Bosna i Hercegovina je puna mladih, talentovanih, učenih i uspješnih ljudi. Ali bez obzira na sve ovo vijesti koje dominiraju u našim medijima jesu one o nepismenim, neobrazovanim, neuspješnim, nemoralnim ljudima. Naša džematska stranica vodeći se hadisom Božijeg Poslanika a. s. u kojem on govori da govorimo dobro ili da šutimo, već duži niz godina iznosi samo pozitivne vjesti iz našeg džemata, a ponekad i šire.
U intervju koji slijedi imamo izuzetnu čast da vam prestavimo našeg Vukovijanca, našeg džematliju, prvog bosanskohercegovačkog hafiza pilota, Emira Sinanovića.
Emir je svojim trudom, upornošću i vjerom postigao nevjerovatne uspjehe, kako na polju vjerskog obrazovanja tako i u avijaciji. Njegov put od hafiza Kur’ana do prvog hafiza pilota u Bosni i Hercegovini inspiracija je za sve nas.
Nadamo se da će vam ovaj intervju pružiti uvid u Emirovu izuzetnu priču i inspirirati vas da slijedite svoje snove, bez obzira na prepreke koje vam se nađu na putu.
Uživajte u čitanju!
Možete li nam reći nešto o sebi i vašem putu do postanka hafiza Kur’ana?
Moje ime je Emir Sinanović. Rođen sam 29.05.1996. godine u Zenici od majke Hamide i oca Kasima. Završio sam Osnovnu školu „Gostović“ u rodnim Zavidovićima, te potom upisao Behram begovu medresu u Tuzli 2010. godine. Po završetku medrese upisujem Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, a 2019. godine odlučujem da mijenjam smjer svoje karijere, te upisujem Linx aviation, školu za obuku pilota u Beogradu.
Oženio sam se 2015. godine i došao da živim u Vukovije Donje. Imam sina i kćerku.
Što se tiče mog puta do hafiza Kur’ana moram priznati da sam od malih nogu pokazivao afinitete prema učenju i memorisanju Časnog Kur’ana.
Sa 5 godina sam savladao arapsko pismo, i odmah krenuo sa memorizacijom Kur’ana. Ispočetka sam učio manja kur’anska poglavlja i sure, te nakon što sam uspješno memorisao posljednja 3 džuza vidio sam da mi pamćenje Kur’ana lahko ide, te sam se odlučio na sljedeći korak, a to je da intenzivno krenem sa učenjem hifza.
Šta vas je inspirisalo da počnete učiti Kur’an napamet?
Moja porodica, prvenstveno moji roditelji. Kao dijete stalno sam slušao svoju majku i oca kako uče Kur’an i druže se sa Allahovom knjigom. Učeći arapsko pismo, vidio sam koliko to ispunjava moje roditelje i čini ih sretnim i ponosnim i kao što je san svakog dijeta da učini svoje roditelje ponosnim, odlučio sam da počnem učiti hifz.
Koliko Vam je vremena trebalo da završite hifz?
Hifz sam intenzivno krenuo učiti kao učenik 6. razreda osnovne škole, te ga uspješno završio za 21 mjesec. Još uvijek „osnovac“, u 8. razredu, sada već davne 2010. godine, kao dječak sa svojih 13 godina, sam položio hifz pred komisijom Rijaseta i postao hafiz Kur’ana.
Ko Vam je najviše pomogao i podržavao Vas tokom tog procesa?
Moji roditelji prije svega, moja bližnja porodica, te moj muhafiz hafiz Mustafa Efendić. Snagu sam kupio od svoga babe, ljubav od svoje mame, podršku od svoje bližnje rodbine, a savjete od svoga muhafiza. Svi su jednako zaslužni za taj moj uspjeh.
Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tokom memorisanja Kur’ana?
Još jednom ću napomenuti da sam hifz učio kao dječak u osnovnoj školi. I moram priznati da sam uz proces učenja hifza uporedo postizao odličan uspjeh u školi. Možda zvuči kao nešto teško za jedno dijete, ali za mene to nije predstavljalo najveći izazov. Najveći izazov mi je bila borba kako pored tog silnog učenja uspjeti naći slobodnog vremena i poigrati se sa svojim drugarima. Mnogo sam djetinjstva žrtvovao za taj cilj i to mogu razumjeti samo oni koji su sličnim putem hodili, ali danas kad se osvrnem, zahvalan sam Allahu dž.š. što mi je dao snage da se izborim i uspješno do cilja dođem.
