Piše: prof. Jusuf Džafić
Uvod
Poznato je da je pitanje slušanja muzike sporno kod islamskih učenjaka (uleme). Neki to dozvoljavaju uz određene uvjete, dok drugi smatraju da je to zabranjeno ili u najmanju ruku pokuđeno.Stoga smo odlučili da napišemo jednu kratku studiju u kojoj ćemo se baviti pitanjem kakvoće dozvoljene i nedozvoljene muzike u islamu, odnosno šerijatskom pravu. U ovome tekstu ćemo se osvrnuti na samu riječ muzika u arapskom jeziku, sunnet upotrebe defa i sličnih instrumenata, argumente iz Kur’ana na koje se pozivaju protivnici slušanja muzike, kao i njihove argumente iz Sunneta, te ćemo na kraju donijeti zaključni sud o muzici.
Pri pisanju ovog rada koristili smo 240 izvora: 120 hadiskih zbirki, 25 djela iz hadiskih nauka, 21 hanefijski fikh, 16 fikhova drugih mezheba, 1 djelo iz ahlaka, 32 tefsira, 24 arapska rječnika i 1 historiju.
Riječ muzika u arapskom jeziku i def
Mišljenja uleme o muzici su podijeljena iz razloga što nema kategoričkih i jasnih tekstova, ni ajeta ni hadisa, koji je zabranjuju ili dozvoljavaju. Štaviše, arapski jezik, iako se radi o izuzetno bogatom jeziku koji ima, po nekim procjenama, čak i deset miliona riječi, začudno nema svoju posebnu riječ za muziku, nego, uglavnom zadnjih stoljeća, Arapi koriste grčko-latinsku riječ muzika. Izuzetak su def i slični instrumenti koji su, jednoglasno, po mišljenju učenjaka sva četiri mezheba (hanefijskog, malikijskoj, šafijskog i hanbelijskog), jasno dozvoljeni. Tačnije, radi se o konsenzusu (idžmau) da je def dozvoljeno upotrebljavati na svadbama i sličnim svečanostima. Za to, pored idžmaa, imamo dokaz u hadiskim tekstovima. Tako ashabijka Er-Rubejji’ bint Muavviz ibn Afra, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na njenoj svadbi slušao sa drugima pjesme koje su pjevane uz def. (Hadis bilježe Buhari, Ahmed, Ibn Madže i dr.) Def ne samo da je dozvoljeno upotrebljavati, već je sunnet oglasiti svadbu defom i pjesmama. Muhammed ibn Hatib el-Džumehi, r.a., prenosi: Allahov poslanik, s.a.v.s., je kazao:„Razlika između halala i harama su def i pjevanje na bračnoj svadbi (tj. tajenje braka je zabranjeno).“ (Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Nesai i dr.)
Kur’anski argumenti protivnika slušanja muzike
Što se tiče argumenata onih koji zabranjuju muziku, tu se radi prvenstveno o pogrešnoj interpretaciji (tefsiru) par kur’anskih ajeta. Tako se oni najčešće pozivaju na sljedeća dva kur’anska ajeta:
1 –Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (arap. lehve-l-hadisi), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, sa Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. (Lukman, 6)
2 – Pa zar se ovom govoru iščuđavate, i smijete se, a ne plačete – gordo dignutih glava (arap. samidun)? (En-Nedžm, 59-61)
Tačnije, oni tvrde da dvojica poznatih ashaba Abdullah ibn Abbas, r.a., i Abdullah ibn Mesud, r.a., tumače izraz lehve-l-hadis kao muziku, odnosno Ibn Abbas, r.a., objašnjava riječ samidun kao muziku.
