Šta nama znači ezan?

 Piše: dr. Asim Mehmedović

U petak 17.06.2022. klanjao sam džumu namaz u džematu Sarači, gdje su me Aldin i Rusmir efendija pozvali da proučim ezan za džumu. U to vrijeme sam imao grlobolju i nisam bio u nekom elementu, ali sam prišao i proučio onako kako je najbolje moglo shodno mojim trenutnim mogućnostima.Taj isti dan u Sarajevu dobijam video od džematlije koji je snimio jedan dio učenja, za što nisam znao da je učinio tada.

Zbog novonastalih polemika i slobodno mogu reći omalovažavanja ezana kao nečega što predstavlja glavni dio korpusa moje vjere, narednu srijedu sam u 22 h i 50 minuta podijelio video učenja ezana kao znak mog poštovanja i podrške. Za 24 sata taj video je imao 1140 pregleda, što me zaista iznenadilo. Ranije sam dijelio neke pjesme na sazu koje su zahtjevale mnogo truda, ali broj pregleda je bio do nekoliko stotina.

Postavljam sebi pitanje, zašto su ljudi odvojili vrijeme da poslušaju riječi koje su svi od ranije poznavali?

Nije to neka nova muzička nota, koja ima tekst, aranžman, melodiju, pa da bi je neko želio poslušati. Moj zaključak je, da je to isključivo do ezana koji ima Bogom datu posebnu vrijednost. Zato što smo mi uz ezan nakon rođenja započeli ovozemaljski život, koji su nam proučili na desno uho, kada smo i svoje ime dobili. Uz riječi ezana su nas za ručice vodali okolo kuće da lakše prohodamo, što je bio jedan lijep običaj. Naše majke i nene su uspavljujući svoju djecu i unučad u bešici i na nogama, ljuškajući ih lagano “ilakale” izgovarajući tiho da nema Boga osim Allaha, što su završne riječi ezana. Slušajući ezan kao djeca smo se igrali, dok nam naši stariji kasnije nisu kazali da moramo za vrijeme ezana sa svim poslovima zastati i poslušati.

Nikada ne mogu zaboraviti ambijent u djedovoj kući kada se začuje ezan sa munare naše džamije u Vukovijama, koja je neposredno preko puta djedove kuće. Djed i nena rahmetli su bili nepismeni i vjerovatno teoretski slabo vjerski prosvjećeni, ali je njihova praktična strana vjerovanja bila jako izražena. Koliko god da se naroda nalazilo u kući i nebitno ko je prisutan, u momentu učenja ezana sva se priča zaustavlja i ezan se sasluša. Stariji bi samo ćutali za vrijeme učenja, a mi dječurlija bi gledali jedni u druge sa namjerom ako bi neko progovorio, da mu što brže kažemo da šuti jer uči ezan na džamiji. Kada se desi da nas zadesi veliko nevrijeme i grmljava, često bi neko iz kuće izašao na stepenište ili avliju da prouči ezan.

Učenje ezana u tom momentu nije poziv na molitvu, ali je čin našeg veličanja Svemogućeg Allaha dž.š. da nas sačuva od svakog iskušenja i opasnosti.

U četvrtom razredu medicinske škole na času pedijatrije začuo se ezan sa Jalske džamije u Tuzli. U toku učenja ezana profesorica Jasminka Đulović proziva učenicu iz razreda Sevletu Kavazović da odgovara. Mi smo pogledali u Sevletu koja je u tom momentu sa naslonjenim obrazom na dlanu slušala ezan i nije registrovala profesoricu. Profesorica se nasmijala i kaže ne čuje mene Sevleta, ona sluša hodžu, da bi ja po svom dobrom običaju dobacio mujezina.

Neposredno pred rat sam sa materom prevrtao sijeno na našoj njivi, kada se oglasio mujezin učeći podnevski ezan. Zaustavili smo naš posao i mati mi ispriča jednu hikaju, koju je čula od svojih starijih. Kaže mati da treba uvijek stati za vrijeme ezana i saslušati. Njoj su ispričali da je bio neki kovač koji je kovao željezo i da je zaučio ezan dok je njegova ruka u kojoj je bio čekić, bila još u zraku. Iz poštovanja prema ezanu on nije htio ruku spustiti i sačekao je da ezan izuči i da je tako zaradio džennet.

Ove hikaje nemaju šeriatsku utemeljenost, ali su dobar stimulans razmišljanju i upućivanja ljudi da čine dobra djela. I tako kroz cijeli život ezan nas prati i podsjeća na našu obavezu da se moramo stalno Boga Dragog sjećati.

Vjerovatno da neki ljudi imaju strah od ezana, zbog njegove ljepote koja može kod mnogih zainteresovanost za islam stvoriti. Jedan od poznatih kome se to dogodilo je bivši portugalski fudbalski reprezentativac Abel Xavier, koji je nakon upornog slušanja ezana u Istanbulu ušao u džamiju, koja je zauvijek zauzela mjesto u njegovoj duši.

A šta znaju o ezanu današnji kritičari? Nemaju oni kapacitet duše za takvu ljepotu, jer su te duše prazne i u njima se treba postepeno napraviti mjesto za tu blagodat. Kako ja da ne uživam u tome, kada se u Dubnici na 400 metara nadmorske visine u istom momentu začuju ezani iz Šehera, Kalesije Gornje, Kalesije Centra, Prnjavora, Dubnice, Miljanovaca, Sarača, a nekada dopire glas mujezina Rileta iz Rainaca Donjih?

I kada se sve smiri i razmišljaš o ljepoti vjere, jedan od “braće” bez razglasa prouči ezan iz mesdžida u Dubnici.

I nisam bez razloga prije nekoliko mjeseci napisao, da te Kalesijo moja ništa ne krasi kao istovremeni ezani sa okolnih kalesijskih džamija…