Poranio mahalski hodža na pazar, pa kroz maglu kao da čuje iz obližnjeg potoka neki avaz. Kao da neko priziva u pomoć.
– Ma nije to ništa, to mi se pričinjava!
Kad opet, isti glas, sad jasnije: – Pomozite ljudiiii!
Ah, to je sigurno Bećir Refin, beli se opet našljoko! Neće se šejtanluka da prođe. E, pa neće te ni hodža vaditi iz potoka! – zaključi on u sebi i nastavi dalje.
Avaz se opet prolomi, baš k’o da zna da ga je neko čuo.
Sabra se hodža da mu, ipak, pomogne.
– Bećir je naravan, samo ima tu mahanu da voli popiti.
Vrati se hodža, pa će s puta, ne vidjevši nikoga u potoku, povikati: – Bećire, jesil’ to ti?!
Jesam, jesam! Pomozite mi, ne mogu se izvući!
Poče hodža gledati naokolo; ima li koga na džadi, ima li kakve loze, duga štapa ili grane.
Ništa! Moraše malo s puta sići u šumarak. Mic po mic, dok ne ugleda Bećira kako bespomoćno leži na dnu potoka, oslonjen na kamen s jedne strane gotov presahlog potočića.
Skide hodža svoj ogrtač, pa jedan kraj baci prema Bećiru, a ovaj ga nekako uhvati. Hodža povuče, al’ se Bećiru istrgnu iz ruke. I tako dva tri puta dok se Bećir ne izmigolji malo naprijed. Onda ga hodža uze za ruku pa vuci uzbdrdo.
Korak po korak, išli su ka vrhu, al’ Bećir sad padne, sad posrne. Nema snage u rukama, a još je i mahmuran, ne može ni tijelom vladati.
Dodija to hodži, pa ga proturi ispred, a on iza. Poče ga gurati, mada je i sam gubio snagu. Kako se Bećir dočepa vrha tako i pade, a hodža se spotače i skotrlja na dno. Pokuša da se izvuče, al ne ide. Okomite strane potoka su bile oštre i povisoke, teško da se insan izvuče bez tuđe pomoći.
Zabezeknu se hodža i konta šta se to desi, pa završi na mjestu Bećira, a njega nigdje. Možda i ne zna gdje je bio i ko mu je pomogao?
Poče i hodža vikati u pomoć, al’ nigdje nikog.
Vikao je po nekoliko puta, pa onda sjedio i dumao, pa opet vikao i tako ukrug.
Ponekad mu se učini da neko prođe, dopre koji glas, pa nestane. Magla se razmicala, jutro prolazilo, a sunce sve više dobijalo na snazi.
Hodža ti opet počne vikati, a narod k’o narod, svako za svojim poslom, i ko čuje, ne čuje.
Jedni kao da prepoznaše glas hodže, pa negiraše, gdje će hodža biti u potoku.
Drugi mišljahu da im se pričinjava.
Treći su dobro čuli i prepoznali su glas, al im nije jasno jel’ to hodža, pa se dvojica zapute hodžinoj kući.
Upitaše za hodžu, a hodžinici dodijalo, stalno je neko na vratima, pa samo iza priškrinutih vrata odbrusi: – Nema hodže, otiš’o je na pazar!
Ovaj jedan smognu snage pa upita: – Kao da smo ga čuli da doziva iz potoka!
Ma, kante me se ljudi, hodža kad doziva il’ je neko rahmetli ili je nevrijeme, nalet vas nebilo, mene ste došli bihuzuriti! – i nestade je iza kućnih vrata. I tako hodža ostade u potoku.
Kad će ti podne, nema hodže u džamiji. Nastupi i ikindijski vakat, a hodže nema.
Jedan džematlija upita u džamiji: – A da hodža nije u potoku, neko je dozivao?
Ma, jok, nije hodža od flaše i harama! – uzvrati mutevelija k’o u huji.
E, ono je bio hodžin glas iz potoka! – povika Junuz.
Neki to već razumješe da se hodža napio pa se u potok svalio. Začas puče priča po mahali da se hodža flaše domogao pa u potoku završio.
I tako hodža ostade u potoku gotov’ pa do akšama, dok se Bećir nije otrijeznio, pa se kao kroz san hodže sjetio i požurio ka potoku i otud ga izbavi.
Čula se onda prava istina. Nekima je to bilo smiješno, nekima tužno, a nekih je bilo i sramota da im se to svima dogodilo.
Na sljedećoj hutbi, hodža je džematlijama pričao šta je u potoku vidio.
Veli on: – Draga braćo, vidio sam da u potok može i prav’ insan završiti, bez harama i belaja.
Vidio sam da ljudi ne vjeruju onome što čuju, već više onome što vide, pa je zbog toga vaš hodža od ranog sabaha pa do kasne ićindije ostao u potoku, – priča hodža i odhukuje.
Vidio sam u potoku da ima ljudi koji hiljadu dana dobra zaborave, pa zbog neke sumnje, u jednome danu, koju i ne provjere, sve poreknu i pomisle da se i hodža može za noć pohrsuziti i propiti.
Džematlije moje, vidio sam da ima i onih koji jedva čekaju da se čestitima zlo, belaj ili stramota dogode, pa da o tome sav svijet izvijeste i time se naslađuju, a hrđava je to rabota.
Još sam u potoku vidio da u svakom zlu ima i dobra, samo ponekad dobro zakasni, ali na kraju sve se lijepo završi ako je insan na Siratu i u hajratu!
I svašta sam još vidio, braćo, al’ nekom drugom prilikom, da sad ovo zapamtite.
I ne zaboravite, kad hodža avazile viče, znajte da nekome nije dobro; hodži, insanu il’ hajvanu, pa se saberite.
I da naglasim, ne pitajte hodžinice gdje je hodža, već ako ga nema gdje je treb’o biti, tražite ga, u suprotnom mogo bi hodža drugi put i Bajram u potoku dočekati.