Piše: HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ
Sad će nam hazreti Mevlana navesti ovaj primjer koji svi dobro znamo:
“(…) Poslušaj koliko je Bog uputio riječi prijekora Vjerovjesnikovim ashabima, vrućih i hladnih! (…)” Premda su najbolja generacija, ali desio se ovaj slučaj koji je nama pouka, a i njima je isto bio.
“(…) Zato što su na zvuk bubnja, u teškoj godini, bez odlaganja, džum’u obezvrijedili. (…)” Dolazi karavana, oskudica je bila, suša je bila pojaka te godine i, dok su bili na džumi, bubanj je oglasio dolazak te karavane. Ashab Dihjetul-Kelbi s jednom velikom karavanom je iz Šama dolazio u Medinu. “Bez odlaganja džum’u su obezvrijedili”, poletjeli su sada napolje.
“(…) Misleći: ‘Da drugi jeftinije ne kupe i u pogledu te robe, od nas, povoljnije ne prođu.’ (…)” Pogledajte kako sve ovo možemo ispitati na sebi kroz ove bejtove. Kada su poletjeli iz džamije, pomislili su da drugi jeftinije ne kupe neku robu i da bolje i povoljnije ne prođu.
“(…) Ostao je Pejgamber sam u namazu s dva-tri stamena siromaha, puna nijaza (…)” ,puna poniznosti i pokornosti.
“(…) Hakk je rekao: ‘Bubanj, zabava i trgovina – kako su vas mogli rastaviti od Božijeg čovjeka? (…)” Evo nama sada pitanje, šta nas sve od ovih stvari odvoje od poruka s kojim mi svakodnevno dolazimo u kontakt, poruke Kur’ani-Kerima, Hadisi-Šerifa. Ovdje nas upućuje na kraj sure Džumu’a, esteizubillah: “Ali oni, kad vide kakvu trgovinu (dobit), ili kakvu zabavu (veselje), pohrle tamo, a tebe ostave sama da stojiš (na mimberi)! Reci im: ‘Ono što je kod Allaha (sevapi, nagrada za ibadet) bolje je od zabave i trgovine. A Allah daje najbolju opskrbu.” (Džumu’a, 11) Poslije toga im je Poslanik, s.a.v. s., rekao: “Da ste svi izašli, tako mi Onoga u čijoj je ruci moj duša, spaljena bi bila sva ova dolina i vi s njom.” To bi se desilo da nije ostalo nekoliko osoba s Poslanikom, s.a.v. s.
“(…) Kao omađijani, prema pšenici ste potrčali, a Vjerovjesnika ostavili na kijamu (stojeći). (…)” Ovo je na arapskom jeziku stih. Vidite kako opet hranu, koju smo i u početku spominjali, sada uvodi. Nešto što je Allah dao da niče iz zemlje, što ćemo pojesti, osnažiti što nam treba i izbaciti iz sebe.
“(…) Radi pšenice batil sjeme ste posijali, a tog Resula Hakkovog ostavili (…)” Posijali ste bezvrijedno i mrtvo sjeme iz kojeg ništa ponići neće.
“(…) Njegov sohbet bolji je od zabave i imetka. Pogledajte koga ste ostavili! Oči protrljajte! (…)” Kroz ovaj slučaj trebamo o sebi razmišljati i, kada nađemo da smo slabi po ovom pitanju, gledajmo onda da ustanemo u gluho doba noći i da Allahu zavapimo: “Ya Rabbi, pomozi!” Ne smijemo se žaliti na vrijeme, jer je ovo najbolje vrijeme po nas u koje nas je Gospodar postavio, ya Rabbi, pomozi nam, zaista smo slabi i nemoćni. Da nam se ovo ne desi, pa da ne okrenemo glavu od Tvog govora i govora Resula, s.a.v.s., a i njegov govor nije ništa drugo nego Hakkov govor. On ne govori po svojoj hevi, već ono što mu se objavljuje. “Pogledajte koga ste ostavili! Oči protrljajte!”, nećete li vidjeti ko zapravo stoji pored vas, ko je to. Imamo onaj poznati primjer kada se na Galilejskom jezeru Isa, a.s., malo odvojio u brdima da se posveti ibadetu, a njegovi učenici ostali su dolje na vodi. Prije toga, namalo, ogromno mnoštvo ljudi bilo je prisutno njegovom predavanju, pa su njegovi učenici ostali pomalo zbunjeni, jer su očekivali da će možda taj narod povesti u oslobođenje od rimske tiranije. Tu ih je bilo, otprilike, oko pet hiljada i tada ih je on sve, biiznillah, nahranio. Allah je dao mu’džizu i sofra se spustila. Ostali su u tom halu, na vodi i zbunjeni, a Isa, a.s., promatrao ih je s brda odakle je mogao lijepo