Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav po pitanju dozvoljenosti melodičnog učenja Kur’ana Plemenitog, odnosno učenja Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i po pitanju učenja Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasnog učenja Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom.
Tako su, recimo, neki islamski učenjaci došli do odgovora da je navedeno mekrūh, vjerom pokuđen i prezira vrijedan postupak i nisu preporučivali tu praksu. U skupini tih učenjaka nalaze se: Enes ibn Mālik, Se’īd ibn Musejjeb, Se’īd ibn Džubejr, El-Hasan el-Basrī, Ibn Sīrīn, Mālik ibn Enes i Ahmed ibn Hanbel. Svoje mišljenje su argumentirali slijedećim dokazima:
1. Od Zijada ibn en-Numejra se da je sa nekim učačima Kur’ana došao do Enesa ibn Malika, pa mu je rečeno: „Uči“, te je on podigao svoj glas i prilikom učenja primjenjivao određene melodije, pjevušio, a mogao je učiti veoma visokom intonacijom. Enes ibn Malik je tada skinuo crni ogrtač, neku tkaninu, kojom je pokrio svoje lice, i rekao je: „O, ti! Tako nisu radili prije“, a svaki put kada bi se Enes ibn Malik susreo s nečim što ne bi odobravao i što mu je pričinjavalo neugodnost, otkrivao bi lice.
2. Prenešeno je od Se’ida ibn Musejjeba da je čuo Omera ibn Abdil-Aziza kako uči melodično, pjevušeći, prilikom predvođenja ljudi u namazu i učenja Kur’ana u njemu, te mu je Se’id ibn Musejjeb poslao pismo u kojem mu je rekao: „Allah te učinio boljim. Uistinu, učači Kur’ana, istaknuti učenjaci te oblasti, nisu tako učili.“ Omer ibn Abdil-Aziz je nakon toga prestao sa praksom učenja Kur’ana melodično, poput pjevušenja.
3. Prenosi se od El-Qasima ibn Muhammeda da je neki čovjek melodično učio Kur’an u džamiji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je to on osudio i tom prilikom naveo dotičnom ove kur’anske ajete: “A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga.” (Fussilet, 41-42.)
4. Ibn-Qasim prenosi od Malika, r.a., da je ovaj bio upitan o melodijama koje se upotrebljavaju prilikom učenja Kur’ana Časnoga u namazu pa je ovaj odgovorio: „To mene ne zadivljuje. To je samo pjevanje koje neki praktikuju kako bi uzeli dirheme.“
5. Ibn Džurejdž prenosi od ‘Atta’a, a on od Ibn ’Abbasa, da je on bio mujezin Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i da je jednom prilikom melodično učio ezan, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zaista je ezan jednostavan, lahak, ujednačen, pa neka takav bude tvoj ezan, a ako ne bude – nisi ezanio.“ (Bilježi Ed-Darequtni) El-Qurtubi je rekao: „Ako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., to zabranio prilikom učenja ezana, onda je to svakako razlog da se isto ne dopusti prilikom učenja Časnog Kur’ana kojeg Milostivi čuva i koji je rekao, a Njegove riječi su istina: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9.)
Rekao je Uzvišeni Allah: “… A on je, zaista, knjiga zaštićena.” (Fussilet, 41.)
6. Prenosi se da je Ahmed ibn Hanbel rekao: „Učenje Kur’ana melodijama me ne zadivljuje. To je novotarija (بدعة) koju ne treba slušati.“
7. Kazao je Abdullah ibn Jezid el-’Akberi da je čuo čovjeka kako pita Ahmeda ibn Hanbela: „Šta kažeš o učenju Kur’ana melodijama (الألحان)?“ Ahmed ibn Hanbel ga je upitao: „Kako se zoveš?“ Odgovorio je: „Muhammed“, pa mu je Ahmed ibn Hanbel rekao: „Raduje li te to da te zovu ‘Mūhammede’, sa dugim vokalom?“ (tj. da ga zovu Mūhammede (موحمد), sa dugim vokalom ū umjesto kratkog kako je ispravno. Op. prev.) Rekao je Qadi Ebu-Ja’la o ovome slučaju: „Radi se o aluziji na pokuđenost takvog čina.“
8. Hadis Muhammeda, s.a.v.s., kojeg prenosi Huzejfe ibn el-Jeman: „Učite Kur’an melodijama, tonovima, Arapa…“ (Bilježi Et-Taberani u El-Mu’džem el-Ewset)
9. U djelu El-Džami’ Qadi Ebu Ja’la navodi da je Muhammed, s.a.v.s., spomenuo predznake Sudnjeg dana, pa je naveo nekoliko njih i među njima to da će Kur’an učiti oni koji budu imali izuzetno lijepe glasove, pa će ljudi iskazivati počast jednom od njih, a taj neće biti niti najučeniji niti najbolji među njima, osim što će biti najbolji u melodičnom učenju.“
10. Zaista, učenje Kur’ana raznim melodijama i pretjerano obraćanje pažnje na ljepotu glasa prilikom učenja neizbježno dovodi do poigravanja sa Allahovom, dž.š., Knjigom u smislu da će zbog navedenog doći do dodavanja ili izostavljanja (određenih vokala ili harfova, op. prev.), ili će to dovesti do produžavanja trajanja dužina određenih vokala više nego što je potrebno, ili će, isto tako, doći do skraćivanja njihovog trajanja, ili, pak, pretjerivanja u primjeni same melodije, te slično tome što može prouzrokovati pogrešno učenje.
