KAKO JE FATIHA PREDSTAVLJENA U MUSLIMANSKOM TUMAČENJU KUR’ANA

Piše: Enes Habibović

UVOD

Jedna od prvih mektebskih lekcija jeste Elham. Elham je narodni naziv za suru El-Fatiha. Fatiha je neizostavna u životu svakog muslimana, a posebno muslimana sa ovih prostora. Fatiha za muslimane ne predstavlja samo ibadetsku praksu, već i običajnu. Sa Fatihom počinjemo učenje hatme, a običaj je da učač na kraju učenja bilo kojeg dijela Kur’ana, riječima El-Fatiha pozove prisutne da svi zajedno u sebi prouče Fatihu, kako bi uljepšali prethodno učenje Kur’ana. Sa Fatihom počinjemo, ali  vavamo živo na ovom svijetu. Fatiha za prosječnog bosanskog muslimana zamjenjuje svaku dovu i svaku suru, pa ćemo tako vidjeti da je bosanski muslimani uče nakon ezana, namaza, dove i sl., kao i prije svakog lijepog posla. Fatiha u bosansko-muslimanskom društvu ne predstvlja samo vezu čovjeka, sa Gospodarom, već i vezu živih sa mrtvim, jer njezino učenje je dar i ovog i onog svijeta. Sve navedeno pokazuje ogrmnu ljubav muslimana prema učenju Kur’ana, a posebno prema učenju sure El-Fatiha. Kako Fatihi ne bi samo spontano i formalno pristupali, u narednim stranicama ćemo predstviti ovu suru kroz sljedeće naslove: Osnovene karakteristike sure El-Fatiha; Imena sure El-Fatiha; Vrijednosti sure El-Fatiha; Propisi o učenju sure El-Fatiha u namazu; Vrijednost I tumačenje bismille; Tumačenje El-Fatiha, ajet po ajet.

GLAVNI DIO

Osnovene karakteristike sure El-Fatiha

Arapski jezik Bosanski jezik
بسم الله الرحمن الرحيم U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
الحمد لله رب العلمين Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
الرحمن الرحيم Milostivog, Samilosnog
ملك يوم الدين Vladara Dana sudnjeg,
اياك نعبد واياك نستعين Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
اهدنا الصرط المستقيم Uputi nas na Pravi put,
صرط الذين انعمت عليهم غير المغضوب عليهم ولا الضالين na Put onih kojima si milost Svoju darovao,
a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali,
niti onih koji su zalutali![1]

 

Prema predanju Ibn Abbasa, Katade, I El-Alije, sura Fatiha je objavljena u Mekki, a postoje i mišljenja da je objavljena u Medini, odnosno da je objavljena dva puta, prvo u Mekki, pa onda u Medini. Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a islamski učenjaci se razilaze oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne,[2] 25 riječi i 123 slova.

Fatiha je jedna od prvih objava kojom je počašćen Poslanik, a.s. Neki učenjaci (npr. Ali ibn Ebi Talib) su smatrali da je Fatiha prva objava. Međutim ovom stavu protuslove autentični hadisi koje navode Buhari i Muslim, a koji jasno pokazuju da prvih pet ajeta sure El-‘Alek predstavljaju početak Objave. Ali stav Alija može objasniti, da je Fatiha bila prva sura u cjelini objavljena Poslaniku, a.s.[3]

Sura Fatiha je jednistvena po tome što u sebi ne sadrži tedžvidska pravila, te je pravilno može učiti većina ljudi, bilo da govore arapskim jezikom ili ne.[4]

Imena sure El-Fatiha

Sura El-Fatiha je poznata po mnogim imenima i epitetima. Imam Kurtubi u svom tefsiru kaže: „Ova sura ima dvanaest imena.

Prvo: Es-Salatu – Namaz. U hadisu kudsiji stoji da je Allah, dž.š., rekao: „Podijelio sam namaz između Sebe i Svoga roba na dva dijela.“

Drugo: Suretul-Hamd – Sura zahvale, jer se na početku ove sure spominje zahvalnost Allahu, dž.š. Iz istog razloga sure El-A’raf, El-Enfal i Et-Tevba dobile su ova imena, jer se u njima spominju bedemi, ratni plijen i pokajanje.

Treće: Fatihatul-Kitab – Ona koja je na početku Knjige. O ovom se imenu niko od učenjaka ne razilazi. Nazvana je ovim imenom zbog toga što onaj ko želi proučiti Kur’an, prvo mora proučiti El-Fatihu, zato što se ona nalazi na početku Kur’ana; ta je sura ispisana na početku Kur’ana i to je sura čijim se učenjem započinje učenje Kur’ana u namazu.

