Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 12. juni 2026. gregorijanske godine, odnosno 26. zul hidždže 1447. hidžretske godine.
Kada govorimo o djeci, obično govorimo o tome kako ih treba odgajati, usmjeravati, popravljati i učiti. Roditelji, porodica, brinu kakve će ocjene imati, hoće li završiti školu, kakvo će društvo izabrati, kakvi će ljudi postati, na kavom će putu biti… I sve su to opravdane brige.
Ali danas ne želim govoriti o tome šta smo mi naučili našu djecu, niti koliko smo ih dobro odgojili. Danas želim da se zapitamo nešto drugo: Šta su naša djeca naučila nas? Jesmo li ikada zastali i razmislili da ponekad upravo od njih možemo naučiti neke od najvažnijih životnih lekcija?
Jer, koliko god da su mala, nezrela, nestašna, djeca često posjeduju osobine koje smo mi odrasli negdje putem izgubili. Čovjek kako stari, postaje oprezniji, sumnjičaviji, opterećeniji dunjalukom. Srce se puni brigama, računima, interesima, ponosom, zavišću, predrasudama…
A dijete? Ono je jednostavno. Ono vjeruje. Ono voli. Ono prašta. Ono je iskreno. Ono se raduje tuđoj sreći. Zbog toga i ne čudi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:
„Svako dijete se rađa u fitri, u prirodnoj vjeri….“ Rađa se u prirodnoj čistoći, dobroti, koju je Allah usadio u svaku ljudsku dušu. Zato se ponekad dogodi da nas dijete jednom svojom rečenicom ili postupkom poduči više nego deset odraslih ljudi. Dalje nastavlja Poslanik, pa kaže: „pa ga njegovi roditelji učine jevrejom ili kršćaninom ili vatropoklonikom.“ Drugim riječima, dijete se ne rađa ni kao lažov, ni kao varalica, ni kao zavidnik, ni kao ohol čovjek. Ono se rađa sa čistim srcem, a onda ga život, odgoj i okolina oblikuju.
Roditelji ga mogu naučiti iskrenosti ili ga naučiti da se izvlači lažima. Mogu ga naučiti da dijeli s drugima ili da misli samo na sebe. Mogu ga naučiti da poštuje ljude ili da ih omalovažava. Mogu ga naučiti da oprašta ili da pamti svaku uvredu.
Međutim, nekada se desi da djeca sačuvaju dio te svoje urođene čistoće, dobrote, bolje nego mi odrasli. Pa dok mi računamo ko je šta rekao, ko je kome šta dužan i ko je od koje porodice, dijete jednostavno vidi prijatelja, vidi dobro djelo i vidi razlog da nekoga obraduje.
Upravo zbog toga vrijedi zastati i pogledati neke primjere iz našeg džamata, naše djece, jer ćemo upravo u njima prepoznati osobine koje islam od nas traži.
Prije nekoliko petaka bili ste svjedoci djeteta, Mujić Imrana, koje bilo u prvom safu, odmah pored mene. Djeteta koje kaže: „Hodža, požurio sam da stignem u prvi saf.“ Ova rečenica, ovaj događaj, ne bi imao toliko značenja, da ja 100 puta nisam ponovio hadis o vrijednosti prvog safa. Ali bez obzira na svo to ponavljanje, jedino je ovo dijete čulo, poslušalo i u djelo sprovelo ovaj hadis. Dok većina nas odraslih, sve to čuje, ali ne haje.
Braćo, zapamtimo vjera nije samo da znamo šta je dobro, već je vjera dobro znati i dobro primijeniti.
Također, vi znate da mi evo od početka ove godine imamo takmičenje „Dijete mjeseca“, u kome se djeca takmiče u dobru. Ovaj mjesec kao i prošli najviše bodova je skupio Adin Nuhanović, a samo nekoliko bodova iza njega imao je naš slavuj Hasib Jukanović. Kad je Adin saznao za ovu informaciju, kada je saznao da u pravilima za bodovanje nije bilo učenje ezana i mujezinluka, gdje je naš Hasib u posljednje vrijeme izuzetno napredovao, on je rekao da se odriče nagrade u korist Hasiba. Jer je on bolje zaslužio.
Draga braćo, ovo nije bila samo dječija gesta. Ovo je bio primjer lijepog odgoja, primjer vjere, primjer hadisa u kojem Poslanik, a.s., kaže: „Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.“
Koliko nas odraslih bi uradilo sličnu stvar? Koliko nas odraslih bi se odreklo nagrade, pohvale, privilegije ili priznanja koje možemo dobiti u korist brata muslimana, komšije, prijatelja, jer je on preči?
