mlijeka.
– Životinja koja sama po sebi proizvodi hranu koja je u isto vrijeme hrana i za čovjeka; Čovjeku nije dozvoljeno da od nje uzme svu hranu i ostavi životinju bez hrane. Dužnost mu je u tom slučaju da joj ostavi hrane koliko joj je dovoljno ili da je opskrbi drugom vrste hrane koja joj je alternativa.
– Izdržavanje životinja je obaveza njihova vlasnika, pa čak i onda kada od njih više nema koristi- sve dok su žive. Stoga mu nije dozvoljeno ostaviti ih bez hrane i vode. O tome je Behuti rekao sljedeće: „Kada životinja iznemogne i ne može se više koristiti, ako je od onih čije meso se ne jede, njen vlasnik će se prisiliti da je i dalje izdržava. A ako je od onih čije meso se jede, onda će mu se dati pravo izbora da je zakolje ili da je izdržava sve do smrti.“ Nema dileme kod islamskih učenjaka da je vlasnik životinja moralno dužan izdržavati svoje životinje i to mu se naređuje putem institucije elemru bil-m’rufi ven-nehju ‹anil-munker, ali nisu saglasni da li je to obavezan i pravno ispuniti. Većina hanefijskih pravnika, osim Ebu Jusufa, smatraju da vlasnik životinja i pored toga što je moralno obavezan izdržavati svoje životinje, da pravno ipak nije. Stoga se na izvršenje tog vadžiba podstiče samo spomenutom institucijom. Svoj stav temelje na činjenici da se prisiljavanje na izvršenje prava dešava kod optužbe i parnice od strane vlasnika prava. U ovom slučaju ti uvjeti nisu ispoštovani jer životinje nisu sposobne za to. Većina islamskih pravnika i Ebu Jusuf smatraju da je izdržavanje životinja i moralna i pravna obaveza njenih vlasnika, a svoj stav temelje na slijedećim dokazima: što je zanemarivanje izdržavanja životinja njihovo bespotrebno mučenje i uništenje imovine, to je zabranjeno po šerijatu. Što je izdržavanje životinja vjerska obaveza njihovih vlasnika i stoga ih nadležni imaju prisiliti da izvrše tu obavezu.Smatramo da je mišljenje
većine islamskih pravnika prihvatljivije zbog jačine dokaza, kao i zbog činjenice što nadležne institucije mogu podići optužbu protiv neodgovorna vlasnika životinja, kao što je slučaj po pitanju zadužbina.
4. Pravo životinja da ne budu mučene i kažnjavane
Generalno pravno pravilo koje se primjenjuje u islamskom pravu po ovom pitanju je da je u osnovi tijelo životinja zaštićeno od svakog nanošenja boli i poniženja. Dakle, ukoliko ne postoji šerijatski opravdan
razlog za to, zabranjeno je nanositi bol i poniženje životinjama. Islamski pravnici su naveli mnogobrojne primjere koji su zabranjeni i haram, zbog toga što nanose bol životinjama. Kao npr.:
– beskorisno mučenje udaranjem. Dozvoljeno je nanijeti bol životinjama zbog opravdane šerijatske koristi poput sputavanja, preodgoja i liječenja, ili ako je u tome korist za čovjeka ali pod slijedećim uvjetima:
1. Da očekivana korist bude veća od štete koja proističe od nanošenja bola. U slučaju da korist bude neznatna u odnosu na bol koju životinja osjeća, onda to ne bi bilo dozvoljeno.
2. Sukcesivno nanošenje bola. U slučaju da se cilj može ostvariti sa neznatnim bolom, onda ne bi bilo dozvoljeno pribjeći nanošenju većeg bola.
3. Da bol bude uobičajen i poznat,jer u protivnom ne bi bio dozvoljen. Npr.utvrđivanje trudnoće kod životinja pri kupoprodaji. Ako se to može utvrditi nekom vanjskom metodom, to bi bilo dozvoljeno. Međutim, ako bi to zahtjevalo stavljanje ruke u spolni organ, onda to ne bilo dozvoljeno, jer se na taj način neopravdano životinji nanosi bol i patnja, što je po islamu zabranjeno.