Prvo, tu se radi o tumačenju jednog ili dvojice ashaba, a ne mišljenju svih ili većine ashaba, što naglašavaju svi poznati mufessiri: Mukatil ibn Sulejman, Tusteri, Taberi, Ibn Ebu Hatim, Maturidi, Ebu Lejs es-Semerkandi, Sa’lebi, Maverdi, Vahidi, Džurdžani, Sem’ani, Begavi, Zemahšeri, Ibn Atijje, Ibn el-Arebi, Ebu-l-Feredž Ibn el-Dževzi, Fahruddin Razi, Kurtubi, Nesefi, Ibn Džuzejj, Ebu Hajjan, Ibn Kesir, Nejsaburi Kummi, Sealibi, Sujuti, šejhu-l-islam Ebu-s-Suud-efendi, Ismail Hakki Brusevi, Ševkani, Ibn Ašur, Sabuni i dr.
Drugo, ako pažljivo razmotrimo Ibn Mesudov i Ibn Abbasov stav, vidjet ćemo da oni ovdje ne govore o muzici, već o pjevanju (arap. gina’), i to ne bilo kakvom pjevanju, već nemoralnom pjevanju, kojim se zapostavlja učenje i slušanje Kur’ana.
Hadiski argumenti protivnika slušanja muzike
Kao što nema izvorne arapske riječi za muziku, tako ne postoji nijedna predaja koja zabranjuje istu. Dakle, sve predaje koje se koriste kao argumentacija nedozvoljenosti muzike, ustvari govore o određenim muzičkim instrumentima i/ili pjevanju. No, kao što ćemo vidjeti u nastavku iz uzorka, dotične predaje su uglavnom ili slabe (daif) ili mevdu’ (izmišljene).
1 – Najčešće citirana predaja kao argument o zabrani muzike je ona koju spominje imam Buhari u svojoj hadiskoj zbirci Sahih. Tako Buhari kaže: Hišam ibn Ammar veli: Pričao nam je Sadeka ibn Halid, pričao nam je Abdurrahman ibn Jezid ibn Džabir, pričao nam je Atijje ibn Kajs el-Kilabi, pričao nam je Abdurrahman ibn Ganm el-Eš’ari. On je kazao: Pričao mi je Ebu Amir ili Ebu Malik el-Eš’ari. Tako mi Allaha, nije me slagao. Čuo je Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako govori: „Doista će biti u mom ummetu ljudi koji će dozvoljavati blud, svilu, alkohol (vino) i žičane instrumente. Zaista će se ljudi penjati na strane brda. Navraćat će im čoban sa stokom. Dolazit će im siromah radi svoje potrebe, a oni će mu reći: „Dođi nam sutra!“ Onda će ih Allah uništiti u noći, svaliti na njih brdo, a druge će transformirati u majmune i svinje do Dana proživljenja.“
Međutim, spomenuta predaja je muallek i prekinutog lanca, budući da između Buharije i Hišama ibn Ammara fali ime jednog ravije (prenosica). Inače, muallek je vrsta daif (slabe) predaje u kojoj nedostaje jedan ili više ravija na početku seneda (lanca prenosilaca). Sam imam Buharija pravi razliku između citiranih i zabilježenih predaja u svome Sahihu. Zabilježene predaje su vjerodostojne i imam Buhari ih započinje, uglavnom, sa izrazom haddesena (pričao nam je). Pored njih, postoji jedan broj predaja koje Buhari citira bez kompletnog seneda, počevši ih, uglavnom, sa izrazom kale (kazao je/veli).
Ravija Hišam ibn Ammar ibn Nusajr (770-859) je tabi-tabiin, pravnik, muhaddis i karija iz Damaska. Živio je oko 90 godina. Postoji razilaženje oko njegove vjerodstojnosti. Jedni smatraju da je bio pouzdan, drugi da je bio dobar, treći da je bio slab, a četvrti da je bio pouzdan, dok nije ostario, kada mu je pamćenje znatno oslabilo. U nastavku ćemo se osvrnuti na ocjene njegove vjerodostojnosti koje spominju poznati muhaddisi.
– Ahmed ibn Hanbel je kazao o Hišamu ibn Ammaru: Lahkomislen i slab… Njegovo pamćenje (hifz) se poremetilo.
– El-Idžli kaže za njega: Pouzdan, iskren.
