Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 22. maj 2026. gregorijanske godine, odnosno 05. zul hidždže 1447. hidžretske godine.
Draga braćo, živimo u vremenu kada čovjek prije napravi profil nego što izgradi karakter, prije napiše ili da komentar nego što sasluša drugoga, i prije uzme da tumači vjeru nego što je ozbiljno počne učiti.
Danas svi nešto znaju. Svi imaju neko mišljenje. Svi imaju neki video, neki citat, neki “dokaz”. I što je najgore, čovjek što manje zna, nekako sve sigurnije priča. U tom kontekstu je jedan islamski učenjak rekao: „Nikad nisam ušao u raspravu sa neznalicom, a da me nije pobijedio. I nikad nisam ušao u raspravu sa učenjakom, a da nismo došli do istine.“
Nekada su se ljudi bojali govoriti o vjeri. Danas se ljudi boje samo da ih neko ne prekine dok govore.
I nije problem, braćo, što čovjek ne zna. Niko se nije naučen rodio. Problem je kada čovjek malo načne znanje, pa umisli da je postao muftija svome selu, kad pročita dva hadisa i tri objave na internetu, i posluša nekoliko predavanja, pa odmah ima potrebu da vaga ko je na sunnetu, a ko nije. Ko valja, a ko ne valja.
I dok ovo govorim sjetio sam se jedne priče. Prenosi se da je jedna nena upitala nekog pametnjakovića za neki propis, a on sav važan pa kaže:
“Hoćeš li da ti odgovorim po sunnetu ili po Ebu Hanifi?” A nena njega pogleda, pa mirno kaže: “Po Ebu Hanifi, sine… on bolje poznaje sunnet od tebe.”
Pogledajmo, braćo, kako nekada obična nena, bez neke posebne škole, ima više mudrosti od čovjeka koji je izučavao knjige i knjige, ali je pun sebe. Jedna rečenica nene i ode sva rasprava niz vodu. Ode i umišljenost, i pametovanje, i potreba da čovjek ispadne najpametniji.
Danas mnogi pričaju o sunnetu kao da je to nešto što su oni otkrili, a zaboravljaju da su prije njih živjeli ljudi koji su vjeru donijeli i sačuvali do njih. Koji su cijeli život proveli u učenju, ibadetu, razmišljanju, provjeravanju hadisa, razumijevanju Kur’ana, i koji su od straha da ne pogriješe nekada šutjeli i kad su znali odgovor.
Allah dž.š. kaže:
فَاسْأَلُوا أَهْلَ الذِّكْرِ إِن كُنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ
“Pitajte učene, ako vi ne znate.” (En-Nahl, 43.)
Nije Allah rekao: “Otvori internet, pa sam presudi.” Nije rekao: “Poslušaj petominutni video, pa odluči.” Nego: „Pitajte učene.“ A danas, braćo, došlo vrijeme da čovjek koji nije pročitao dvije ozbiljne knjige o vjeri ispituje učenije od sebe, ispravlja svakoga redom i ponaša se kao da je islam počeo od njega.
Zato su naši stari ljudi imali jednu osobinu koju danas rijetko viđamo, znali su šutjeti u stvarima koje nisu njihov fah.
A znate šta je zanimljivo? Nije džaba Allah dao da dijete dvije godine ne priča. Što? Pa sluša. Razgleda. Uči. Prvo sluša majku. Pa sluša oca. Pa sluša ljude oko sebe. Pa tek onda progovori.
El-Ghazali nas je davno naučio jednoj velikoj stvari koju danas mnogi preskaču kada je znanje i pedagogija u pitanju.
Znanje ne ulazi u čovjeka odjednom niti preko noći. Ono ide polahko, redom, kao kad zidaš kuću, pa ne možeš prvo staviti krov, ako nema temelja, zidova i stubova. Pa tako El-Gazali kaže da čovjek treba prvo naučiti da šuti. Jer dok šuti on počinje primjećivati ono što prije nije vidio. Onda treba naučiti da sluša. A ko zna slušati, taj tek počinje razumijevati ljude, vjeru i život. Poslije toga dolazi pravo učenje, ne ono površno da čovjek pročita dvije rečenice, dva tri hadisa, posluša neko predavanje, pa misli da je sve shvatio, nego višegodišnje učenje, čitanje, izučavanje…koje čovjeka mijenja iznutra. A kad nešto stvarno nauči, onda to počne u svom svakodnevnom životu primjenjivati. Jer znanje koje se ne vidi u ponašanju, koje se ne vidi u svakodnevnom životu, više liči na teret nego na korist. I tek onda, nakon šutnje, slušanja, učenja i primjene, čovjek ima pravo da govori i druge savjetuje.
A danas, mi bismo odmah na zadnji stepenik. Odmah bi da pričamo. Odmah bi da tumačimo. Odmah bi da presuđujemo. A nema temelja! Nema osnove!
Allahov Poslanik a.s. je rekao: ”Allah neće uništiti znanje tako što će ga istrgnuti iz ljudskih grudi, već će znanje nestati smrću učenjaka. A kada nestane učenjaka, ljudi će uzimati neznalice za svoje vođe, pa će ih narod pitati, a oni će davati fetve (odgovore) bez znanja. Tako će sami srljati u zabludu i druge u zabludu odvoditi.”
Braćo, nije sramota reći: “Ne znam.” Sramota je govoriti o Allahovoj vjeri bez znanja.
I najveći islamski učenjaci su govorili ne znam. Pa se tako prenosi da je Imam Malik jedan od najvećih islamskih učenjaka u povijesti pitan o 40 problema. Na 36 je odgovorio sa „Ne znam!“, a na samo 4 je dao odgovor.
Nije sramota pitati. Sramota je praviti se učen, a od knjiga imaš samo knjige od 4. razreda. I zato danas više nego ikada trebamo skromnost. Trebamo da više šutimo i slušamo, nego što pričamo. Da više popravljamo sebe, nego druge.
Da više poštujemo znanje i učenjake, a manje svoje mišljenje. Jer vjera nije takmičenje ko će glasnije i uvjerljivije govoriti. Vjera je put do istine, put popravljanja samog sebe.
Molim Allaha dž.š. da nam podari iskreno znanje, smireno srce i jezik koji neće govoriti, osim ono što je hajr. Amin.