Svakodnevno smo svjedoci kako muslimani čine raznorazne velike grijehe (kebaire). Neki od tih grijeha predstavljaju izuzetno teške zločine koji nanose nemjerljivu štetu našem građanskom društvu i muslimanskoj zajednici. Stoga ćemo u nastavku govoriti o načinu ukopa i dženaze počinitelja tih gnusnih zločina koji za života nisu učinili tevbu (pokajanje).
Teški zločinci su, između ostalih, i ovi:
sljedeći zločinci, ako budu ubijeni haddom ili kisasom ili umru prirodnom smrću:
a) odmetnik, pogotovo ako je bio član paravojnih formacija,
b) razbojnik koji presjeca puteve,
c) serijski ubica koji podmuklo ubija davljenjem,
d) terorista koji se noću u gradu oholi sa oružjem,
e) drugi teroristi: bombaš samoubica, terorista koji počini masakr, terorista serijski ubica itd.,
f) osoba koja bude ubijena zbog nacionalizma (asabijjeta).
2. serijski ubica,
3. narko bos,
4. svodnik,
5. notorni pedofil,
6. višestruki silovatelj,
7. ratni zločinac,
8. općenito teški kriminalac i zločinac,
9. strani špijun i općenito izdajnik države,
10. diktator,
11. vođa novotara tj. vođa izvjesne muslimanske sekte, primjera radi:
a) šiije (džaferije, ismailije, zejdije itd.),
b) haridžije (ibadije, pripadnici tekfir ideologije i sl.),
c) mutezilije ili neki drugi ultramodernisti,
d) neke druge muslimanske sekte.
Dakle, ukoliko musliman koji je počinio teški zločin preseli na ahiret, ne pokajavši se javno za dotične grijehe, njegov ispraćaj na onaj svijet će teći malo drugačije nego što je uobičajeno.[1]
Takav postupak ima dva cilja: da se vinovnik osramoti pred zajednicom i džematom, te zbog preventive, kako bi se drugi, živi građani, odvratili od gnusnog čina kojeg je uradio mejt.
U nastavku slijede pogrebni propisi vezani za ovakvog mejta:
1. Mejtova smrt se neće obznaniti ljudima (kao ni mjesto, ni vrijeme dženaze i sl.). Dakle, neće se:
a) učiti salle na munarama,
b) postavljati posmrtnice,
c) objavljivati čitulje (u novinama, na televiziji, radiju, internetu) i sl.
2. Mejt će se ogasuliti na uobičajen način.
3. Mejt će se umotati u ćefine na uobičajen način.
4. Mejt će se ukopati u muslimansko mezarje, po mogućnosti na nekom neistaknutom mjestu, npr. u ćošku ili na samom kraju mezarluka.
5. Najbolje da uži članovi porodice mejta obave njegov gasul, umotavanje u ćefine i ukop. Tačnije, neko od velija mejta (najbliži rod koji je staratelj za ukop, npr. otac, sin, brat, amidža). No, ako oni to nisu u mogućnosti, onda će dotično uraditi isključivo profesionalni gasali i grobari. Prema tome, niko, osim članova uže porodice i službenika Islamske zajednice, ne bi trebao da učestvuje u mejtovom gasuljenju, umotavanju u ćefinu i ukopavanju.
Poželjno je da se mejtova dženaza ne nosi, niti prati, odnosno da se mejt do ulaza u mezarje prebaci pogrebnim vozilom i sličnim. U tom slučaju će se od ulaza u mezarje do kabura mejt nositi na tradicionalan način – na ramenima ili kroz špalir.
7. Mejtu će se klanjati dženaza, na isti način kao i svakom drugom muslimanu.
8. Poželjno je da na dženazi ovakvog mejta, pored imama, bude manje od sedam ljudi (znači, sveukupno, maksimalno sedmerica klanjača), odnosno manje od tri safa).[2]
Stoga, dotičnoj dženazi trebaju prisustvovati samo:
a) najuži članovi njegove porodice;
b) isključivo jedan imam koji je određen ispred Islamske zajednice da obavi dženazu, po mogućnosti da to bude neki mlađi imam, a ne neko od iskusnijih imama koji je već stekao ugled u zajednici;
c) profesionalni grobari koji će ukopati mejta.