I onda kada sam pomislio da me djeca ne mogu više iznenaditi dolazi mi jučer Hasib i kaže: „Hodža, evo od mene 100 maraka za sljedeće dijete mjeseca.“
Pogledajmo braćo kako dobro rađa novo dobro. Kako jedno plemenito srce podstakne drugo. Kako jedan lijep postupak rađa novi lijep postupak.
I zato sam se sjetio jedne predaje u kojoj se kaže da će se na Sudnjem danu sresti dvojica prijatelja. Jedan će imati samo jedno dobro djelo, a drugome će baš jedno dobro djelo nedostajati za džennet. Tada će prvi reći: „Uzmi moje dobro djelo i spasi sebe. Meni i onako nema spasa“ Čuvši taj razgovor Allah, dž.š., reče: „Šta si učinio sa svojim prijateljem?“
„Gospodaru moj, dao sam mu moje jedino dobro djelo kako bi on mogao ući u džennet.“ Pa Allah mu reče: „Ti si velikodušan! Ali Ja sam najplemeniti i najmilostiviji. Pozovi svog prijatelja i uđi u džennet s njim, zaista sam oprostio tvoje grijehe.”
Subhanellah! Pogledajmo koliko dobra može da napravi iskreno prijateljstvo, ljubav, nesebičnost. Allah je nagradio oba ova prijatelja džennetom, a mi smo zbog ograničenog budžeta nagradili samo Hasiba, ali molimo Allaha da nagradi obilatom nagradom i Adina za njegovu dobrotu, ali i Hasiba, kao i svu našu djecu.
Do kraja hutbe želim da istaknem još ukratko nekoliko stvari koje bi mogli naučiti od naše djece, a to su iskrenost, odsustvo predrasuda i praštanje i pomirenje.
Braćo, naš narod kaže: „Djeca ne znaju da lažu.“ I zaista, dijete uglavnom govori ono što mu je u srcu. Kod njega nema puno glume, nema skrivenih namjera, nema dvoličnosti. Nema vaganja riječi zbog ličnih interesa. A upravo tome nas uči naša lijepa vjera. Da uvijek i prema svakome budemo iskreni, bez obzira o kome se radilo i kakvi interesi u pitanju bili.
Od djece možemo naučiti i kako gledati ljude. Djeca ne pitaju ko je iz koje porodice, ko je bogat, ko je siromašan, ko ima funkciju ili položaj. Oni se druže, oni vole onoga kod koga osjete dobrotu i ljubav. A upravo tome nas uči i islam. Poslanik, a.s., rekao je: „Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“
I još jedna stvar, braćo, koju djeca često bolje znaju od odraslih jeste praštanje. Djeca se često posvađaju, naljute, zaplaču, ali nakon kratkog vremena opet ih vidimo zajedno kako se igraju, smiju i druže, kao da se ništa nije dogodilo. A mi odrasli nekada zbog jedne riječi ili jedne uvrede prestanemo razgovarati mjesecima, pa i godinama.
A Poslanik, a.s., kaže: „Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata muslimana više od tri dana, i da jedan od drugog glave okreću, a među njima je bolji onaj ko prvi nazove selam.“
Djeca nas uče da je ljepše pomiriti se nego biti u pravu. Da je ljepše zagrliti nego se inatiti. Da je ljepše sačuvati brata, rođaka, komšiju, prijatelja, nego sačuvati svoj ponos.
I na kraju ove hutbe, možda je najbolja pouka, da nije svaka mudrost u sijedoj bradi. Nije svaka pouka u debeloj knjizi i dugotrajnim vazovima. Jer nekada nas Allah želi podučiti preko djeteta u prvom safu. Preko jedne ustupljene nagrade. Preko jedne novčanice. Preko jednog brzog pomirenja.
Zato, draga braćo, nemojmo samo gledati kako da mi odgojimo djecu. Već ih posmatrajmo, slušajmo i učimo od njih. Jer možda su upravo oni u svom djetinjstvu, nestašluku, sačuvali neke osobine koje smo mi putem prema zrelosti izgubili.
Molim Allaha, dž.š., da sačuva našu djecu u vjeri, dobroti i čestitosti, da ih učini ponosom svojih roditelja i našega džemata. Amin!!!