– Abdurrahman ibn Ebu Hatim kaže: Čuo sam oca kako govori: „Kada je Hišam ibn Ammar ostario, promijenio se (tj. pamćenje mu se promijenilo). Stoga, sve što bi mu bilo dato, pročitao bi. Kad god bi mu neko nešto sugerisao, on bi to prihvatio…“
– Ibn Hibban ga spominje u svome Es-Sikat (Pouzdani prenosioci).
– Ebu-l-Velid el-Badži veli o njemu: …Kazao je Ebu Hatim: „Iskren, s tim da, kada je ostario, promijenio se (tj. pamćenje mu se promijenilo).Kad god bi naletio na knjigu, čitao bi je. Kad god bi mu neko nešto sugerisao, on bi to prihvatio.“…
– Mizzi navodi, između ostalog, sljedeće o njegovoj vjerodostojnosti: …Muavija ibn Salih i Ibrahim ibn el-Džunejd prenose da je Jahja ibn Mein kazao: „Pouzdan.“ Ebu Hatim prenosi da je Jahja ibn Mein kazao: „Inteligentan, inteligentan.“ El-Idžli veli: „Pouzdan.“ El-Idžli veli na drugom mjestu: „Iskren.“…En-Nesai veli: „On ne predstavlja problem.“ Ed-Darekutni kaže: „Iskren, važnog položaja.“… Abdurrahman ibn Ebu Hatim kaže: „Čuo sam oca kako govori: Kada je Hišam ibn Ammar ostario, promijenio se (tj. pamćenje mu se promijenilo). Stoga, sve što bi mu bilo dato, pročitao bi. Kad god bi mu neko nešto sugerisao, on bi to prihvatio.“…Ebu Bekr el-Mervezi kaže: „Ahmedu ibn Hanbelu je spomenut Hišam ibn Ammar. Stoga je kazao: Lahkomislen i slab.“…
– Slične ocjene, poput Mizzijevih, spominju: Ibn Abdulhadi, Zehebi, Ibn Kesir. No, Zehebi ga je spomenuo i u El-Mugni fi ed-duafa'(Dovoljna knjiga o slabim prenosiocima), svome djelu o slabim prenosiocima. Tu je citirao Ebu Davuda, koji je kazao o Hišamu: On je navodio više od četiri stotine hadisa koji nemaju osnova.
– Sibt Ibn el-Adžemi je naveo Hišama ibn Ammara u svome djeluEl-Igtibat bi men rumije min er-ruvat bi el-ihtilat (Radost glede ravija koji su optuženi za zbrkanost).
– Ibn Hadžer kaže o njemu: …Iskren… Jahja ibn Mein ga je ocijenio pouzdanim. Također ga je ocijenio pouzdanim El-Idžli.
– Sujuti ga je obradio u svom djelu Tabekat el-huffaz (Generacije hafiza), koje govori o hafizi hadisa (muhaddisima koji su znali najmanje 100 000 hadisa napamet), te spomenuo, između ostalog, da je dotični uzimao nadoknadu za podučavanje hadisu.
Uzevši sve u obzir, odabrano mišljenje jeste da je Hišam ibn Ammar bio pouzdan prenosilac glede predaja koje prenosi dok je bio mlađi. No, smatra se slabim prenosiocem u vezi kasnijih predaja, pošto mu je pamćenje dosta oslabilo zadnjih decenija njegovog dugog životazbog starosti. U prilog ovome mišljenju ide i činjenica da Hišam ibn Ammar nije bio tačno siguran od kojeg ashaba prenosi hadis: Ebu Amira el-Eš’arija, r.a., ili Ebu Malika el-Eš’arija. Ako usto uzmemo u razmatranjei gore navedene podatke o njegovoj senilnosti, onda nas ne treba čuditi da Buhari ne bilježi ovaj hadis direktno od njega, iako ga je najvjerovatnije susreo. Naime, Hišam ibn Ammar je već imao c. 70 godina, kada ga je Buhari (810-870) susreo.Štaviše, osim u Sahihu Buharije, dotična predaja Hišama ibn Ammarase ne navodi ni u jednoj od preko 120 poznatih hadiskih zbirci koje su nama dostupne i za koje imamo senede sa idžazetnamama.