9. Najbolje da se dženaza mejtu klanja rano ujutru, npr. odmah po završetku izlaska sunca (c. 45 minuta od početka izlaska)[3]ili u sabahsko vrijeme (tokom zore), da bi što neprimjetnije prošla, kako bi se izbjegao veći broj klanjača, te negodovanje i nezadovoljstvo muslimanskog naroda i građana zbog obavljanja dženaze dotičnoj osobi.[4]
10. Mejt će se ukopati na uobičajen način.
11. Odmah poslije ukopa, kod kabura će se proučiti uobičajeni odlomci iz Kur’ana za dušu mejta.
12. Poslije odlomaka iz Kur’ana, proučit će se uobičajena dova za mejta nakon ukopa.
13. Nakon dove će se proučiti talkin mejtu na kaburu.
14. Govor na dženazi treba da bude kratak, s obzirom na težinu situacije.
15. Tokom govora na dženazi, imam će naglasiti nekoliko bitnih poruka, npr. par sljedećih:
a) svaki pojedinac treba zulum (nepravdu) prezreti srcem i osuditi ga javno jezikom,
b) svaki pripadnik muslimanske zajednice treba promovisati dobro i odvraćati od zla, kako bi se u budućnosti spriječili dotični i slični teški zločini, te tako pomoglo i zalimu (nepravedniku) i mazlumu (onome kome je učinjena nepravda): mazlumu, tako što će biti sačuvan nepravde, a zalimu, tako što će biti spriječen da počini veliki grijeh i teški zločin, te što će biti upućen na rehabilitaciju (zatvor, sanatorij, centar za odvikavanje od psihoaktivnih supstanci, džamija itd.),
c) bez obzira na težinu zločina i grijeha, treba znati da je Allah, dž.š., Taj koji će presuditi ko će ići u džennet, a ko u džehennem.
16. Tokom govora na dženazi, imam neće tražiti od prisutnih da halale mejtu, s obzirom na težinu njegovih grijeha i štetu koju je nanio cijeloj zajednici.
17. Tokom govora na dženazi, imam će posavjetovati pripadnike mejtove uže porodice da su dužni da pomognu (najprije finansijski, ali i na druge načine), svim mazlumima kojima je mejt nanio zulum, koliko su u mogućnosti, te da je to jedan od najefikasnijih načina da pomognu mejtu na Sudnjem danu, kada se budu sviđali računi.
18. Ni prije, a ni poslije dženaze, kako odmah, tako ni kasnije, neće se organizirati učenje tevhida i Kur’ana za mejtovu dušu, kako bi se izbjeglo negodovanje i nezadovoljstvo naroda, ali i kako bi se osramotio pred zajednicom i džematom, te tako bi se drugi odagnali od takvih i sličnih gnusnih djela.
[1] Naravno, nadležni organi Islamske zajednice će odlučiti da li određeni mejt treba da se tretira kao musliman koji je počinio teški zločin.
[2] Pošto se u određenim predajama prenosi da je obećan džennet onome mejtu kome klanjaju dženazu najmanje tri safa muslimana, odnosno najmanje sedam muslimana, ne računajući imama. Među tim predajama su i sljedeće:
1 – Mersed ibn Abdullah el-Jezeni prenosi da je Malik ibn Hubejre eš-Šami, r.a., kazao: „Allahov poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Nema muslimana koji umre, pa mu klanjaju tri safa (reda) muslimana, a da mu džennet ne bude obećan.“ Mersed dalje prenosi: „Kada bi broj ljudi koji klanjaju dženazu bio mali, Malik bi ih podijelio u tri safa (reda ) zbog hadisa.“ (Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi i dr.)
2 – Ebu Umame el-Bahili, r.a., prenosi: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., je klanjao dženazu, a sa njim je bilo sedam ljudi. Tako je načinio jedan saf (red) od trojice, jedan saf od dvojice i jedan saf od dvojice.“ (Bilježi ga Taberani)
[3] Dakle, u periodu dana, kada se kod nas klanja bajram-namaz. Inače, vrijeme izlaska sunca u našim zemljama traje 30-45 min., zavisno od dužine dana. To je vrijeme koje počinje od početka izlaska sunca, označenog u našim takvimima sa „izlazak sunca“, i traje narednih 30-45 min, tj. sve dok sunce ne upotpuni svoj izlazak.
[4] Tj. kako običan narod ne bi vidio da se muslimanu koji je počinio takav zločin ipak klanja dženaza-namaz. Inače, ukoliko imam procijeni da će dženaza neprimjetnije proći, ona se može obaviti i u toku noći ili neko drugo doba dana.
(Izvor: Jusuf Džafić, Od samrti do ukopa, buduće 2. izdanje, str. 224-230)