Kako ste se zainteresirali za avijaciju?
Moram priznati da nisam od onih koji su od malih nogu sanjali da postanu piloti. Kao što ste mogli pročitati,većinu svoga djetinjstva i obrazovanja sam posvetio učenju Kur’ana i islamskim naukama. To je nešto što sam volio i težio da učim i u tome se usavršavam. Ali, Allah dž.š. određuje našu sudbinu. I tako, 2018. godine na takmičenju učača Kur’ana u Kuvajtu, predstavljajući našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, sretnem svog prijatelja, hafiza Ammara Muderizovića koji je tu predstavljao svoju domovinu Srbiju. I u jednom prijateljskom razgovoru, pitajući ga čime se bavi u životu, on mi reče da je krenuo u školu za obuku komercijalnih pilota, te da mu dobro ide i da uživa u tome. Slušajući ga sa kolikom ljubavlju priča o tome on i mene zaintrigira, te od tog momenta počnem više čitati i zanimati se avijacijom. Ključni momenat je bio kada mi je supruga rekla da ne vidi nijedan razlog zašto ja ne bih mogao isto učiniti i uspjeti u polju avijacije. Znao sam da je put do postanka pilota težak i skup i valjda mi je ta njena rečenica bila odskočna daska da se upustim u taj proces, jer mi je tom rečenicom rekla da je spremna na žrtvu sa mnom i da će biti moja puna podrška. Tu ideju su nakon nje podržali i svi ostali članovi moje porodice i pomogli mi svi zajedno da krenem putem avijacije.
Koliko su Vam vjera i hifz pomogli u Vašem putu do postanka pilota?
Neizmjerno. Moja vjera mi je na prvom mjestu te iz nje crpim snagu za sve. Ona je za mene najveća blagodat koju imam. A moj hifz je upravo produkt te moje vjere u kojoj sam odgojen. Upravo je moj hifz bio razlog da ja odem na takmičenje učača Kur’ana u Kuvajt i tamo sretnem hafiza Ammara koji je probudio tu ljubav prema avijaciji u meni. Allahovi planovi su najbolji i On je to odredio za mene, a ja da sam zamišljao svoj put i crtao ga, ne bih ni približno tako dobro nešto za sebe smislio. I naravno, moram spomenuti da je moj hifz upravo najveći razlog da ja završim obuku za pilota veoma brzo i uspješno, jer upravo hifz održava moj mozak u konstantnom treningu tokom ponavljanja. Hifz je razvio moju memoriju, te mi je to omogućilo da se lahko snađem u avijaciji koja je zaista zahtjevna i široka.
Možete li nam opisati Vaš proces obuke za pilota?
Proces obuke za komercijalnog pilota je na prvo slušanje komplikovan i težak, ali kada jednom uđete u materiju i zaljubite se, onda vam se stvari poslože.
Prvo morate završiti obuku za privatnog pilota i dobiti licencu da ste privatni pilot, jer je ona preduslov za sljedeću dozvolu, a to je dozvola za komercijalnu avijaciju. Ta obuka za privatnog pilota je jedno malo i lagano zagrijavanje za ono što slijedi.
Kada krenete u proces sticanja dozvole za komercijalno letenje, čeka vas 14 predmeta koje morate položiti u nadležnoj instituciji, u mom slučaju to je bio Direktorat Civilnog Vazduhoplovstva Republike Srbije. Iako 14 predmeta možda zvuči malo u odnosu na neke druge studije gdje studenti tokom školovanja polože i više ispita, moram napomenuti da je u tih 14 predmeta strpana bukvalno sva teorija avijacije koja je, opet ponavljam, mnogo široka.