2 – Doduše, sličan hadis bilježe Ibn Hibban, Taberani i Bejheki.
Ibn Hibban bilježi: Obavijestio nas je Husejn ibn Abdullah el-Kattan. On je kazao:Pričao nam je Hišam ibn Ammar. On je kazao: Pričao nam je Sadeka ibn Halid. On je kazao: Pričao nam je Ibn Džabir. On je kazao: Pričao nam je Atijje ibn Kajs. On je kazao: Pričao nam je Abdurrahman ibn Ganm. On je kazao: Pričali su nam Ebu Amir el-Eš’ari i Ebu Malik el-Eš’ari, da su čuli Allahovog poslanika, s.a.v.s., kako govori: „Doista će u mom ummetu biti ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (vino) i žičane instrumente.“ Ravija ovog hadisa je Husejn ibn Abdullah el-Kattan (?-c. 922), muhaddis iz Rekke (Rakka, sjev. ist. Sirija). Inače, on je pouzdan prenosilac. No, očito je da je živio preko 60 godina iza smrti svoga šejha Hišama ibn Ammara. Prema tome, nameće se zaključak da je gornji hadis čuo od svog šejha, dok je ovaj bio u poznim godinama, kada mu se pobrkalo pamćenje. Upravo zbog tog razloga ovaj hadis je daif – slab.
b) Taberani bilježi: Pričao nam je Musa ibn Sehl el-Dževbi el-Basri, pričao nam je Hišam ibn Ammar, pričao nam je Sadeka ibn Halid, pričao nam je Ibn Džabir, pričao nam je Atijje ibn Kajs el-Kilabi, pričao nam je Abdurrahman ibn Ganm, pričao mi je Ebu Amir ili Ebu Malik el-Eš’ari. Tako mi Allaha, nije me slagao, da je čuoAllahovog poslanika, s.a.v.s., kako govori: „Doista će biti u mom ummetu ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (vino) i žičane instrumente. Zaista će se ljudi penjati na strane brda. Navraćat će im čoban sa stokom. Tako će im dolaziti čovjek radi svoje potrebe, a oni će mu reći: „Dođi nam sutra!“ Onda će ih Allah, Silni i Uzvišeni, uništiti u noći, svaliti na njih brdo, a druge će transformirati u majmune i svinje do Dana proživljenja.“
Musa ibn Sehl el-Dževni el-Basri (?-919), muhaddis iz Basre, je ravija ove predaje. Živio je i djelovao u Bagdadu. Drži se pouzdanim prenosiocem. Međutim, bjelodano je da je živio 60 godina poslije smrti svoga šejha Hišama ibn Ammara. Dakle, i on je čuo gornji hadis od svog šejha, dok je ovaj bio u dubokim godinama, kada je imao problem sa staračkom senilnošću.To je razlog zašto je i ova predaja daif – slaba.
c) Taberani bilježi: Pričao nam je Muhammed ibn Jezid ibn Abdussamed ed-Dimeški, pričao nam je Hišam ibn Ammar, pričao nam je Sadeka ibn Halid, pričao nam je Ibn Džabir, pričao nam je Atijje ibn Kajs el-Kilabi, pričao nam je Abdurrahman ibn Ganm, pričao mi je Ebu Amir ili Ebu Malik el-Eš’ari. Tako mi Allaha, nije me slagao, da je čuo Allahovog poslanika, s.a.v.s., kako govori: „Doista će biti u mom ummetu ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (vino) i žičane instrumente. Zaista će se ljudi penjati na strane brda. Navraćat će im čoban sa stokom. Tako će im dolaziti čovjek radi svoje potrebe, a oni će mu reći: „Dođi nam sutra!“ Onda će ih Allah uništiti u noći i one će osvanuti kao majmuni i svinje do Dana proživljenja.“
Taberani je pogriješio u imenu ravije od kojeg prenosi ovu predaju. Tako umjesto Muhammed ibn Jezid ibn Abdussamed ed-Dimeškitreba: Jezid ibn Muhammed ibn Abdussamed ed-Dimeški (814-890), muhaddis iz Damaska. Ocijenjen je kao pouzdan, odnosno dobar prenosilac. Rođen je 44 godine poslije svoga šejha Hišama ibn Ammara. Prema tome, i on je gornji hadis čuo od svoga šejha, kada je ovaj bio u visokim godinama, c. 70 godina, a to je period kada je Hišam počeo prenositi neutemeljene hadise, kako su muhaddisi naveli. Stoga, i ova predaja se smatra daif – slabom.