Četvrto: Ummul-Kitab – Suština Knjge. O ovom imenu postoji razilaženje među učenjacima. Većina ih smatra da je ovo jedno od imena ove sure, a Enes, Hasan i Ibn Sirin smatraju da je pokuđeno El-Fatihu nazivati ovim imenom. Hasan veli: “Suština Knjige jesu ajeti koji govore o halalu i haramu, jer je Allah, dž.š., rekao: ‘U njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni.’ (Alu Imran, 7)” Enes i Ibn Sirin kažu: “Ummul-Kitab je imc Levhi Mahfuza, jer ga je ovim imenom na7.vao Allah, dž.š., u ajetu: 14 on je u Glavnoj knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.’ (Ez-Zuhruf, 4)”

Peto: Ummul-Kur’an –  Suština Kur’ana. O ovom imenu takoder postoji razilaženje. Većina učenjaka smatra da je ovo jedno od imena El-Fatihe dok Enes i Ibn Sirin smatraju da je pokuđeno ovim imenom nazivati ovu suru. Medutim, vjerodostojni hadisi kategorično pobijaju ovo mišljenje. Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “EI-Fatiha je suština Kur’ana, suština Knjige, i ona je sedam ajeta koji su mi objavljeni.”28 Buhari u svom Sahihu veli: “Na:t.vana je ovim imenom (Ummui-Kitab) jer je prva sura koja je ispisana u Mushafu i 7 .bog toga što se njezinim učenjem započinje učenje Kur’ana u namazu.” Jahja ibnjamcrveli: “Ummul-Kura je Mekka, Ummul-Horosan je Merv, a Ummul-Kur’an je sura El-Fatiha.” Neki učenjaci kažu: “Nazvana je ovim imenom jer se nalazi na početku Kur’ana i u sebi sadrži suštinu svih kur’anskih znanosti. Mekka je nazvana Ummul-Kura jer je ona prvo naselje izgrađeno na Zemlji i iz nje je poteklo čovječanstvo. Majka je nazvana Ummun jer je ona osnova razmno:f.avanja i rađanja. Ovim je imenom nazvana i zemlja.”

Šesto: El-Mesani – Ajeti koji se ponavljaju. Nazvana je ovim imenom jer se njezini ajeti ponavljaju na svakom rekatu namaza. Neki učenjaci ka:f.u: “Nazvana je ovim imenom jer je objavljena samo sljedbenicima Allahova Poslanika, s.a.v.s., a nije objavljena nijednom narodu prije, tako da su samo oni odlikovani njezinim objavljivanjem.”

Sedmo: El-Kur’anul-Azim – Kur’an veličanstveni. Nazvana je ovim imenom, jer u sebi sadrži sve kur’anske znanosti. Ona sadrži zahvalu Allahu, dž.š., Njegova savršena i uzvišena svojstva i osobine, naredbu da sc ibadct čini samo Allahu, J7 .. š., i da sc bude iskren prema Njemu, priznanje roba Ja je nemoćan da išta učini, osim u:t. pomoć A Ila ha, dž.š., iskrenu dovu upućenu Allahu, dž.š., da uputi na Pravi put, da sačuva od zablude u koju su upali oni koji su zalutali i na kraju pojašnjava koju će kaznu doživjeti oni koji niječu Allahove, dž.š., blagodati.

Osmo: Eš-Šifa – Lijek. Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “El-Fatiha je lijek protiv svakog otrova. ”

Deveto: .Er-Rukja – Učenje Kur’ana s namjerom da se izliječe neke fizičke ili duševne bolesti. Ebu Seid ci-Hudri, r.a., prenosi da je Albhov Posbnik, s.a.v.s., čovjeku kuji je poglavara nekog plemena izliječio od ujeda škorpije tako što mu je proučio Fl-Fatihu, rekao: “Kako si znao da se ona uči s namjerom da se izliječi?” Čovjek je odgovorio: “Allahov Poslaniče, nadahnut sam da to učinim.”.

Deseto: El-Esas – Temelj. Neki se čovjek požalio Eš-Šabiju na bol u stomaku pa mu je on rekao: “Uči suru koja je temelj Kur’ana, El-Fati hu. Čuo sam Ibn Abbasa, r.a., kada je rekao: ‘Sve što postoji ima svoj temelj. Temelj ovoga svijeta jeste Mekka, jer je iz nje rasprostranjen ovaj svijet. Temelj nebesa jeste EI-Ariba, sedmo nebo. Tem<.:lj Zemlje jeste EI-AcLt.iba, set! nu najni;l.a Zemlja. Temelj [H.enneta jesu Edenski vrtovi (Dženn,nui-Adn) jer su oni njegov centar. Temelj vatre jeste D;t.chcnnem i to je najniži, sedmi nivo u vatri i ujedno najudaljenija provalija u njoj. ‘It:melj radan ja ljudi jeste Adem, a.s., temelj vjerovjesnika jeste Nuh, <LS., temelj sinova lsrailovih jeste Jakub, a.s., temelj knjiga jeste Kur’an, temelj Kur’ana jeste El-btiha, a temelj El-1-‘atihe jesu riječi: ‘l3ismilbhir-Rahmanir-Rahim.’ Kada se razboliš ili osjetiš bol prouči sum EI-Fatihu i ozdravit ćeš.”