Dakle, zabrana učenja Kur’ana melodijama zbog kojih dolazi do pogrešnog učenja jeste – preventivna, jer sve što vodi harāmu i samo postaje harām.
Skupina islamskih učenjaka smatra da je učenje Kur’ana melodijama i uljepšavanje glasa prilikom učenja (u slučaju kada upotreba tih melodija nije razlog greški bilo kakve vrste u učenju Kur’ana, op. prev.) dozvoljeno, a u među njima su: Abdullāh ibn ‘Abbās, Abdullāh ibn Mes’ūd, ‘Atā ibn Ebī Rebbāh, imam Ebū Hanīfe i neki njegovi sljedbenici, imam Eš-Šafi‘ī i neki od njegovih sljedbenika, Ibn Mubārek, kao i Et-Taberī, Ibn ‘Arebī i drugi.
Imam En-Newewī je u djelu Et-Tibjān rekao: „Islamski učenjaci prvih i potonjih generacija, oni iz generacije ashaba, tabi‘īna i generacija poslije njih; učenjaci iz različitih pokrajina i dijelova svijeta, muslimanski prvaci i predvodnici, saglasni su po pitanju dozvoljenosti i poželjnosti uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana. (…)“
Rekao je Ibnu’l-Qajjim u djelu Zādu’l-me΄ād: „Abdur-Rahmān ibn el-Eswed ibn Jezīd je imao običaj tokom mjeseca ramazana slušati lijepo i melodično učenje Kur’ana, a Et-Tahāwī prenosi da je imam Ebū Hanife, kao i neki njegovi učenici, slušali melodično učenje Kur’ana (بالألحان).“
Kazao je Muhammed ibn Abdul-Hakem: „Vidio sam kako moj otac i imam Eš-Šāfi‘ī, kao i Jūsuf ibn ‘Umer, slušaju melodično učenje Kur’ana.“
Učenjaci koji smatraju da je melodično učenje Kur’ana i uljepšavanje glasa prilikom učenja dozvoljeno i pohvalno svoje mišljenje argumentiraju slijedećim dokazima i mišljenjima:
Hadis kojeg, između ostalih, bilježi imam Ebū-Dāvūd u Sunenu: Prenosi se od El-Berrā’ ibn ‘Āziba da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:
‘Ukrasite (učenje) Kur’an(a) vašim glasovima.’“
Ed-Dārimī u Sunenu bilježi i ovu predaju: Prenosi se od El-Berrā’ ibn ‘Āziba da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori: ‘Uljepšajte (učenje) Kur’an(a) vašim glasovima. Lijep glas, zaista, uvećava ljepotu (učenja) Kur’ana.“
U predaji koju bilježi Et-Taberani u Al-Mu’ğam al-Kabīr stoji da je Abdullāh ibn Mes’ūd čuo Poslanika, s.a.v.s., da kaže: „Lijep glas je ukras Kur’ana.“
Prenosi se od Se’īda ibn Ebī-Se’īda da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ne pripada nama onaj ko ne uči Kur’an lijepim glasom, melodično.’“ Predaju bilježi imam Ebū Dāvūd u Sunenu. (…)
Prenosi Ebū Hurejre, r.a.: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Allah ničemu ne poklanja toliku pažnju kao što to čini nekom od vjerovjesnika lijepog glasa koji uljepšava glas prilikom učenja Kur’ana.’“ Hadis bilježi imam Muslim u Sahihu.
Uzvišeni Allah čuje glasove svih robova, dobrih i loših. ‘Āiša, r.a., je rekla: „Uzvišen neka je Onaj koji svojim znanjem obuhvata sve glasove.“ Allah, dž.š., sluša učenje Kur’ana svih vjernika, s tim da u navedenom hadisu istaknuta pažnja koja se poklanja učenju Njegovih vjerovjesnika, a.s.
Sa’d b. Ebi Vekkas, r.a., pripovijeda: „Čuo sam Resulullaha, s.a.v.s., kada kaže: ‘Zaista, Kur’an je objavljen da izazove tugu, nemir i zabrinutost, pa kada ga učite, plačite, a ako ne možete plakati, onda ga učite otužno i što ljepšim glasom, a ko ga ne uči lijepim glasom, i ne pripada nama’.“ Hadis bilježi imam Ibn-Mādždže u Sunenu.