d) Bejheki bilježi:Obavijestio nas je Ebu Abdullah el-Hafiz, obavijestio me je Ebu Bekr ibn Abdullah, ohavijestio nas je Hasan ibn Sufjan, obavijestio nas je Hišam ibn Ammar, obavijestio nas je Sadeka ibn Halid, obavijestio nas je Ibn Džabir, od Atijje ibn Kajsa el-Kilabija, od Abdurrahmana ibn Ganma el-Eš’arija, pričao mi je Ebu Amir ili Ebu Malik. Tako mi Allaha, nije me slagao, da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako govori: „Doista će biti u mom ummetu ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (vino) i žičane instrumente. Zaista će se ljudi penjati na strane brda. Navraćat će im čoban sa stokom. Tako će im dolaziti čovjek radi svoje potrebe, a oni će mu reći: „Dođi nam sutra!“ Onda će ih Allah uništiti u noći, te svaliti na njih brdo, a druge će transformirati u majmune i svinje do Dana proživljenja.“
Predaju od Hišama ibn Ammara prenosi Hasan ibn Sufjan ibn Amir en-Nesai (en-Nesevi) (?-915/916), muhaddis iz Nese(Nisa, 18 km jugozapadno od Ašgabada (Aškabad), glavnog grada Turkmenistana). Smatra se pouzdanim prenosiocem. Međutim, živio je 57 godina nakon smrti svoga šejha Hišama ibn Ammara.Dakle, i on je čuo gornji hadis od svog šejha, dok je ovaj bio u dubokoj starosti, kada je već imao problem sa pamćenjem. Stoga, ova predaja je, kao i prethodne, daif – slaba.
Pored toga što su gorenavedene predaje od Buharije, Ibn Hibbana, Taberanija i Bejhekija slabe, one indirektno ne govore o općoj zabrani muzike. Naime, uz žičane instrumente, u njima su, kao predznaci Sudnjeg dana, spomenuti blud, svila, alkohol (vino) i oholost prema siromašnima. Iz konteksta nije teško zaključiti da dotične predaje neposredno govore o zabrani žičanih instrumenta u slučaju kada podstiču na griješenje i nemoral, tačnije o zabrani nemoralne muzike i zabave. Stoga ne treba da čudi da se u fikhskim djelima ne piše o zabrani muzike, već uglavnom o zabrani instrumenata za zabavu/razonodu (arap. melahi). To podcrtava i istaknuti hanefijski učenjak Abdulganijj en-Nablusi u svome djelu Idah ed-delalat fi sema’ el-alat (Pojašnjenje dokaza o slušanju instrumenata), kada, između ostalog, veli: …Zaključak jeste da u ovoj meseli (pravnom pitanju), tj. meseli slušanja raznoraznih muzičkih instrumenata koji su popraćeni lijepim glasom nije dozvoljeno uopćavanje zabrane, bez njenog ograničavanja na instrumente za razonodu, odnosno instrumente za razbibrigu i slično, a što upućuje na korištenje istih radi razbibrige. Naime, dotična zabrana je na takav način ograničena u većini hadisa. Mada je u nekim hadisima navedena općenito, ali hadisi tumače jedni druge, slično kao ajeti. Također, ta zabrana je na isti način ograničena u riječima svih pravnika četiri mezheba. Što se tiče nekih pravnika koji su zabranu spomenuli općenito, oni su pod time mislili na njenu ograničenost, što se neizbježno zaključujena osnovu detaljnog stručnog pojašnjenja. Razboritom intelektualcu je dovoljan išaret (znak), a pokvareni džahil (neznalica) ne shvata intenciju Zakonodavca, ni nakon hiljadu objašnjenja.