Jedanaesto: EI-Yafija – Cjelovita. Ovo mišljenje zastupa Sufjan ibn Ujejna. Razlog torne jeste činjcnica tla se OV<l sura nc može poloviti niti parčati prilikom učenja u namazu. S druge strane, dozvoljeno je na jednom re katu proučiti pola neke SLIIT, a ll<l drugom rckatu ostatak, a ako bi sc tO učinilo s EI-Fatihom, nJmaz ne bi bio isprJvan.

Dvanaesto: El-Kafijctu – Dovoljna. Jahja ibn Ebi Kesir veli: “Ova sura bit će dovoljna ako se u nama:t.u prouči umjesto neke druge sure, a nju nijedna druga sura ne može :t.amijenit.i.”[5]

Vrijednosti sure El-Fatiha

Od Ubejja prenosi se „da će onom ko recitira Fatihu biti data zasluga i nagrada kao da je proučio svije trećine Kur’ana i kao da je dao milostinju svakom čovjeku, vjerniku ili vjernici“ (Taberasi, 36.)  Kada je Ubejj proučio Fatihu pred Poslanikom, a.s., on je uzviknuo:  „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, niti u Tevratu, niti u Zeburu, niti u Indžilu, a ni u Kur’anu nije objavljena sura slična Fatihi.“ (Ibn Kesir, 20)

Značaj Fatihe prvenstveno je u njenom istaknutom mjestu u dnevnom ibadetu, gdje se ona ponavlja sedamnaest puta u jednom danu i noći. Fatiha, uprkos svojoj kratkoći i jezgrovitosti, sadrži dva najvažnija elementa namaza: dovu (du’a) i zahvalu (hamd). Ona je uravnotežen izraz Božije jednoće, moći, Njegove milosti i čovjekove privilegije kao roba Jednog Allaha. Tako Allah, dž.š., u hadis kudsiju kojeg prenose i šijski i sunijski učenjaci kaže: “Podijelio sam namaz između Mene i Mog roba na dva dijela. Pa kada kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”, kažem: Zahvaljuje Mi Moj rob. Pa kada kaže: “Milostivom, Samilosnom”, kažem: Čini Mi pohvalu Moj rob.Kada kaže: “Vladaru Sudnjeg dana”, kažem: Predaje Mi vlast moj rob. A kada kaže: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo”, kažem: Ovo je između Mene i Mog roba, a Mom robu pripada ono što moli.” Kada kaže: “Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali”, kažem: Ovo je za Mog roba, a Mom robu pripada ono što traži.” (Taberi, 201. Tabersi, 36.)

Mudžahid kaže: “Šejtan je četiri puta do ludila uplašen. Kada je bio proklet, kada je protjeran iz dženneta, kada je Muhammed bio poslan I kada je Fatiha bila objavljena.” (Kurtubi, 109. Ševkani,15.)[6]

“Učenjaci se razilaze po pitanju da li su neke sure i ajeti vredniji od drugih, te da li su neka Allahova, dž. š., imena ili svojstva vrednija od drugih. Jedni kažu: “Nijedna sura ili ajet nisu vredniji od drugih, jer je sve to Allahov, dž.š., govor, a isto su tako Njegova imena podjednako vrijedna i nijedno nije bolje od drugoga.” Ovo mišljenje zastupali su: Ebu Hasan el-Ešari, kadija Ebu Bekr ibn Tajjib, Ebu Hatim Muhammcd ibn Hibban El-Busti i jedna skupina šerijatskih pravnika. Takoder je ovo mišljenje zastupao i imam Malik. Jahja ibn Jahja rekao je: “Pogrešno je vjerovati da je jedna sura bolja od druge.” Imam Malik smatrao je da je pokuđeno češće učiti neku suru ili je više puta ponavljati u odnosu na neku drugu suru. Komentirajući ajet:” A da je bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo” (El-Bekara, 106), imam Malik veli: “Njegovo je značenje – “kada derogiramo neki ajet, Mi objavimo neki drugi ajet u kojem propišemo novi propis.” Kao dokaz za svoju tvrdnju ovi učenjaci navode činjenicu da svako odlikovanje nečega znači da ono što je manje odlikovano ima neke manjkavosti i nedostatke. Medutim, kada su u pitanju ajeti, njihova je vrijednost ista, jer su svi govor Allaha, dž.š., a u Njegovu govoru nema nikakvih nedostataka.