– Korištenje životinja iznad njihovih mogućnosti. Svaka životinja ima svoje određene fizičke mogućnosti, pa ih stoga nije dozvoljeno zaduživati preko njih jer bi to bio jedan vid mučenja, kršenja njihovih prava i gaženje njihove neporočnosti, a sve je to zabranjeno po šerijatu. Tako npr. vlasniku životinje nije dozvoljeno iznajmiti je nekome ko će je pretovarati. Isto tako je zabranjeno iznajmljivanje bolesnih životinja jer je to jedan vid spomenute vrste mučenja.
– Ubijanje ili klanje na najljepši način, ukoliko je u tome interes ili uklanjanje štete. Naprijed smo objasnili da islam dozvoljava ubijanje ili klanje životinja radi šerijatska opravdana razloga poput konzumiranja mesa, uklanjanja neke štete, itd. Međutim, sve je to uslovljeno lijepim i što bezbolnijim klanjem ili ubijanjem skladno hadisu u kom stoji: „Allah je uistinu propisao dobročinstvo u svim stvarima. Stoga, kada ubijate, ubijajte na najljepši način, kada koljete, koljite na najljepši način – neka svako od vas naoštri
svoj nož i olakša svojoj žrtvi.“ Stoga su islamski pravnici propisali nekoliko stvari kojih se kasapin mora pridržavati kako bi klanje životinja učinio što bezbolnijim, od kojih su:
– da za noge grubo ne vuče životinju,
– da je ne kolje tupim nožem ili predmetom,
– da je ne guli prije nego što se ohladi i ne umre.
Dobročinstvo se ne ograničava samo na životinje čije se meso jede, nego čak i na one koje nanose štetu poput vuka, psa koji ujeda, itd. Stoga, ako je moguće da se takve životinje ubiju na najbezbolniji način, nije dozvoljeno mučiti ih, kao npr. da se svežu i umru od gladi i žeđi. Ovdje se primjenjuje opće pravno pravilo po kome nije dozvoljeno povećavati bol ukoliko se cilj može realizovati bez njega i pored toga što su klanje i ubijanje šerijatski propisani.
– Zabranjeno je životinje zatvarati bez opravdane šerijatske koristi. Islamski pravnici su saglasni da je dozvoljeno zatvoriti životinju radi njene koristi ili koristi njena vlasnika pod uvjetom da se njeguje i pazi. U tom smislu, Ibn Hadžer el-Hejtemi veli: „Kaffal je bio upitan o zatvaranju ptica u kafese radi njihova pjevanja i drugih stvari, pa je to dozvolio pod uvjetom da njihovi vlasnici prihvate da ih hrane i paze jer one imaju isti status životinja koje se vežu.“ Ipak, neki učenjaci smatraju da je to pokuđeno zbog toga što se na taj način životinje muče. Sefarini veli: „Ibn Akil je bio upitan o zatvaranju ptica radi njihova pjevanja, pa je rekao: „To je drskost i obijesnost, jer dosta nam je što ih koljemo radi jela. Gugutanje od strane golubova može biti i krik za mladima ili letenjem. Pa zar se može prihvatiti da se živo biće kažnjava da bi se uživalo u njihovom naricanju?! Naši sljedbenici su to zabranili i nazvali tu pojavu drskošću.“
5. Zabranjena je međusobna borba životinja iste ili druge vrste ili čovjeka
Islamski pravnici smatraju da je zabranjeno zavađanje životinja i njihov podsticanje na to jer u tome nema nikakve šerijatske koristi, u tome je mučenje životinja bez ikakve koristi za same životinje ili čovjeka. Svoj stav su utemeljili na sljedećem hadisu: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio međusobnu borbu životinja.“ Ovdje se može navesti kao primjer razne koride volova, ovnova, tuča pijetlova, itd.