vidjeti šta se dolje dešava. Allah je dao velike valove na jezeru i prijetila je opasnost da će svi biti potopljeni, nikada do tada nisu vidjeli takve valove. Onda Isa, a.s., silazi i prilazi im u tako teškoj situaciji, a oni ga vide kako hoda po vodi. Tada ga njegov najbliži učenik Šemun pita: “Ya Ruhullah, mogu li ja doći do tebe?”, a Isa, a.s., kaže mu da može. On je izašao i krenuo prema Isau, a.s. Ovo navodimo samo kao jedan primjer iz kojeg se svašta može iznaći kao pouka. Šemun se tada okrenuo prema lađi, prema svojim drugovima. Sigurno je bio zadivljen tim momentom kada je hodao po vodi, a okolo ogromni valovi. Okrenuo se i u tom trenutku počeo je tonuti. Isa, a.s., brzo ga je uhvatio i rekao mu: “Zašto si posumnjao?” Tada je naveo primjer značenja imana, onog potpunog: “Kada biste imali imana koliko je zrno gorušice, mogli biste brdu narediti da se s jednog mjesta premjesti na drugo, i ono bi se premjestilo.” Ovaj slučaj nisam ispričao da bih ovo kazao, već da ukažem na ovo kada hazreti Mevlana kaže: “Vidite koga ste ostavili! Oči protrljajte!” Samo jedan trenutak skini s njega pogled i nastupa gušenje. Ne skidajmo pogleda s Poslanika, s.a.v.s., da nam se ne bi desilo ovo tonjenje.
“(…) Zar pri vama, u vašoj pohlepi, nije ova sigurna i neoboriva istina, da sam Ja Opskrbitelj i najbolji od svih opskrbitelja?’ (…)” Dakle, ovo nikada nije daleko od nas, istina koju živimo i gledamo je jasna. Zar pohlepa može tolika biti, pa da ovu nepobitnu istinu potisne?!
“(…) Taj koji pšenici od Sebe opskrbu daje zar će tvoj tevekkul uništenju izložiti? (…)” Zar će to tvoje i moje oslanjanje na Njega izložiti propasti? Nikada! Ko se osloni na Allaha Uzvišenog, On mu je dovoljan.
“(…) Radi pšenice, postali su odvojeni od toga koji je poslao pšenicu s neba. (…)”
“(…) Soko patki govori: ‘Iz vode se podigni da vidiš polja koja slatku ljupkost razastiru.’ (…)”, da vidiš zemlju gdje teče med i mlijeko.
“(…) Pametna patka mu odgovara: ‘O, sokole, dalje od nas! Voda je naša tvrđava, sigurnost i radost!’ (…)”
Ovdje je naveo samo dva bejta pa će dalje hazreti Mevlana nastaviti s nasihatima. Stanje ptica koje je uzeo ovdje za primjer u većini je slučajeva naše stanje. Mi znamo kako se ponaša ta ptica. Ona je i kopnena i vodena. Malo se uprlja, a zatim opet uđe u vodu i očisti se. U većini slučajeva pogriješimo, vraćamo se svom Gospodaru tevbom, zadobivamo ponovo čistoću i sve tako dok ne postanemo suštinski ove pametne patke koje neće dozvoliti da se ponavljaju propusti koji su nam se do tada desili. A soko, to je ptica koja ima izoštren vid, u ovom slučaju, to će nam dalje hazreti Mevlana objasniti, to je šejtan. U ajeti-kerimu nam se kaže da nas on i njegova vojska vide odakle mi njih ne vidimo. On dobro prati svaki naš pokret i, ako čovjek napravi kakvu pogrešku, on je nastoji iskoristiti i posijati smutnju, i u duši i vani. Onda nam ovako hazreti Mevlana daje savjete:
“(…) Demon vam dođe kao soko. O, patke, požurite! Pazite! Van ne izlazite iz te tvrđave. (…)”
O, patke, o, vi ljudi koji ovo slušate, požurite u okrilje Allahove zaštite. Pazite i van ne izlazite iz te tvrđave, iz tog staništa, a to je “abi-din”, voda dina, čiste vjere. A ti zdenci se nalaze tamo gdje su Allahovi robovi. U društvu istinskih Allahovih robova, ljudi srca, mi smo u kontaktu s ovom vodom. Odatle dobijamo i kuvet po pitanju našeg dina i bistrinu uma da shvatimo kada dolaze ovakvi pozivi koji nas “izvode u zemlju gdje teče med i mlijeko”. Pogledajte, svi smo svjesni kakvih izazova ima, šta nam se sve nudi i kako je to sve lijepo upakovano i koja je to Božija mudrost da se nalazimo u takvom ambijentu, a da nam valja zadobiti tu budnost.