Ebū-Mūsā, r.a., kaže: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Ebū Mūsāu: ‘Da si me vidio kada sam sinoć slušao kako učiš Kur’an, bio bi sretan: dobio bi jednu Davudovu frulu (tj. dobio bi veliki dio lijepog Davudova, alejhi’s-selam, glasa)’.“ Hadis bilježi imam Muslim u Sahihu. Davud, a.s., je bio čovjek najljepšeg glasa, a u navedenom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., poredi ljepotu i umiljatost glasa Ebū-Mūsā el-Eš’arija sa ljepotom Davudovog, a.s., glasa. El-Hattābi kaže da se pod izrazom آلِ دَاوُدَ (čeljad Davuda, a.s.) misli samo na Davuda, a.s., jer nije poznato da je neko od njegovih potomaka ili srodnika bio darovan lijepim glasom poput njegovog. Hadis, također, govori i o odobrenju i pohvali Poslanika, s.a.v.s., koju je uputio Ebū Mūsāu, r.a., zbog njegovog lijepog učenja Kur’an. Nakon što je Poslanik, a.s., rekao: „Da si me vidio kada sam sinoć slušao kako učiš Kur’an, bio bi sretan“, Ebū Mūsā, r.a., je dodao: „Tako mi Allaha, da sam znao da me slušaš kako učim (Kur’an), još više bih uljepšao učenje.“
Prenosi se od Džābira, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zaista je najljepšeg glasa prilikom učenja Kur’ana onaj čovjek koji, kada ga slušate kako uči, (po)mislite da se boji Allaha.“ Hadis bilježi imam Ibn Mādždže u Sunenu.
Prenosi se da je Adijj ibn Sābit rekao: „Čuo sam kako El-Berrā ibn ‘Āzib kaže: ‘Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako na jaciji-namazu uči Wet-tīni wez-zejtūni (tj. suru „Et-Tin“), a nisam nikoga čuo da je imao ljepši glas od njega’.“ Predaju bilježi imam El-Buhāri u Sahihu.
Na osnovu navedenih hadisa, šejh En-Newewī smatra da je poželjno tražiti od osoba lijepog glasa da uče Kur’an jer je to, dakle, pritvrđeni sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Abdullah b. Mes’ūd, r.a., prenosi: „Jedne prilike mi je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Uči mi Kur’an!’ Ja rekoh: ‘Kako da ga učim pred tobom, a on je tebi objavljen?’ – Resulullah, s.a.v.s., odgovori: ‘Ja volim da slušam Kur’an kad ga neko drugi uči.’ Počeo sam mu učiti suru „En-Nisa’“ i došao do ajeta: ‘A kako će biti kada iz svakog naroda dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv njih?! ‘Stani!’, rekao je Resulullah, s.a.v.s., i kad sam ga pogledao, oči su mu bile orošene suzama.” Hadis bilježi imam El-Buhāri u Sahihu. (…)
Međutim, skupina učenjaka koja smatra da melodično učenje Kur’ana, odnosno učenje Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i učenje Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasno učenje Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom (الترجيع), nije dozvoljeno, su na jedan drugi način protumačili neke od dokaza koje navodi druga skupina. Naprimjer, El-Hattābī tumači hadis زَيِّنُوا الْقُرْآنَ بِأَصْوَاتِكُمْ na način da se ovdje, ustvari, radi o inverziji, kao što je to u slučaju, recimo, izreke عرضت الناقة على الحوض, koja u osnovi glasi عرضت الحوض على الناقة. El-Hattābī zatim navodi predaju od El-Berrā’a da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Uljepšajte vaše glasove Kur’anom.“
U navedenom hadisu se poručuje da se glasovi zaokupe učenjem Kur’ana, a u njemu se, isto tako, nalazi podstrek na učenje Kur’ana.
Imam El-Qurtubī u djelu At-Tazkār piše: „Na ovo značenje (hadisa) upućuju i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ne pripada nama onaj ko ne uči Kur’an lijepim glasom, melodično, tj. ‘ne pripada nama onaj ko svoj glas ne uljepša(va) učenjem Kur’ana’.“
Ovakvo tumačenje iznose Abdullah ibn Zejd i Ibn Ebī Melīke.
Spomenuto značenje hadisa potvrđuju i riječi EbūMusā’a Vjerovjesniku, a.s.: „Tako mi Allaha, da sam znao da me slušaš kako učim (Kur’an), još više bih uljepšao učenje“, tj. „još bih više uljepšao svoj glas Kur’anom i učio ga još više po tertilu“. Ovaj iskaz Ebū Musā’a nam govori da je u toj konkretnoj situaciji učio Kur’an ubrzanim tempom, a da je znao da ga sluša Vjerovjesnik, s.a.v.s., učenje bi bilo sporije, razgovjetnije i jasnije, onako kakvo je bilo kada bi znao da ga on, a.s., sluša, što bi, svakako, još više uljepšalo njegov glas i učenje.