6. Zabranjeno je zatvarati životinje ili ih spajati sa onima koje će im nanijeti štetu
Vlasnik životnja je dužan zaštiti svoje životinje od svake neugodnosti koju može nanijeti čovjek ili druga životinja, ili bilo šta drugo. Stoga mu nije dozvoljeno da dozvoli djeci ili maloumnicima da se igraju s njima i tako ih uznemiravaju, ili da ih zatvori sa drugim životinjama koje će ih uznemiriti i nanijeti im štetu. Izz b. Abdusselam u tom pravcu veli: „Prava životinja kod čovjeka su da ih uobičajeno hrani, pa čak i kada se razbole ili obole od neke neizlječive bolesti, da ih ne tovari i ne zadužuje iznad njihove mogućnosti i da ih ne sastavlja sa drugim životinjama iste ili druge vrste koje im mogu nanijeti štetu – slomiti rog, probosti ih ili raniti.“ Isto tako islamski pravnici zabranjuju da se dozvoli konju da oplodi
kravu, obrazlažući to sa neugodnošću koju bi osjetila krava od tog čina. Šerbini veli: „Očito je da je zabranjeno puštati konje na krave zbog njihove slabosti i štete zbog obima konjskog spolnog organa.“
7. Zabranjeno je izgladnjivati životinje ili ih pretjerano hraniti radi tovljenja
Zabranjeno je hraniti i pojiti životinje hranom koje im šteti bez opravdane šerijatske koristi za njih ili ljude. Stoga im nije dozvoljeno davati otrov, drogu, alkohol ili nešto što opija jer im sve to šteti i uznemirava ih. Isto tako, islamski pravnici smatraju da je mekruh prisiljavati životinje da se prežderavaju radi tovljenja, jer im to bez sumnje šteti i nanosi neugodnosti.
8. Zabranjeno je rastaviti životinju od njena mladunčeta
Zabranjeno je rastaviti životinju od njena mladunčeta ukoliko je njegov život ovisan o njoj- majci, dok je njegovo klanje dozvoljeno zbog nepostojanja mučenja.Islamski pravnici smatraju da ukoliko neko iznajmi čobana za čuvanje ovaca i bude uobičajeno u tom mjestu da se njegov posao ne odnosi na čuvanje mladunčadi, u tom slučaju, vlasnik ovaca je dužan iznajmiti drugog čobana koji će zajedno s njim čuvati jagnjad, kako se ona ne bi razdvajala od svojih majki. Objašnjavajući ovaj stav islamskih pravnika, imam Dusuki veli da je to zbog toga da bi se čuvala zajedno sa njihovim majkama, a ne posebno, jer bi se na taj način kažnjavale životinje. Isto tako, ko ulovi neku životinju, islamski pravnici smatraju da mu je zabranjeno – haram da je pusti jer bi se to smatralo jednom vrstom uništenja imovine. Iz tog pravila se izuzima situacija u kojoj životinja ima mladunčad koja bi uginula bez prisustva majke. U tom slučaju je vadžib pustiti ulovljenu životinju. Imam Zerkeši veli: „Ko ulovi neku životinju, zabranjeno mu je da je pusti osim u slijedećim slučajevima: kada ima mladunčad koja bi uginula bez majke, ukoliko nema sa čim da je hrani ili ne posjeduje sredstvo da je zakolje. U tim situacijama mu je vadžib pustiti ulovljenu životinju.“
9. Zabranjeno je odbiti pomoć bolesnoj ili ranjenoj životinji zanemarujući njen bol i neugodnost
Islam podstiče svoje sljedbenike da budu pozitivni u svojim odnosima sa okolinom, tražeći od njih da pruže pomoć drugima, ne praveći razliku između čovjeka i drugih bića. To se jasno vidi iz Poslanikovih riječi kada je rekao da se svako učinjeno dobro djelo bilo kom živom biću smatra sadakom. Stoga su islamski pravnici eksplicitni po pitanju obaveznosti uklanjanja boli od životinja kada se to može učiniti, pod uvjetom da u tome nema štete za ljude. Kao potvrda za ovu konstataciju, mogu se navesti
slijedeći primjeri:
– Dužnost- vadžib je vlasniku životinja da ih ne izlaže velikoj vrućini i hladnoći. Stoga, dužnost mu je da ih zaštiti od takvih vremenskih neprilika.
