Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 05. mart 2021. gregorijanske godine, odnosno 21. redžeb 1442. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Prošli mjesec smo govorili o Zekerijja a.s. i Jahja a.s. i tada smo spomenuli najodabraniju ženu koju je Allah stvorio, Merjemu. Rekli smo da je Merjemu njena majka posvetila službi hramu u Jerusalemu, i da je brigu oko nje preuzeo Zekerijja a.s. On joj je u hramu odredio posebno mjesto za ibadet, gdje niko nije, osim nje ulazio. Kada je odrasla bila je toliko pobožna da joj po tom pitanju nije bio niko ravan.
Nakon izvijesnoga vremenskog perioda koji je Merjema provela u hramu pod starateljstvom Zekerijja a.s. došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom da bi tu nastavila svoj život odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo neophodno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepog nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo jer se pobojala da nije možda došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njen strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi, pa je tako saznala da je to Džibril, plemeniti melek, koji joj je došao u liku savršeno stvorenog mladića.
O tom događaju Kur’an kaže: „I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorenoga muškarca. ‘Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!’; uzviknu ona. ‘A ja sam baš izaslanik Gospodara tvoga’, reče on, ‘da ti poklonim dječaka čistoga!’ ‘Kako ću imati dječaka’, reče ona, ‘kada me nijedan muškarac niti dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!’ ‘To je tako!’, reče on. ‘Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko’, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. To je unaprijed određeno!’ I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.“ (Merjem, 16-22.)
I tako je Merjema postala Allahovom voljom trudna, a zatim se izolova od svijeta, jer je znala kakve će sve priče početi kružiti, i da nikome ovo Božije čudo neće moći objasniti. Prvi koji je primijetio da je trudna je njezin dajdžić Jusuf, jedan od izraelićanskih pobožnjaka. On se čudom nije mogao načuditi, jer je znao za Merjemino poštenje i pobožnost, pa je onako iz okola jednom upitao: „O Merjemo. Može li nići usjev bez sjemena?“ „Može, jer ko je prvo sjeme stvorio?“ odgovrila je. Zatim je opet upitao: „Može li se roditi dijete bez muška?“ „Može, Allah je stvorio Adema i bez oca i bez majke.“ odgovori. Tada ju je upitao: „Reci mi šta se s tobom desilo?“ „Allah me je obradovao riječju od Sebe, ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih. On će govoriti ljudima još u bešici, a i kada odraste biće čestit.“
Dalje Allah o ovom događaju kaže: „I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. ‘Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’, uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: ‘Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, reci: ‘Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.'” (Merjem, 23-26.)
Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. I tad se desilo veliko čudo, prva od veličanstvenih čuda kojima je dragi Allah obasuo njezina mubarek sina:
„I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo’, rekoše, ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati ti nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’; rekoše. Ja sam Allahov rob’, ono reče, ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da, sve dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!'” (Merjem, 27-33.)
Kada su se osvjedočili ovom velikom čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je tu riječ o Allahovoj odredbi i početku zemaljskoga života jednoga od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika.
Kada se rodio Isa a.s. porušili su se kipovi širom zemlje, a šejtani uznemirili i uspaničili. Kada se rodio Isa a.s. na nebu se pojavila blistava zvijezda, pa kada ju je ugledao perzijski kralj on se zbog toga jako zabrinuo. Pozvao je svoje vračare da mu objasne o čemu se radi, a oni mu rekoše da je to zbog rođenja nekog velikog čovjeka. Kada je čuo te riječi kralj posla svoje vračare da ubiju Isa a.s., ali Merjema dobi obavijest, uze dijete, i pobježe u Egipat.
Isa a.s. je kao dječak pokazivao izuzetnu mudrsot i inteligenciju. Dešavala su se mnoga čuda oko njega.
Kada je Isa a.s. napunio sedam godina majka ga je odvela u mekteb, pa se pokazalo da Isa a.s. zna sve što bi ga učitelj pitao. Tako ga je učitelj jednom prilikom trebao podučiti skraćenici EBU DŽAD, pa ga je Isa upitao: „A šta znači Ebu Džad?“ A učitelj mu odgovori da ne zna. Isa reče: „Kako ćeš me učiti ono što ni sam ne znaš?“ „Onda ti mene nauči.“ odgovori učitelj. Na to je Isa rekao: „Prvo onda ustani sa svoga mjesta.“ Pa kada je učitelj ustao i Isa sjeo na njegovo mjesto, učitelj upita za značenje ove riječi, a Isa odgovori: „Elif označava Allahove blagodati, slovo ba Allahov sjaj, a slovo džim Allahovo svjetlo i ljepotu.“ Učitelj se ovome veoma iznenadio, jer mu je dječak objasnio zanačenje ove skraćenice.
Kada je Isa napunio trinaest godina Allah mu je naredio da se iz Egipta vrati u Jerusalem. U Jerusalemu je ostao sve dok mu Allah nije objavio Indžil i poučio ga Tevratu, te mu dao nadnaravne moći, kao što je oživljavanje mrtvih, liječenje bolesnih, kazivanju ljudi šta se nalazi u njihovim kućama….Svijet je pričao o njegovom dolasku i čudnim događajima, a Isa a.s. ih poče pozivati da vjeruju u Allaha dž.š.
Šta je Allah objavljivao Isa a.s. ako Bog da sljedeći petak.