Štaviše, ni imam Buhari ne koristi predaju od Hišama ibn Ammara kao argument zabrane muzike, već je upotrebljava kao argument zabranjenosti alkohola (vina), budući da je navodi u Poglavlju o osobi koja dozvoljava pijenje alkohola (vina) i naziva ga drugim imenom. Inače u Buharijinom Sahihu ne postoji uopće poglavlje o zabrani muzike, pjevanja, žičanih instrumenata i sl.
3) Među predajama koje se koriste kao argument totalne zabrane muzike ima i dosta apokrifnih (mevdu’) predaja. Tako se u jednoj predaji pripisuje da je Muhammed, a.s., kazao: Slušanje instrumenata za razonodu je nepokornost, sijeljenje radi njih je fisk (veliki grijeh), a naslađivanje sa njim kufr (krivovjerstvo).
Spomenuta predaja je problematična iz više razloga. Najprije, ne bilježi se ni u jednojod preko 120 poznatih hadiskih zbirci koje su nama dostupne i za koje imamo senede sa idžazetnamama. Po svoj prilici, prvi put se spominje otprilike 500 godina nakon Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret, znači tek u VI stoljeću po Hidžri (XII stoljeća). Navodi se, bez ikakvog lanca prenosilaca, u svega nekoliko hanefijskih pravnih djela. Zanimljivo da je uopće nema u fikhskim djelima malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. Nepostojanje seneda i prvo citiranje u kasnom VI stoljeću, dovoljni su razlozi da ovu predaju okarakterišemo kao mevdu’ – izmišljenom.
Međutim, uprkos maloprije spomenutim bjelodanim činjenicama, ovu predaju na našim prostorima često citiraju određeni hatibi na minberima, vaizi na ćursevima, pisci u tekstovima i daije na internetu koji zagovaraju opću nedozovoljenost slušanja muzike. Štaviše, naši domaći zagovornici zabrane muzike ovu apokrifnu predaju lažno pripisuju Ebu Hanifi, iako se ona, u ovih par hanefijskih knjiga gdje se spominje, pripisuje Poslaniku, a.s. Tako godinama na Facebooku kruži sljedeća „domaća“ verzija ove apokrifne predaje koja se pogrešno veže za Ebu Hanifu: Prenosi se u hanefijskim knjigama da je rekao Ebu Hanifa: “Slušanje muzičkih instrumenata je grijeh, sjelenje na mjestu gdje se oni slušaju je otvoreno suprostavaljanje Allahu, dželle šenuhu, a naslađivanje time je nevjerstvo.”
(Pogledaj: “El-Fetava-l-bezzazijje”, komentar poznatog hanefijskog djela “El-Fetava-l-hindijje”, 6/359)
Prvo Bezzazijske fetve ne mogu biti komentar Indijskih fetvi, jer je Muhammed ibn Muhamed ibn Šihab el-Havarizmi el-Kerderi (?-1424), poznat kao Ibn el-Bezzaz, koji je napisao Bezzazijske fetve, umro 250 godina prije nego što je čuveni zbornik fetvi El-Fetava el-hindijjenapisala komisija od 23 indijska učenjaka, pod vođstvom Nizamuddina el-Burhanpurija, u periodu 1666-1675, za vrijeme mogulskog vladara Aurangzeba (1658-1707). Drugo, Ibn Bezzaz predaju veže za Muhammeda, a.s., a ne za imama Ebu Hanifu. U nastavku donosimo neiskrivljen citat iz Bezzazijskih fetvi: Slušanje glasova instrumenata za razonodu, poput svirke flaute i slično je haram (zabranjeno) radi govora Muhammeda, a.s.: „Slušanje instrumenata za razonodu je nepokornost, sijeljenje radi njih je fisk (veliki grijeh), a naslađivanje sa njim kufr (krivovjerstvo).“ Naravno, čak i ova mevdu’ predaja ne govori o zabrani muzike, već o slušanju instrumenata za razonodu.