Ovdje možemo navesti lijep primjer. Hazreti Nizami navodi jednu lijepu priču u kojoj se kaže da je u Kairu živio jedan mladić izuzetne ljepote, Mahan mu je bilo ime. Bio je toliko voljen da su se svi otimali kako bi bili u njegovom društvu. Jedan dan dok su tako sjedili pored Nila i provodili vrijeme u veselju i radosti, u iću i piću, on osjeti potrebu da se malo udalji i osami. Kada je krenuo podalje od te predivne bašče u kojoj su sjedili, vidio je da su mu noge teške, pa je shvatio da je možda i previše popio. Dok je zamicao tim zelenim predjelima, noć se polahko spuštala. U susret je vidio da mu se približava njegov prijatelj kojeg odavno nije vidio, a jedno vrijeme bili su trgovački partneri u jednom uspješnom poslu. Začudio se odakle njegov prijatelj tu jer je znao da on živi u jednom udaljenom gradu. Kada mu je prišao, prijatelj mu je rekao: “Došao sam s karavanom, ostavio sam je pred zidinama grada. Kada sam čuo da si ti ovdje, pohitio sam da se vidim s tobom i da ti kažem da imam jedan divan posao. Mogli bismo dobro profitirati. Hajde odmah kreni sa mnom.” Mahan je poželio da se lijepo raziđe i da se zahvali domaćinu te sofre koju im je priredio u svojoj bašči, ali prijatelj mu reče da nemaju vremena za gubljenje i Mahan kreće s njim. Dugo su tako išli, put se odužio, ali nikako nisu stizali gdje su naumili. U neke doba Mahan se zapita: “Ve la havle, dobro znam gdje su zidine grada, nije mi jasno šta je sada ovo?”, ali prijatelja ništa nije upitao. Noge su mu svakako bile teške, a nakon nekog vremena, počele su i oticati. Naposljetku ga je upitao: “Da nisi pogriješio put?”, a prijatelj mu odgovara: “Ne pitaj ništa, samo naprijed.” I tako su hodali cijelu noć sve do svitanja. Pred njegovim očima njegov prijatelj nestade i tada Mahan shvati da je to bio demon koji ga je doveo negdje. Kako se razdanilo, vidio je da se nalazi usred pustinje, tu su bile i neke pećine, iz njih su virile velike zmijurine. Mladić je pobjegao odatle, bio je veoma umoran i gladan. Da skratimo priču, opet mu se dva puta dešava da će u nastupu noći pored nekakve pećine sresti dvoje ljudi, starca i staricu koji će mu, nakon što im ispriča svoju zgodu, kazati: “Dobro si se spasio, to su opasni demoni, ali sada ćemo te mi pratiti, s nama ćeš biti siguran”, i ista mu se stvar dešava. Opet ga vode kroz nekakve predjele do sabaha i onda i oni nestaju. Onda, nakon što je izgubio svu snagu, već dva dana i dvije noći nije ništa jeo, ugledao je konjanika koji pored svog konja kojeg jaše vodi i osedlanog konja kojeg niko ne jaše. Mladić mu sve ispriča, a konjanik mu isto kaza, kao i njegovi prethodnici: “Dobro si se ti toga svega sačuvao, brzo skači sada na ovog konja i ja ću te izbaviti iz te situacije.” Jahao je s njim sve do nekakve pustopoljine gdje je bio ogroman skup raznih nakaza, demona. Kako su se približavali igri tih demona i kako su se približavali toj muzici, mladić je vidio da je i ispod njega konj na jedan način počeo cupkati. Kada je malo bolje pogledao, vidio je da je i to nekakva zmajolika spodoba, nekakav demon. I tu je noć proveo u tegobi. Ujutro, ležao je gotovo nepokretan, potpuno iscrpljen, pa se zapitao: “Šta li je ovo, kakav li je ovo život? Šta ovo sve treba da znači?” Posljednjim kuvetima pridigao se i počeo hodati.
NASTAVIĆE SE….