Od vazduhoplovnih propisa, konstrukcije aviona i svih njegovih instrumenata i sistema, prebacite se na meteorologiju i vazduhoplovnu medicinu, zatim na principe letenja, operativne procedure i performanse aviona, završite na radio i generalnoj navigaciji i planiranju letenja. U svemu tome morate imati odlično poznavanje engleskog jezika, jer sve ispite polažete na njemu, kao što i svu komunikaciju vršite na engleskom jeziku. Uz to ima i dosta terminologije koja je vezana samo za avijaciju, koju morate zaista kvalitetno savladati. Uporedo tome, dok učite i dajete ispite, konstantno letite sa avionom i svoje znanje implementirate u avionu pred svojim instruktorom letenja ili sami. Na kraju obuke za komercijalnog pilota vi ovladate uspješno svom teorijom, naberete preko 200 sati iskustva letenja na avionu, ovladate instrumentalnim letenjem na simulatorima koje je ključno u komercijalnoj avijaciji i konačno steknete licencu komercijalnog pilota.
Da li je bilo trenutaka kada ste mislili da nećete uspjeti i šta Vas je motiviralo da nastavite?
Nešto što iziskuje mnogo truda i vremena, a avijacija to sigurno jeste, zaista iscrpi snagu iz čovjeka i dovede vas često u situaciju da posumnjate u sebe.
Meni se to dešavalo i u hifzu i u avijaciji. Ali zato je tu vaša vjera i porodica, da vas pomogne kada posustajete. U toku moje avijacijske obuke najviše mi je pomogla moja supruga Amila, zajedno sa mojom djecom. Neizostavna je bila i podrška naših roditelja, a najviše od Amilinog babe Amira.
Bilo je dosta iskušenja koja su me zadesila u toku moje obuke. Prvo je to bila pandemija, koja mi je onemogućila da putujem u Srbiju, te me primorala da časove za pripremu teorije slušam online, što ne pruža ni približan kvalitet kao nastava u učionici sa vašim kolegama. Ali prevazišli smo i to.
Sljedeća stvar su bili konstantni ekonomski izdaci, jer je školovanje i sam život u Beogradu dosta skup, a vi niste nigdje zaposleni, jer ste svu svoju snagu i fokus usmjerili na vaš cilj. Tu mi je najviše pomogla moja porodica, prvenstveno moja supruga, koji su me pokrivali na tim pozicijama koje sam kao suprug i roditelj trebao popunjavati, ali su preuzeli na sebe moje terete i obaveze radi višeg cilja.
Da bi uspjeli sve to završiti, a pri tome ne izgubiti vezu sa prijateljima i porodicom, jer svakome morate posvetiti dio svoga vremena, morate odvajati od svog sna i do kasne sate spremati ispite. Tu su mi najviše pomogla moja djeca koja su mi pravila društvo u tim kasnim satima i održavali me budnim i kada sam bio na izmaku snage.
Na kraju, najteže mi je pao gubitak moje majke, koja je izgubila život tokom pandemije, a bila je jedan od mojih najvećih oslonaca i izvora ljubavi koja je svakom potrebna. Nakon njene smrti sam bio u jednom teškom stanju i depresiji iz kojeg me prvenstveno spasila moja vjera, a potom i porodica.
Pošto ste se školovali za pilota u Beogradu, da li ste imali nekih problema što ste musliman, iz Bosne, i još hafiz?
U Beograd sam prvi put otišao kada sam odlučio da upišem studije. Moram biti iskren i reći vam da sam tamo otišao bez ikakvih predrasuda. Beograd je metropola i ljudi koji tamo žive su veoma civilizovani i kulturni. Veoma su susretljivi i ljubazni, i moja porodica tamo za vrijeme mog školovanja nije doživjela niti jednu jedinu neugodnu situaciju ili problem.
Upoznali smo i stekli dosta prijatelja, te se i danas, nakon završenog studija često i rado vratimo u Beograd i provodimo vrijeme sa našim prijateljima.
A činjenica da sam hafiz je njima fascinantna i veoma često su u nevjerici kada im objasnim šta to znači. A kad god sam nekome spomenuo i objasnio da sam hafiz, samo su me više cijenili i uvažavali nakon toga.
Posebno se zahvaljujem školi Linx aviation i njenim izvrsnim instruktorima koji nikada nisu pokazivali znakove škrtosti i svoje znanje sa velikom strašću prebacivali na nas mlade ljude.
Kakav je osjećaj znati da ćete uskoro obaviti svoje prve letove kao komercijalni pilot?
