U prvom poglavlju (knjige) pod naslovom „Kako se odnositi prema ljudima“ autor je kao primjer naveo priču o dvojici najvećih kriminalaca u Americi, koji su sebe smatrali nevinim za sva zlodjela koja su učinili, prebacujući svu krivicu na društvo koje ih je, prema njihovom mišljenju, natjeralo da se odaju kriminalu. Naprotiv, smatrali su da oni na sebi svojstven način čak i popravljaju društvo. Na osnovu ove slike mentaliteta kriminalca, autor je konstatovao opću pogubnost nepreuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Također, stanje ove dvojice okorjelih kriminalaca uporedio je sa stanjem onoga ko je u suštini uzorna osoba, ali kao svaki čovjek ipak pogriješi. Postavlja pitanje, kako bi naveo na razmišljanje : „Trebamo li, onda uveličavati greške uzornih, koji ih ne čine namjerno, i od njih očekivati da bez kolebanja prihvate odgovornost?“
Istina je da niko ne voli biti kritikovan, ali kada bi društvo zatvaralo oči na sve devijacije koje su prisutne u njemu, njegovali bismo pukotine na lađi ljudskog društva, usljed čega bi ona potonula, i svi putnici, bez izuzetka, bili bi životno ugroženi ili potopljeni. Stoga, onome ko čini neko dobro potrebno je odati priznanje za njegov doprinos, a njegove male greške i dalje smatrati greškama, no ne većim od onoga što jesu – kapljica u moru dobra koje čini.
Poslanik a.s. savjetuje nam: „Prijeđite preko greške čovjeka poznatog po pobožnosti, osim ako se radi o greškama za koje su određene šerijatske kazne.“
Međutim, oni koji čine navaljala djela i narušavaju prava drugih ljudi trebaju biti kažnjeni onako kako islam predviđa za određeni grijeh, i pri tome niko nema pravo da im poveća kaznu ili uveliča krivicu. Islamski doprinos prema počiniocu grijeha opisan je kroz primjer čovjeka koji je kažnjavan bičevanjem zbog konzumiranja alkohola. Tokom izvršavanja kazne, jedan od ashaba grdio ga je i psovao, a Allahov Poslanik a.s. to mu je zabranio.
Omer ibn Hattab r.a. prenosi taj slučaj, a bilježi ga Buhari: „Za vrijeme Allahovog Poslanika a.s. živio je čovjek koji se zvao Abdullah, a nazivali su ga magarcem. Imao je običaj nasmijati Allahova Poslanika. Allahov Poslanik je nad njim više puta izvršio kaznu, jer je konzumirao alkohol. Jednom prilikom dok je nad njim izvršavana kazna, neko od prisutnih reče: ‘Allahovo prokletsvo neka je na njega! Mnogo puta mu se ponavlja greška.’ Na što je Allahov Poslanik a.s. reagirao riječima: ‘Nemojte ga proklinjati, tako mi Allaha, znam da voli Allaha i Njegova Poslanika.’“
Na kraju ovog poglavlja autor poručuje: “Ispravi prvo svoje nedostatke.“
Islam smatra pokuđenim da čovjek gleda mahane drugih, a zapostavlja vlastite mahane, ili da savjetuje i usmjerava druge pritom zaboravljajući samog sebe.
Kaže Uzvišeni Allah: „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pritom sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametit nećete?“ (El-Beqara, 44.)
Utba ibn Gazvan r.a. rekao je: „Kada je riječ o vašim mahanama trebate biti mnogo pažljiviji nego kada se radi o mahanama, drugih ljudi.“
„Primanje kritike gorak je i težak osjećaj ljudskoj duši, koja bježi od njega koliko god može.“
Allahov Poslanik a.s. izbjegavao je direktnu kritiku koja će povrijediti nečije emocije, pa ćemo rijetko primijetiti da je kritikovao direktnim riječima i prozivkom, već bi rekao: „Šta je sa ljudima koji rade tako i tako.“
„Da bismo nekoga kritikovali i tražili mu nedostatke, nije potrebno posjedovati poseban dar ili ulagati veliki trud. Lahko se može desiti da neko grdi, potvara, omalovažava čovjeka, koji je, naprimjer, izuzetnih intelektualnih sposobnosti, i da ga učini predmetom ismijavanja, a da sam onaj koji tako postupa bude daleko od vrlina koje posjeduje čovjek kojeg kudi.“
Autor je ovo lijepo rekao, jer većina ljudi olahko grdi i kritikuje druge, dok mali broj njih ima lijepo ponašanje i odnos prema svim ljudima oko sebe.
Poglavlje je završio riječima: „Trebamo pokušati shvatiti druge ljude, i naći im opravdanje onda kada griješe. To je mnogo zabavniji posao od kritikovanja i bacanja krivice na njih, a, osim toga, bliže je pravednosti i više priliči učtivim osobama. Zašto da nas onda obuzima ogroman polet koji nas natjera da druge okrivljujemo, prije nego što se uopće osvrnemo na ono što (ni)su učinili. Dobro se pazi žurbe u osudama drugih.“
Razumjeti tuđu prirodu jedna je od poslaničkih odgojnih metoda. Allahov Poslanik a.s. je svakog čovjeka savjetovao i usmjeravao na osnovu prethodne analize njegovog ličnog stanja, zbog čega se od njega prenose različite forme savjeta za jedan te isti problem. Mnogi su ljudi od Poslanika a.s. tražili uputstvo riječima: „Posavjetuj me!“ Na što je jednom od njih odgovorio: „Ne srdi se“, drugom: „Nemoj nikoga psovati“, trećem: „Oporučujem ti bogobojaznost“, četvrtom: „Nemoj potcjenjivati niti jedno dobro djelo, makar to bilo da susretneš svoga brata ozarenog lica“, petom: „Oporučujem ti da ne budeš jedan od onih koji proklinju“, a ženi koja je od njega tražila savjet, rekao je: „Čuvaj se toga da tvoje uho čuje ružan govor.“
U Musnedu imama Ahmeda navodi se da je Ebu Džurej Džabir ibn Sulejm rekao: „Došao sam kod Allahovog Poslanika dok je sjedio skupljenih nogu i ogrnut vunenim ogrtačem čiji su krajevi dodirivali njegova stopala, pa sam upitao: ‘Ko je od vas Muhammed?’, na što je Allahov Poslanik pokazao prema sebi, a zatim sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, ja sam pustinjak, imam osobinu osorností, pa me posavjetuj.’ Allahov Poslanik a.s. rekao mi je: ‘Nemoj potcjenjivati nijedno dobro djelo, pa čak ni da susretneš svoga brata nasmijana lica, ili da iz svoje posude naspeš u posudu žednog. Ako te neki čovjek, zbog nečeg što je vidio kod tebe vrijeđa pred drugima, ti njega nemoj vrijeđati zbog onog što si ti vidio kod njega, pa ćeš ti zbog toga imati nagradu, a on zbog svog postupka grijeh. Pazi da ti odjeća ne prelazi članke, jer je to čin oholosti, a Allah ne voli oholost. I nemoj nikoga psovati.’ Nakon tog dana, više nikad nisam nikog opsovao, pa čak ni ovcu ili devu.”
Traženje objašnjenja, te provjera informacija i vijesti o bilo kome ili čemu jeste jedna od najvažnijih odlika muslimanskog umeta.
Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.)
Allahov Poslanik a.s. kad bi htio nekoga za nešto opomenuti, rekao bi: “Nisam li o tebi čuo da si učinio to i to?”, u cilju da provjeri vijesti prije osvrtanja i analiziranja onog što ona nosi.