– Dužnost – vadžib vlasniku životinja je da ih muze i da ih ne ostavlja nepomužene ako im to šteti. Isto tako, dužnost mu je odrezati nokte prije mužnje kako ne bi ogrebao sise i na taj način nanio štetu životinji.
10. Zabranjeno je ponižavati i zloupotrebljavati životinje
Životinje imaju svoju svetost zbog života kojeg im je dao Uzvišeni. To su stvorenja koja je Allah potčinio da ih ljudi koriste na sve moguće dozvoljene načine, poput konzumiranja njihova mesa, pijenja mlijeka, jahanja, rada, itd. Prema tome, ponižavanje i zloupotreba životinja je jedan vid nanošenja štete, bez realizacije bilo kakve koristi ljudima. Dakle, to je ista šteta, a muslimanu nije dozvoljeno da namjerno nanese štetu bilo kome. Islamski pravnici su naveli mnogobrojne primjere u kojima se ponižavaju životinje, a da u tome nema nikakve šerijatske koristi za ljude kao npr.:
– zabrana proklinjanja i psovanja životinja
Zabranjeno je psovanje i proklinjanje životinja jer u tome nema nikakve koristi za čovjeka, a pored toga, to je i još loša navika i običaj. Vjernik ne može biti psovač, a ni klevetnik. U tome također nema nikakve
koristi ni za životinju, jer ona ne razumije psovanje, niti ponižavanje. Takav postupak je dakle bez svrhe i cilja, a to je besmislica koju vjernik ne čini. Slijedeći hadis potvrđuje navedeno. Imam Muslima od Imrana b. Husajna bilježi da je rekao: „Na jednom putovanju je Poslanik, a.s., čuo neku ženu ensarijku koju je deva naljutila kako je proklinje, pa je rekao: „Uzmete to što je na njoj i pustite je, jer je prokleta.“ Imran je potom rekao: „Kao da sada gledam tu ženu kako hoda među ljudima, a da je niko ne gleda.“ Nevevi tumačeći ovaj ajet veli: „To je Poslanik, a.s., rekao da nju i druge odvrati od takve prakse. Prije toga njoj i drugima je bilo zabranjeno prokletstvo, pa je kažnjena s puštanjem deve. Namjera ima za cilj zabraniti
da Poslanik, a.s., ne ide na putovanje u društvo sa takvom devom. Što se tiče njene prodaje, klanja i jahanja na nekom drugom mjestu gdje Poslanik, a.s. nije prisutan, kao i drugih postupaka koji su bili dozvoljeni prije te zabrane, oni su zadržali svoj status – dozvolu, jer šerijat je zabranio samo praćenje, što znači da su ostali postupci zadržali svoj prvobitni status.
– Zabranjeno je izobličavanje lica životinja udaranjem ili žigosanjem
Ponekad se javi potreba za udaranjem životinje radi preodgoja. U tom slučaju se to dozvoljava ako je to jedino sredstvo i takav postupak će biti dozvoljen skladno obimu realizacije općeg interesa. Ista je stvar i
sa žigosanjem. Međutim, islamski pravnici pored toga zabranjuju da se životinja udara ili žigosa po licu. Imam Muslim prenosi od Džabira da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio udaranje i žigosanje po licu. Isto tako, islamski pravnici zabranjuju da se spojenim dijelovima životinja, poput uha, repa, vune, itd., čistimo od nečistoće jer se na taj način ponižavaju životinje.