Osjećaj je nevjerovatan. Sav trud koji sam uložio, vrijeme i novac koji sam potrošio, sve to sam učinio zbog moje želje da se jednog dana vinem nebesima, kao član posade u nekoj „velikoj ptici“.
Hvala Gospodaru, nisam morao dugo čekati nakon završetka školovanja da mi se taj san ispuni. U aprilu ove godine sam uspješno prošao veoma zahtjevan proces zapošljavanja u nama dobro poznatoj kompaniji Wizz air, te ću uskoro ako Bog da, nakon određenih treninga koji predstoje, postati pilot u ovoj kompaniji na Airbusu.
Da li imate neki poseban cilj ili misiju koju želite postići kao pilot?
Naravno. Imam mnoge ciljeve koje želim ispuniti. Prije svega puno sigurno preletjelih kilometara, a nakon toga da postanem i kapetan i prenosim svoje znanje i iskustva na mlađe generacije. Još jedna želja koju imam je da pomognem razviti svijest u našoj domovini, prvenstveno među našom omladinom, o tome koliko je avijacija lijepa i zanimljiva. Doista smo na minimumu svijesti o avijaciji u našoj državi, veoma smo oskudni sa infrastrukturom, bez razvijenih škola i institucija koje bi privukle mlade da se počnu baviti avijacijom u bilo kojem segmentu. Avijacija je veoma atraktivna i priznata svugdje u svijetu, i veoma je važan segment privrede u svakoj državi. I zaista mislim da mnogo gubimo, jer ne ulažemo na tom polju. Nadam se da ćemo jednog dana probuditi našu svijest i učiniti nam život na ovom prostoru dosta lakšim.
Kako Vaša zajednica reaguje na Vaše uspjehe?
Naši ljudi su uvijek bili ponosni na one među njima koji nižu uspjehe i trude se da postignu nešto po čemu će biti prepoznati. Takav je slučaj i u mojoj zajednici. Od samog početka sam naišao na veliku podršku zajednice i prijatelja, koji su uvijek pitali i zanimali se do kojeg stadija je moja obuka došla, kako mi ide, snalazim li se, i treba li mi pomoć bilo koje vrste? Čak i oni koje nisam poznavao od ranije, kada bi čuli čemu težim i šta želim da postanem, čestitali bi mi na hrabrosti i pružili lijepe riječi, koje su mi uvijek svakako davale podstrek da samo još jače nastavim dalje.
Zaista sam naišao na podršku svakoga ko je znao i čuo za moj cilj i ja im se od srca, sada kada sam stigao do cilja, još jednom zahvaljujem.
Koji je Vaš savjet za mlade ljude koji žele postići velike ciljeve, bilo u hifzu, avijaciji ili nekim drugim oblastima?
Iz mog ličnog iskustva, da bi prošli kroz jedan težak proces poput hifza ili evo i avijacije, ili bilo čega drugog što stoji između čovjeka i cilja koji je sebi zacrtao, moj savjet bi bio da se naoružaju prvenstveno vjerom, a zatim i jakim ljudima oko sebe koji će vas podržavati kada vam je snaga na izmaku.
Da li to bilo u vidu porodice, koja je u mom slučaju bila ključna u mom uspjehu, ili u vidu prijatelja, nije bitno, ali bitno je da postoji neko od koga možete crpiti snagu kada vam vaše ponestaje.
I naravno, dosta strpljenja, jer stvari neće uvijek ići onako kako ste vi zamislili, a ako tada ne pokažete strpljenje i vjeru u sebe da možete uspjeti, lahko se možete odreći svoga cilja i poslije se kajati.
I na kraju, rodom ste iz Zavidovića, živite u Vukovijama Donjim, uspješni ste, svi će sada da Vas svojataju, hoćemo li napisati na našoj stranici da ste Vukovijanac ili ipak ostaju Zavidovići?
Moram priznati da je to jedno od težih pitanja koje mi se često postavlja.
Ali ja sam nekako našao kompromis kako ne bi zapostavio ni svoje Zavidovićane, a ni svoje Vukovijance.
Hifz sam završio u Zavidovićima, a avijaciju nakon dolaska u Vukovije.
Tako da me možete zvati hafizom iz Zavidovića, a pilotom iz Vukovija.