Oni koji smatraju da su neke sure ili ajeti ipak vredniji od drugih kažu: “Sadržaj ajeta: ‘A vaš Bog – jedan je Bogi Nema boga osim Njega, Milostivog, Sarnllosnog.’ (EI-Bekara, 163) te Ajetul-kursije, posljednjih ajeta sure EI-Hašr i sure EI-Ihlas, koji govore o jednoći Allaha, dž.š., vredniji je nego sadržaj naprimjer sure EI-Mesed i njoj sličnih sura. Odlikovanost nastaje kao rezultat uzvišenosti i mnogobrojnosti značenja, a ne samo na osnovu porijekla toga govora.” Ovo je mišljenje ispravno. Među one koji su ga zastupali spadaju: lshak ibn Rahuja, kadija Ebu Bekr ibnul-Arebi, ibn Hisar i dr.

Kao potvrdu svoga mišljenja oni navode sljedeće predanje: Ubejj ibn Kab, r.a., prenosi da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ubejje, koji je, prema tvome mišljenju, najvredniji ajet u Kur’anu?” Ubejj, r.a., odgovorio je: ‘Alahu la ilahe illa huvel-Hajjul-Kajjum.” (El-Bekara, 255) Allahov Poslanik, s.a. v. s., stavio mu je ruku na grudi i rekao: “Ebu Munzire, čestitam ti na znanju.” Ibn Hisar veli: “Iznenađuje me kako neko i pored postojanja ovog hadisa može imati drugačije mišljenje.””[7]

Propisi o učenju sure El-Fatiha u namazu

Ovo kratko sure od sedam ajeta svaki musliman prouči najmanje sedamnaest puta u dvadeset I četiri sata I duplo više ako klanja sunnete, I još bezbroj puta više ako klanja nafile. Nijedan namaz neće biti valjan bez ove sure, kako je to spomenuto u Buhariji i Muslimu, prenoseći od Poslanika, a.s., Ubade ibni Samit: “Onaj ko ne bude proučio Fatihu u namazu, nema ni namaza.”[8]

Propisi o učenju Fatihe u namazu po hanefijskom mezhebu su sljedeći:

  1. Ako klanjač klanja za imamom, neće učiti ništa, jer učenje imama je i klanjačevo učenje.
  2. Ako je u pitanju dnevni namaz I klanjač se boji odsutnosti misli, nema smetenje da prouči Fatihu I nešto drugo.[9]
  3. Ako kalnjač zaboravi proučiti Fatihu, na karaju namaza će učiniti sehvi sedždu, kao nadoknadu za propusšteno.[10]

Vrijednost I tumačenje bismille

Sura El-Fatiha počinje riječima: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!” Prema većini ove riječi (koje se javljaju na početku svake sure osim sure 9) predstavljaju sastavni dio Fatihe, pa je zato označeno kao ajet 1. U svim drugim slučajevima riječi “U ime Allaha” prethode suri, ali se ne uključuju među njezine ajete.[11]

Alija prenosi da je Bismilla bila prvo objavljena Ademu, a.s., koji je rekao: ”Moje potomstvo bice zasticeno od mucenja sve dok bude ustrajavalo uciti Bismillu”.Ona je potom bila objavljena Ibrahimu,a.s., koji ju je proucio kada je bio bacen u vatru,ali je Bog ucinio vatru ”hladnom i spasom”za njega.Bismilla je potom bila povucena natrag sve dok nije bila objavljena Sulejmanu, a.s.Meleki koji su poslani Sulejmanu rekli su mu: ”Sada,tako nam Boga,tvoja vlast ce biti potpuna!”.”Bismilla je opet povucena natrag sve dok Bog nije poslao mene-kaze Muhammed,a.s..”Moja zajednica (Umma) ce doci na dan prozivljenja,ponavljajuci: ”U ime Allaha,Milostivog,Samilosnog!”Kada njihova djela budu vagana,njihovi dobri postupci ce prevagnuti njihove lose postupke.”

Bismilla posjeduje veliki milost kao sredstvo spasa kako na ovom tako I budućem svijetu. Prenosi se da se Musa, a.s., požalio Allahu, dž.š., na faraonovu okrutnost I nadustost. Ali je faraon iznad svojih ulaznih vrata imao ulesena riječi. Musa, a.s., se požalio:”O Bože! Koliko često ga pozivam (vjeri u jednog Boga), ali vidim da u njemu nema dobra”? Allah,dž.š., odgovori: “O Musa, možda ti želiš njegovu propast, ti gledaš njegovo odbijanje vjere, ali Ja gledam u ono što je napisano iznad njegovih vrata.” Nisaburi na osnovu ovoga zaključuje da ko god napiše bismillu iznad svojih vrata bit će spašen, pa čak bio I nevjernik.[12]

