Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 15. mart 2019. gregorijanske godine, odnosno 08. redžeb 1440. hidžretske godine.
Hasan El-Basri je živio u prvom stoljeću islama i spada u generaciju tabi’ina. Bio je vrlo odmjeren, dostojanstven, blag,otvoren, požrtvovan, lijepe vanjštine, iskren, stamen i jednostavan, Hasan El-Basri je izazivao poštovanje, ulivao vjeru i sticao simpatije. To mu je omogućilo stvarnu poziciju moralnog autoriteta. Njegova se riječ slušala sa obje strane, čak i onda kada je bila neprijatna. Tako je Hasan El-Basri u svojoj knjizi “Čujem šum prijatelja ne vidim” rekao:
„Neko je rekao Allahovom Poslaniku a.s.: ‘Allahov Poslaniče, nejasno nam je šta je to nifak (licemjerstvo).’ ‘Svako ko se pretvara nečim licemjer je’, odgovori Poslanik.
Licemjer želi da pobijedi Allahovu odredbu nad sobom. On je kod Allaha prezreni griješnik. On hoće da Allahove robove upozna sa time i da ljudi kažu da je dobar, a on je uistinu od toga vrlo daleko. Allahovo dž.š. znanje o tom njegovom nastojanju postojano je u dušama Njegovih robova.
Izvijestili su me da je neko čuo drugoga koji je učio Allahove dž.š. riječi: ‘One koji su vjerovali i dobro činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti’ (Merjem, 96.), pa je rekao: ‘Činiću ibadet Allahu dž.š. na način o kome će se prepričavati na ovom svijetu.’ I počeo je redovno klanjati sve namaze i postiti uopće ne mrseći. Mogao se vidjeti samo kako klanja i zikr čini. Ali, kad god bi svijet pored njega prolazio, govorio je: ‘Velikog li licemjera!’ Te riječi ga podstakoše na preispitivanje njegova ibadeta prema Allahu dž.š. Na kraju ovako zaključi: ‘Jadan li sam i bijedan! Svijet me spominje po hrđavom djelu, a to je zato što to nisam u ime Allaha činio!’ Zatim je svoju namjeru izmijenio i opet nastavio ibadet činiti. Međutim, sada je i Allah svoj odnos prema njemu izmijenio, pa je svijet, prolazeći pored njega, govorio: ‘Divnog li pobožnjaka, Allah mu se smilovao! Sada je ovo pravi ibadet.’
Neka vam djela budu u ime Uzvišenog Allaha!
Allahov Poslanik a.s. je rekao: ‘Ko uljepša svoj namaz pred svijetom, a kada je sam obavlja ga svakako, igra se namazom, pa će se Allah s njim poigrati’
‘Ko svijetu priča o svom djelu, Allah će s njim upoznati stvorenja Svoja na Sudnjem danu, poniziće ga i njegovo će djelo umanjiti.’
Čovječe, zar te nije stid? Govoriš govorom pobožnih, a postupaš kao silnik! Čovječe, oblačiš se u odjeću pobožnog, a živiš životom griješnog! Tvrdiš da stupaš stopama Allahu pokornih, a gledaš pogledom uobraženih. Teško tebi! Nemaš nijedno svojstvo Allahu predanih! Na Sudnjem danu ćeš stati pred Allaha koji ‘zna poglede koji kriomice gledaju u ono što je zabranjeno i ono što grudi kriju.’
Allah dž.š. će uvesti u džennet čovjeka čije makar jedno dobro djelo primi. Možda će se neko zapitati: A šta će biti s ostalim dobrima njegovim? Potrebno je znati da Allah dž.š. prima samo ona dobra koja su u ime Njegovo učinjena. Zato, ako se makar i jedno čovjekovo dobro ne uprlja licemjerstvom, čovjek će biti spašen.
Seid ibn Džubejr je vidio čovjeka koji se, čineći ibadet, ponašao poput mrtvaca, pa mu je rekao: ‘Brate, islam je, zaista, živa vjera. Pa neka se to vidi u djelu tvom! Ne umrtvljuj ga, Bog tebe umrtvio!’
Aiša r.a. vidjela je čovjeka koji se ponašao poput mrtvaca, pa se o njemu raspitivala. Kad su rekli da je od dobrih ljudi, kazala je: ‘Omer je bio bolji od njega, ali, kad je išao, on je žurio, kad je udarao, bol je zadavao, a kad je hranio, do sitosti je to činio. Ostavite pretvaranje, jer Allah dž.š. neće primiti djelo onoga koji se pretvara!’
Jedan prosvijećeni u vjeri je izjavio: ‘Najbolja pobožnost je sakriti pobožnost. Jedan sahat dubokog razmišljanja bolji je kod Allaha dž.š. od klanjanja čitavu noć. Ako je u džemaatu dobro, u samoći je spas.’
Ebu Hurejre r.a. je prošao pored Mervana ibn Hakema, koji je gradio kuću, pa mu rekao: ‘Stani, robe Svetoga! Gradi čvrsto, nadaj se dugo, živi malo i jedi sažvakano; na kraju je susret sa Allahom.’
Još davno su ljudi bili prokušani nadanjima dalekim. Hammad ibn Seleme prenosi da je Osman En-Nehšeli rekao: ‘Stotinu tridesetu sam doživio i sve sam ostavio, jedino mi se nadanja svakog dana povećavaju.’
Ebu Derda kaže: ‘Troje me nasmijava, a troje rasplakuje. Nasmijava me:
- čovjek koji se nada dugom životu, a smrt svuda za njim traga
- čovjek koji je nemaran, a zna da zanemaren neće biti
- i čovjek koji se puno smije, a još ne zna da li je Stvoritelj i Gospodar njegov zadovoljan njime ili nije.
A rasplakuje me:
- strah od kraja
- prekidanje rada
- stajanje pred Allahom, kada će čovjek čekati da mu Allah dž.š. odredi mjesto u džennetu ili džehennemu.”
Ko sebe kudi pred svijetom, on, u stvari, hvali sam sebe, a loše je to što čini! Allah dž.š. je ostavio osjećanja među Svojim robovima. Da nije toga, sinovi i oni koji su se predali samo Allahu dž.š. ne bi se mogli okoristiti ničim na ovom svijetu. Ta osjećanja su: nada, određeni rok i zaborav.“
Hasan El-Basri je upućivao sljedeću dovu: “ Bože, nemoj me učiniti od onih koji, kada obole, tada se kaju, a čim ozdrave, opet u iskušenje padaju, a kada osiromaše, tužni budu! Bože, podari mi zadovoljstvo onoga koji je Tobom zadovoljan! Čuvaj me u ovom mom životu, a i poslije moje smrti!“ Amin!!!