11. Dozvoljeno je olakšati životinji bol i poteškoće eutanazijom
Islamsko pravo je životinjama priznalo pravo na opstanak njihovih vrsta i stoga zabranilo njihovo ubijanje i klanje ako će to imat za posljedicu njihovo uništenje i nestanak vrste. Islam se ima s pravom ponositi što je prvi u svijetu osnovao prirodne rezervate (el-mahmijat et-tabi’ijje), a to su harem u Mekki i Medini gdje nije dozvoljeno loviti, sjeći drveće i strašiti stanovnike koji su u njima. Imam Buhari bilježi od Ibn Abbasa da je Poslanik, a.s., rekao: „Allah je zabranio Mekku i ona nikome nije bila dozvoljena prije mene, a niti će biti poslije mene. Meni je dozvoljena jedan sat po danu i stoga se ne zastrašuje njen stanovnik, ne sječe se njeno drveće, ne proganja se njen lov i ne uzima se izgubljena stvar, osim da se obznani. “ Ibn Abbas, r.a., je rekao: „Osim biljke izhir koja nam treba radi bojenja i naših mezarja”. Ako je svrha postojanja prirodnih rezervata zaštita životinja čije postojanje biva ugroženo, Mekka je onda rezervat za svakoga ko dođe u nju, bez obzira da li mu vrsta bila ugrožena ili ne.
Dokazi koju potvrđuju da životinje imaju pravo na očuvanje svoje vrste su:
– Uzvišeni je rekao: Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći uslove i stoku. – A Allah ne voli nered! (El- Bekare, 205.) U ajetu se jasno kaže da se po islamu neredom smatra svako bespravno i neplansko uništavanje flore i faune i da se takav čin naziva neredom- fesadom koga Allah ne voli i stoga ga najstrožije zabranjuje.
– Ebu Davud bilježi od Abdullah b. Mugaffela da je Poslanik, a.s., rekao: „Da psi nisu jedna vrsta životinja, naredio bih da se unište. Ubijajte od njih crne, zločeste.“ Tumačeći ovaj hadis, imam Hattabi je rekao: „Hadis ukazuje na zabranu ubijanja vrste i istrebljenje jedne njene generacije od bilo kojeg stvorenja u smislu da ne ostane nijedna njena jedinka, jer svako stvorenje koje je Allah stvorio, stvorio ga je zbog neke mudrosti i koristi. Stoga, zabranjeno je bilo koju vrstu uništiti, već se od njih trebaju ubiti oni psi koji nanose štetu, dok ostale treba ostaviti da se koriste radi čuvanja i ostalih koristi.“
– Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika, a.s., kada je rekao da je nekog poslanika ujeo mrav, pa je naredio da se spali cijeli mravinjak. Allah mu je potom objavio da je zbog ujeda jednog mrava uništio cijelu vrstu koja je slavila Allaha.“ U drugoj predaji stoji: „Pa što nisi ubio jednog mrava?!“ U hadisu se jasno vidi da je Allah naružio poslanika zbog toga što je uništio jednu zajednicu životinja zbog uboda jednog mrava. Tumačeći ovaj hadis, imam Nevevi je rekao: „Zašto nisi kaznio jednog mrava, onog koji te je ugrizao zbog toga što je napasnik, jer drugi to nisu? U našem vjerozakonu isto tako nije dozvoljeno spaljivanje životinja.“ Radi očuvanja ovog prava na održanje vrste, islamski pravnici su donijeli mnogobrojne propise od kojih su:
– Davanje prilike mužjacima da oplode ženke kako bi došlo do oplodnje i rasploda i održanja vrste.
To je pravo životinja i ljudi su im ga dužni obezbjediti. U djelu Kava’idulahkam stoji: „Prava životinja kod ljudi su: da ih normalno hrane, čak i kada obole i postanu beskorisne…da sastave mužjake i ženke u vrijeme oplodnje…“
– Islamski pravnici obrazlažu zabranu puštanja magaraca na konje i zabranu jedenja konjskog mesa sa tim što bi to moglo dovesti do nestanka konjske vrste ili njena smanjenja.