Veki’ sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Mes’uda r.a. da je rekao: “Ko ‍želi da ga Allah sačuva od devetnaest Zebanija (čuvari D‍žehennema), neka uči Bismillu, pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih.“ To navode Ibn Atije i Kurtubi. Ibn Atije odabira ovo mišljenje i navodi sl. hadis: “Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio: ‘Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!’” Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.
U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Dahhaka, a on od Ibn Abbasa r.a. navodi se: ”Prvo što je D‍žibril saopštio Muhammedu s.a.v.s. bile su riječi: ‘Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!’, a zatim je rekao: ”Reci: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.’” Nesa’i u knjizi “Dan i noć”, te Ibn Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od Hud‍ejmija, on od Ebu Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: “Bio sam iza Poslanika s.a.v.s., kada je posrnuo, pa sam rekao: ‘Propao šejtan!’, a on mi je odgovorio: ‘Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: ‘Bismillah’, jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!’”[13]
Ebu Bekr el-Sidžzi prenosi da su Sehla upitali o značenju Allahovih riječ: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!” On je odgovorio: “Slovo ‘bā’ predstavlja ‘bahāʾ Allāh’ (veličanstvenost Allahovu), slovo ‘sīn’ predstavlja ‘sanāʾ Allāh’ (krasotu Allahovu), a slovo ‘mīm’ predstavlja ‘medžd Allāh’ (Slavu Allahovu). Allāh je Najveće Ime (ismul ‘azam), koje sadrži u sebi sva Njegova Imena. Između njegova ‘Elifa’ i ‘Lāma’ ima skriveno slovo, nešto skriveno od skrivenog za skrivenog, tajna od tajne za tajnu, zbilja od zbilje za zbilju, koju ne može shvatiti niko osim onoga ko se očistio od svake nečistoće, i ko se drži dopuštenog kako  mu je vjerom propisano. Er-Raḥmān je Ime koje sadrži kvalitetu iz prethodno spomenutog skrivenog slova između Elifa i Lāma. Er-Raḥīm je Onaj koji naginje Svojim robovima u nježnosti opskrbljujući ih, to bijavši ramifikacija (farʿ) [važnosti ovog Imena], dok u korijenu je to Njegovo uvođenje (ibtidāʾ) [svih stvari], kao milost (raḥmeten), vezano za Njegovo praiskonsko znanje.” [14]

Tumačenje El-Fatiha, ajet po ajet

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo.

Riječ el-hamdu ima jače I općenitije značenje od riječi eš-šukru što znači zahvaljivanje. Neki učenjaci smatraju da riječ eš-šukru ima općenitje značenje od riječi el-hamdu, zato što njeno jezičko igovaranje prati osjećaj srca, kao I potvrda djelima, za razliku od riječi el-hamdukoja se izgovara samo jezikom. Drugi pak smatraju da riječ el-hamdu ima šire značenje jer sadrži I zahvalu I pohvalu.  Prenosi se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “El-Hamdu lillahi su riječi svakog zahvalnog roba. Kada je Adem, a.s., kihnuo, rekao je: ‘EI-Hamdu lillah.’ Nuh, a.s., rekao je: ‘Hvala Allahu Koji nas je spasio naroda koji ne vjeruje.’ (El-Muminun, 28) Ibrahim, a.s., rekao je: ‘Hvala Allahu Koji mi je u starosti podario Ismaila.’ (Ibrahim, 39) Davud, a.s., i Sulejman, a.s., rekli su: ‘Hvala Allahu Koji nas je odlikovao imad mnogih vjernika, rubova Svojih.’ (En-Nem!, IS) Allah, dž.š., naredio je Poslanikl1, s.a.v.s.: ‘/ reci: ‘Hvaljen ALLah, Koji Sebi mje uzeo djetet�t.’ (El-Isra, Ill) Stanovnici Dženneta će reći: ‘Hvaljen neka je Allah, Koji je od nas tugu odstranio.’ (El-Fatir, 34) I reći će: ‘Hvaljen neka si, Allahu.’ Ounus, 10) Tako da su svi zahvalni Allahovi, dž.š., robovi upotrebljavali riječi: ‘El-f-lamdu liLlahi.”‘[15] Šejhul islam Mulla Fenari tumačeći riječi el-hamdu kaže: „Korijen ove riječi se koristi za hvaljenje nekoga zbog njegovog posjedovanja znanja ili zbog njegove darežljivosti a ne zbog nečijeg porijekla, jer porijeklo nije blagodat koju je čovjek sam stekao.“ [16] Što je tiče riječi li l-Lahi, Mulla Fenari tvrdi da ona posjeduje najmanje 22 značenja, a u ovom slučaju znači da pohvala i zahvala pripadaju samo Allahu.