O slabosti i izmišljenosti dotičnih predaja, odnosno o dozvoljenosti pjevanja i muzike su govorili i brojni učenjaci. Tako malikijski učenjak i mufessir Ibn el-Arebi kaže:Nema ništa vjerodostojno o zabrani pjevanja. Glasoviti šafijski učenjak Gazali je kazao u svome Ihja’ ulumi-d-din, između ostalog: Svi ovi hadisi su u dva Sahiha (Sahihajn, tj. Buhariji i Muslimu) i predstavljaju tekstove koji jasno govore da pjevanje i igranje nisu zabranjeni (haram). Ibn Hazm veli o hadisima koji govore o zabrani pjevanja i žičanih instrumenata: Nema ništa vjerodostojno u ovom poglavlju. Sve što se u njemu nalazi je izmišljeno.
Zaključak
Zaključak koji se sam nameće, kada se sve uzme u obzir, jeste da ne postoji nijedna predaja koja zabranjuje muziku, kako ni sahih (vjerodstojna) ni hasen (dobra), tako ni daif (slaba) ni mevdu’ (izmišljena). Stoga se postavlja pitanje: Kakva je muzika zabranjena, odnosno dozvoljena u islamu?
Realno, muzika u osnovi spada u mubahe – dozvoljene radnje koje islam niti zabranjuje, niti propisuje. Međutim, kao i većina mubaha, ona može poprimiti formu obaveze, ali i formu pokuđenosti i zabrane. Primjera radi, ratna muzika je obavezna, ukoliko ima za cilj podići moral muslimanske vojske, te uliti strah i demoralisati protivnika. Takav je bio mehter – osmanska vojna muzika. Mehter vojni orkestri su djelovali svo vrijeme postojanja Osmanske države. Smatra se da su mehter tradiciju Osmanlije preuzele od Seldžuka, a ovi od Abbasija. Historijski izvori spominju da je Alauddin KejkubadIII (1298-1302), rumski seldžučki sultan,poslao osmanskom sultanu Gazi Osmanu I (1281-1326), osnivaču Osmanskog sultanata, prvi mehter vojni orkestar. Slično zaključuje i hanefijski učenjak Abdulganijj en-Nablusi u već spominjanom djelu o dozvoljenosti muzike: Budući da je ova mesela ograničena razonodom, uslov je da fetva koja se donosi o zabrani dotičnih muzičkih istrumenata bude ograničena njihovim korištenjem radi razbibrige. Dakle, ako se muzički instrumenti ne koriste radi razbibrige, onda se oni ne smatraju haramom (zabranjenim), već dozvoljenim (mubah) svim muslimanima i muminima (vjernicima), bez obzira spadali u obične nepotpune ljude ili u učene potpune ljude. Ovim propisom niko općenito nije izostavljen.
Pod lehvom (razonodom, zabavom, razbibrigom) se podrazumijevaju faktori koji odvraćaju od pokornosti, zaboravljanje farzova (strogih dužnosti) i vadžiba (drugostepenih dužnosti) i zaokupljenost haramamima (strogim zabranama) i mekruhima (pokuđenostima), kao npr. kada se muzički instrumenti slučaju uz alkohol (vino), blud (zinaluk) i slične zabrane…
U današnjem vremenu, većina muzike je ipak zabranjena ili pokuđena. Tako je zabranjeno slušati muziku ukoliko ona razbuktava strasti, podstiče na grijeh i nemoral, oštećuje sluh, uznemirava druge, otupljuje osjećaj za namaz, a pokuđeno je slušati onu muziku koja traći mnogo vremena i sl. Također, zabranjeno je slušati muziku i pjesme pjevača koji su se odali griješnom i nemoralnom životu, kao i bilo kakvu pjesmu čiji tekst nije u skladu sa Šerijatom. Muzika koja je uobičajena u povodu svadbe ili nekog drugog veselja i povoda nije zabranjena, pod uslovom da ne vodi nekoj od gorespomenutih zabrana.