Piše: Samedin KADIĆ
Taj mi je prošlogodišnji hadž došao u čudno vrijeme, nakon nekoliko silovitih mjeseci (sve hoće čovjek da zaradi koji dinar sa strane) te nakon jedne dvosedmične ljetne škole, a poslije i sedmodnevne međureligijske konferencije u kojoj smo obilazili stratišta iz Drugog svjetskog rata i protekle agresije. Obišli smo Tomašicu, Gradinu Donju, Uzdol i Pribilovce, a, zbog toga što su cijenjena gospoda iz drugih konfesija prisustvovali džumi u Prijedoru, bio je red da i mi cijenjena gospoda iz IZ-a odemo na misu, odnosno liturgiju. Kišno mostarsko septembarsko nedjeljno jutro. U crkvi bijaše gužva i našao sam se zbijen među dvjema jedrim djevojkama, također učesnice konferencije. Jedna se iskreno trudila da bude dobra domaćica, diskretno mi objašnjavajući obred, a za to je bilo potrebno da mi se unese u lice i tijelom pritisne. Nije znala veselica koliko smo mi hodže škakljivi momci, malo je nedostajalo da joj šapnem: “Ne pričaj mi o Isusu, ni o Duhu Svetome, pusti me napolje da sebi odsječem prst.” Konferenciju smo završili jakim partijem do kasno u noći u sarajevskoj aškenaskoj sinagogi, u sali ispod hrama, gdje iznad oltara piše: “Da’ lifnej mi ata omed”, što znači: “Znaj pred kim stojiš.”
Pričao sam prijateljima sve te dogodovštine, a oni su rekli da me samo hadž nakon međureligijskih susreta može oprati. I kroz nekoliko dana dođe hadž. Ne mogu vam sad odavati svoje sheme, samo ću reći da je bilo iznenada i da sam imao tri dana da se pripremim. Poletio sam sa sarajevskog aerodroma s jednim Palestincem, jedini bošnjački hadžija u toj turi. U Istanbulu čekanje, oblačenje ihrama i onda ukrcavanje u luksuzni saudijski avion. Na samom mi ulazu stjuardesa iz Tunisa radosno objavljuje kako dugo planira doći u Bosnu, imala je dvije cimerice iz Sarajeva, vidim, prilično je upućena. “Ne zavodi me, šejtane, ima da te zbog ovoga kamenujem na Mini s užitkom!” Negdje iznad Crvenog mora ustajem do toaleta, ali se tamo zaglavila hadžinica iz Turkmenistana. Stujardese me ljubazno zovnuše da pričekam u njihovoj kabini dok se Turkmenistanka ne kutariše.
I tako sam sjedio među četirima zgodnim stjuardesama, dok je u prozoru sunce padalo u pradavno more. Divan način za ulazak u sveti prostor, stajati u sumrak s trima prelijepim stjuardesama i ćaskati s najljepšom o njenom dolasku u Sarajevu. U ihramima, ali u suštini obezgaćen. (Kasnije ću saznati kako su nekom starijem hadžiji objašnjavali da mora skinuti sve prilikom oblačenja ihrama, što je ovaj žustro odbijao. “E, onda ćeš morati platiti kaznu”, upozorili su ga. “Platit ću koliko god treba, ali ja bez gaća nikad nisam i neću hodati.”)
Padosmo u sveti prostor. Kažem padosmo jer se ova dva komforna leta jedva mogu nazvati putovanjem. Ko želi da sazna kako se prije dvije stotine godine putovalo do Mekke neka pročita sjajnog Johnasa Luisa Burckharta, koji je uvijek na ivici da izgubi glavu. Ali to je za temu: Hadž nekad i sad. Izašli smo iz aviona pravo u vreli vjetar za čije smo brundanje isprva mislili da je od bučnih avionskih propelera. Iznenada sam se osjetio lahko kao oktobarski papirić. Nestalo je onog tereta uz kojeg sam se u proteklim godinama srastao, evo hodam bez džepova, nema ključeva, mobitela, novčanika, kartica, papirića s važnim podacima, dječijih knjižica, olovaka, onih sto maraka koje malo-malo provjeravam, samo moje tijelo i moji grijesi. Bezdžepnost. Ne znam kako Heideggeru nikad nije naumpao ovaj glupi izraz, vjerovatno jer nikad nije bio na hadžu, ali on sažima sve planove (istrčavanja) njegove fundamentalne ontologije. Nisu li džepovi simboli užurbane brige svakodnevice, brigujućih briga koje zatamnjuju bitak, koje nas guraju u ono razarujeće Se, u javnost koja misli našom glavom i osjeća našim srcem!?
Stigli smo u ledeni hotel oko ponoći, ostavili prtljag i odmah krenuli prema Kabi. Jutros sam rješavao neke banalne probleme, a sad je tri sata ujutro i kružim rasterećen oko centra svijeta. Je li ovo san? O onome najintimnijem na hadžu ne mogu vam dalje pričati, ta ko ste mi vi, dragi čitaoci, da bih Vam ispovijedao o svojim obredima, onome što mi je najvažnije! Ima iznurenosti (zna se za jedan dan prepješačiti i po 40 kilometara), ima gužve, ima užasne vrućine, ima groznica, panike i bolesti, i sve to ljudima dodije do te mjere da je jedan podeblji hadžija uhvaćen kako šapće sebi u bradu: “Koji te đavo na ovo tjer’o?!” Ali sve u svemu, Mekka je prelijepa, Medina je divna, ima nešto u tom nebu, u tom povjetarcu, u toj pustoši, Arefat čuva drevnost čovječanstva, tu tubitak dođe na svoje, i, ako se počne dalje kazivati, neminovno ćemo se strmoglaviti u kič. Sada dajemo riječ Bajri Pervi koji jednog finog hadžiju pita:
– U kom si svojstvu ovdje, hadžija?
– Debil sam za amidžu.
– Debil možeš biti samo za sebe – odgovara mu Bajro – a za amidžu, možda, – bedel.
Šteta je što neko nije sakupio sirove otpatke s hadža, jednu kolekciju humoreski koja bi uključivala kako mladog saudijskog vehabiju kojeg, dok sjedi ispred trgovine zadivljen pačinom svoje brade, naše hadžije pitaju: “Je li tamo pećina Hira?”, a on, podsjećajući na samouvjerenog kauboja s travkom u ustima, tajanstveno odgovara: “Možda jeste, a možda i nije.” (Tj. zavisi zašto pitate; ako ćete onako malo vidjeti i vratiti se – tada jeste, ali ako ćete gore ići da ridate i pravite novotarijske ceremonije – onda nije), tako i našu hanumu iz Zenice koja iznurena trlja noge u hotelu i ljutito prijeti svojim odsutnim komšijama: “E, samo neka me neko zovne Bibo.”
Povratak kući. Otvaram mejlove, mobitel, Facebook, rokovnike i radosno zatičem pozive, poslove, poruke. Priznajem, poželio sam se nakon tolike svetosti malo baciti u mašinu. Ralje džepova upravo me gutaju. Prihvatam radosno nove planove, obaveze, brige i mislim: magarac u Mekku, magarac iz Mekke.