Riječi Al-Hamdu li l-Lahi su sastavljene od osam slova, a i džennetskih kapija je osam. Ko s iskrenošću izgovori te riječi, džennet mu biva dosuđen. Najveća blagodat koju posjeduje živo biće, jeste život, a ono živi zahvaljujući Allahovoj dobroti. Zato svako živo biće mora biti zahvalno Gospodaru. Mulla Fenari upozorava da se ponekad mora paziti i na umjesnost zahvaljivanja. U vezi s tim opisuje nedoumicu u kojoj se našao Sirri Sekati,[17] koji je tvrdio da 30 godina traži oprost od Allaha zbog toga što Mu je riječi zahvale izgovorio kada je vidio da jedino njegova kuća nije izgorjela u požaru koji je buknuo u kvartu.

Tumačeći riječi El-hamdu lillahi, šekik ibn Ibrahim kaže: “Ova zahvalnost sastoji se iz tri komponente: prva-kada dobiješ neku blagodat, da priznaš i potvrdiš da je ona Allahov, dž.š., dar; druga – da budeš 7.adovoljan onim što si dobio; i treća – da snagu koju osjećaš u tijelu, a koju ti je Allah, dž.š., podario, ne upotrebljavaš u činjenju grijeha. Ovo su uvjeti da bi neko bio istinski zahvalan Allahu, dž.š.”[18]

Riječ Er-Rabb označava Onoga Koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se sa odrđenim članom izuzev kadase odnosi na Allaha,dž.š. zbog toga nije dozvoljeno da se riječ Er-Rabb upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze.[19]

Riječ Er-Rabb takođe znači Onaj koji popravlja, Onaj koji upravlja, Onaj koji objdinjuje i održava. Er-Rabb može značiti i Onaj Kojeg obožavaju. Neki učenjaci smtraju da je ime Er-Rabb najveće Allahovo ime, jer se ono često spominje u dovama.[20]

Riječ almin “svjetova” – mno‍žina je u genitivu od riječi „svijet“, koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine.

Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji i na kopnu i na moru. U tom smislu ljudi predstavljaju svijet…itd.[21]

Muhammed Asad su svom tefsiru kaže da riječ svjetova um slučaju označava sve kategorije postojanja, kako u fizičkom,ako I u dovnommislu. Halil veli: “Riječi el-alemu vel-alametu vel-malemu označavaju stvari koje upućuju na nešto. Ovaj svijet upućuje na to da ima svoga Stvoritelja i Upravitelja.” Pripovijeda se da je neki čovjek u prisustvu Džunejda, r.a., rekao: “El-Hamdu lillah (Hvala Allahu).” Džunejd mu reče: “Upotpuni ih riječima kojima ih je Allah, dž.š., upotpunio, riječima-Rabbil-alcmin (Gospodaru svih svjetova).” Čovjek reče: “A ko su stvorenja pa da se spominju uz ime Allaha, dž.š.?” Džuncjd mu reče: “Reci to, brate, jer i kada se spomenu uz Njegovo imc, opet su sva stvorenja beznačajna u odnosu na Njegovu veličinu.” Nakon što je za Sebe rekao da je “Gospodar svih svjetova”, što sigurnu treba proizvesti osjećaj straha i strahopoštovanja, Allah, dž.š., odmah poslije toga za Sebe ka; .e da je “Milostivi, Samilosni”, što treba kod vjernika probuditi nadu u Njegovu milost. Ovo ukazuje na to da vjernik neprestano treba biti između straha ud kazne i nade u milost, jer će ga to podstaknuti da radi dobra djela i da sc kloni svega što je zabranjeno. Allah, dž.š., rekao je: “Kaži robovima Mojim da sam .Ja, zaista, Onaj Koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna!” (El-Hidžr, 49-50) I rekao je Uzvišeni: “Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje.” (El-Mumin, 3)[22]

Riječi Er-Rahman Er-Rahim, “Milostivog, Samilosnog” predstavljaju dva imena izvedena iz riječi “milost” sa pojačanim značenjem. Ime “Svemilosni” ima jače značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno u tumačenju Allahovih  riječi u okviru Fatihe.[23]

Dželaludin Rumi tumačeći riječi Er-Rahman i Er-Rahim kaže da se ime Er-Rahman odnosi na sveukupnu milost i milostivost prema svemu što je Bog stvorio. Kroz to ime, Uzvišeni sve stvoreno održava u životu, dok je ime Er-Rahim pokazatelj Njegove svemilostivosti koja se odnosi samo na one koji Ga vjeruju. Po njemu, Er-Rahman odražava tvoračku ljubav koja stavara i uzdržava svjetove, dok Er-Rahim predstavlja praštanje iz ljubavi.[24]

Vladara Dana sudnjeg

Riječ Malik – Posjcdnik, može se učiti na dva načina, tj. kiracea: prvi: Malik Posjednik, i drugi: Melik – Vladar. Učenjaci se razilaze o tome koje je od ova dva značenja jače. Neki kažu: “Riječ Melik (Vladar) ima općenitije značenje od riječi Malik (Posjednik), jer je svaki vladar u isto vrijeme i posjednik, a svaki posjednik nije ujedno i vladar. Dok Ebu Ubejda i Muberrid kažu: “Riječ Malik (Posjednik) ima općenitije značenje, jer to znači da su ljudi i sve ostalo što postoji u Allahovu, dž.š., posjedu. Ova riječ ima jače značenje, jer znači da je Allah, dž.š., Taj Koji propisuje šerijatskc i’.akone, a povrh toga znači i da Allah, dž.š., vlada svime.”

Riječ el-jevm-dan, označava vrijeme od zore do zalaska Sunca. U ovom ajetu ova riječ 07.načava period od početka nastupanja Sudnjega dana pa sve do ulaska vjernika u Džennet i nevjernika u Džehennem. U arapskom jeziku ova riječ može sc odnositi i na jedan dio dana. Za riječ ed-din učenjaci arapskog jezika u osnovi znači-nagrađivanje. Jedna od osobina Allaha, dž.š., jeste da je On Ed-De1jan – Onaj Koji nagraduje. Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da ova riječ može značiti i-suđenje. [25]

“Dan suda” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro-dobrim, za loše-lošim, izuzev onih kojima Allah oprosti.

 Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!

Spojena zamjenica “Samo Tebe” predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan. “Samo Tebi robujemo” znači, dakle: “ne obo‍žavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim Tebe” što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ “ibadet” semantički je usko vezana za riječ poniznost, podlo‍žnost, potčinjenost itd. Tako se npr. kaž‍e da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno potčinjena, pokorna. U šerijatu se time izraž‍ava savršena ljubav, pokornost i odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije govore: ”Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio: ’Samo Tebi robujemo’ predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: ’I samo od Tebe pomoĆ molimo’ predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom. [26]

Postoje dva razloga zbog kojih ·e u ovom ajetu prvo spominje objekt glagola obožavati, a to je Allah, dž.š., pa tek onda glagol. Prvi razlog jeste to što Arapi u svom govoru uvijek prvo spomenu ono što je najva/.nije, a u ovom slučaju to je Allah, dž.š., pa tek onda ono što je manje važno, a to su ljudi i njihovi postupci. Drugi razlog jeste to da prednost u spominjanju ne pripada ljudima i njihovom obo/.avanju, nego Allahu, dž. š., Koji je njihov Gospodar.[27]

Uputi nas na Pravi put

Osnovno zančenje riječi el-huda jeste naklonost, težnja. Pa, bi tako značenje ovog ajeta bilo učini naša srca da teže ka istini. Rijeć el-mustekim je imenica za put nakojem nema nikakvih krivina niti skretanja. Uzvišeni Allah,dž.š., nas u ovoj suri uči kako da upućujemo dovu. Pa tako u tefsiru Ibn Kesira se kaže da Onaj koji moli najprije je duž‍an pohvaliti Onoga od Koga tra‍ži i moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je kazano riječima: ”Uputi nas na Pravi put!”

Jedan učenjak veli: “Allah, dž.š., odredio je da polovica ove sure govori o 7.ahvalnosti i pohvalama, a njezin drugi dio o potrebama čovjeka i njegovim ;!.eljama. Dova koju u sebi sadrži sura El-Fatiha najbolja je dova koju čovjek mo:/.c proučiti, jer je ona govor U;r.višenoga Gospodara. Kada upućuješ ovu dovu, ti Allaha, d;f .. š., moliš Njegovim riječima.” U jednom hadisu stoji: “Ne postoji ništa draže Allahu, dž. š., od dove. ”

Na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Svrha ponavljanja riječi „Pravi put“, jeste da se istakne želja molitelja, i da Allah,dž.š., podari trajnu uputu, a ne privremenu.

Tumačeći riječi „oni kojima si milost svoju darova“, većina učenjaka kaže da su to ono koji su spomenuti u riječima Uzvišenog: „oni kojima je Allah darovao neizmjerne blagodati: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ (En-Nisa’, 69) [28]

Osnovno zančenje riječi el-gadab jeste srdžba, žestina. Pa zato kadase za Allaha, dž.š., kaže da se da se rasrdio, to znači da ga želi kazniti zbog grijeha koje je učinio.

Riječ ed-dalal, zalutalost, u arapskom jeziku znači gubitak ispravnih namjera i skretanje sa puta istine. [29]

Prema većini učenjaka Allahova osuda el-gadab je sinonim za loše posljedice koje snalaze čovjeka kada namjerno odbaci Allahovo vodstvo i djeluje suprotno Njegovim izričitim naredbama. Što se tiče sljedećih dviju spomenutih kategorija tj. „onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali“ i „onih koji su zalutali“ neki od najvećih mislilaca, među kojima je El-Gazali i Abduhu, kažuda se pod riječima „onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali“ misli na one koji su spoznali Božiju poruku, ali nakon što su je spoznali oni su je odbacili, dok se pod riječime „onih koji su zalutali“ misli na ljude do kojih Božija poruka nikako nije ni ošla ili ako je i došla onda je došla u tako iskrivljenom obliku da je bilo teško prepoznati kao Božiju poruku.[30]

Postoji i drugo mišljenje koje kaže da se pod riječima „onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali“ misli na jevreje, a riječi „onih koji su zalutali“ odnose se na kršćane. Od Ebu Zerra r.a. se navodi: “Pitao sam Allahova Poslanika u vezi s riječima: ‘na koje se srd‍žba izlila’, pa je rekao ‘židovi’, a ja dodao: ‘niti onih koji su zalutali’, pa je rekao: ‘To su kršćani!’” [31]

ZAKLJUČAK

Nakon što smo se upoznali sa velikim zančenjima ove sure možemo reći da je Fatiha specifična kur’anska sura. Sura Fatiha govori o temeljima islama, objašnjavajući njihova bitna značenja.  Ona je suština i ključ razumijevanja Kur’ana. Njome otpočinje tekst uzvišenog Kur’ana. Vjernik ima priliku da je svkodnevno ponovi četrdeset puta na rekatima dnevnih namaza. Na taj način mi stupamo u priliku da u svom namaskom mi’radžu neposredno komuniciramo sa Uzvišenim i to ne bilo kako. Hvalimo Ga, izjavljujemo Mu našu lojalnost i Njemu se za pomoć obraćamo kako i priliči vjernicima.

LITERATURA

  1. Ali Akpınar , Molla Fenârî’nin Fatiha tefsiri, Es-Seyyid Osman Hulûsi Efendi Vakfı, Darende – Malatya, 2013.
  2. Amr Halid, Riznica kur’anskih mudrosti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007.
  3. Besim Korkut, Kur’an s prevodom;
  4. Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013.
  5. Enes Karić, Kur-an u savremenom dobu, knjiga I, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 1997.
  6. Khalifah Abdu l-Hakim, “Dželaludin Rumi”, Historija islamske filozofije II, August Cesarec, Zagreb, 1990.
  7. Muhammed Asad, Poruka Kur’na, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
  8. Muhammed Madžid ‘Itr, Hanefijski fikh, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2014.
  9. Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002.
  10. Sehl ibn Abdullah et-Tusteri, Tefsir El-Tusteri, Kratki izbor iz tefsira;
  11. Seyyid Qutb, U okrilju Kur’ana, knjiga 1, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1996.

 

[1] Besim Korkut, Kur’an s prevodom

[2] Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 27.

[3] Muhammed Asad, Poruka Kur’na, El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 1.

[4] Amr Halid, Riznica kur’anskih mudrosti, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007. str. 12.

[5] Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str. 118-121.

[6] Enes Karić, Kur-an u savremenom dobu, knjiga I, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 1997, str. 218-219.

[7] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.116-117.

[8] Seyyid Qutb, U okrilju Kur’ana, knjiga 1, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1996. str. 12-13.

[9] Muhammed Madžid ‘Itr, Hanefijski fikh, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2014. str. 183.

[10] Ibid, str. 241.

[11] Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur’na, El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 2.

 

[12] Vidi: Enes Karić, Kur-an u savremenom dobu, knjiga I, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo, 1997, str.219-220.

[13] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str.30.

[14] Sehl ibn Abdullah et-Tusteri, Tefsir El-Tusteri, Kratki izbor iz tefsira, str.1.

[15] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.132.

[16]Ali Akpınar , Molla Fenârî’nin Fatiha tefsiri, Es-Seyyid Osman Hulûsi Efendi Vakfı, Darende – Malatya, 2013., str.85.

[17] Sirri Sekati je bio veliki sufija, daidža i učitelj Džunejda Bagdadija.

[18] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.132.

 

[19] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 31.

 

[20] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.133.

 

[21] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 31.

 

 

[22] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.134-135.

[23] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 31.

[24] Khalifah Abdu l-Hakim, “Dželaludin Rumi”, Historija islamske filozofije II, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 219.

[25] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.135-137.

[26] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 32.

 

[27] Vidi: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed El-Ensari El-Kurtubi, Tefsir Imama Kurtubija, knjiga 1, Bookline, Sarajevo, 2013. str.138.

[28] Ibid; str. 139.

[29] Ibid: str: 140.

[30] Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur’na, El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 2.

 

[31] Vidi: Muhamed Nesib Er-Rifai, Tefsir: Ibn Kesir, grupa prevodioca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2002. str. 34.