Kazivanje o Salihu a.s.

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 02. februar 2018.  gregorijanske godine, odnosno 16. rebiul-ula 1439. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)

Narod Semud su bili Arapi koji su živjelli blizu Tebuka, a Tebuk se nalazi 7 sati vožnje sjeverno od Medine. Narod Smud je svoje kuće rezbario u planinama. Bili su izuzetno vješti u rezbarenju, pa su tako izgradili ogromne dvorce u stijenama. Bili su izuzetno pametni i inteligentni u poslu kojeg su radili. Ali njihova greška broj 1 je bila ta što su obožavali nekog drugog, a ne Allaha. Sve blagodati koje su dobivali pripisivali su nekom drugom, a ne Allahu dž.š. Zbog toga Allah dž.š. iz svoje milosti prema njima odluči da im pošalje poslanika, jednog od njih, Saliha a.s.

Salih a.s. kako mu to i njegovo ima kaže bio dobrica. Plemenit, čestit, uvijek spreman pomoći, brižan, povjerljiv, blag i milostiv. Plijenio je ljudska srca, pa su ga svi voljeli. Zbog tolike ljepote ličnosti i plemenitoga porijekla bio je izuzetno cijenjen u Semudu.Izuzetne fizičke ljepote i bijele puti, veoma sličan Isa a,s, Imao je četrdeset godina kada je primio objavu od Allaha dž.š.

Salih je dan noć pozivao,opominjao i podsjećao svoj narod na izuzetnu blagodat života među plodnim vrtovima i obilnim izvorima vode, među bogatim usjevima i palmama sa plodovima zrelim; podsjećao ih je da im je data velika blagodat i u vještini da u stjenovitim brdima spretno kuće klešu; podsjećao ih je da su zbog svih tih blagodati dužni biti zahvalni svom Stvoritelju, dragom Allahu i samo Njega obožavati; upozoravao ih je da nikako njegove riječi ne shvate olahko i da nikako ne okreću svoja leđa, već da od dragog Allaha oprost mole i da se samo Njemu klanjaju, jer drugog boga osim Njega nema; donosio im je radosne vijesti da je dragi Allah pun milosti i da se On odaziva svima koji mu se iskreno obraćaju, pa će im sigurno oprostiti i najljepšom nagradom ih nagraditi, ako krenu pravim putem i budu pokorni Njemu i Njegovu poslaniku.

Na ove pozive i opomene odazvao se mali broj ljudi, uglavnom siromašnih “običnih ljudi”, dok su glavišine, bogataši, uglednici, naroda Semud ostali nevjernici. Kao i svi drugi nevjernički narodi, i narod Semud, je maltretirao kako vjernike tako i samog poslanika Saliha a.s. Narod Semud je govorio: “Zar da mi slijedimo jednoga od nas! Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bi ludi. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!” Na ove riječi Salih a.s. bi odgovorio: “Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi!”

Izrugivajući se Salihu a.s. narod Semud odluči jednog dana da od njega zatraži devu koja će na njihove oči izaći iz stijene, i to ne bilo kakvu devu, nego baš sa onim osobinama koje su oni zahtijevali. Tako zahtijevaše da ta deva bude veoma velika, puno veća od ostalih deva, da bude crvene boje i da bude steona u desetom mjesecu. Salih a.s. reče:  “Šta mislite, ako vam učinim ono što ste tražili, hoćete li povjerovati u ono što vam objavljujem i potvrditi moje poslanstvo.” Zakleli su se da hoće. Salih a,s, je otišao klanjati, a zatim je zamolio Allaha dž.š. da udovolji njihovoj molbi. Tada se, pred očima svih prisutnih, desila velika mu’džiza, stijena se raspukla i iz nje je izašla deva tačno onih osobina koje su oni zahtijevali. Svi su bili jako zaprepašteni i zapanjeni onim što su vlastitim očima vidjeli. Jedan broj, uključujući i neke od starješina i uglednika,je  povjerovao i iskreno prihvatio pravi put, ali su većinom iznevjerili obećanje koje su bili dali i ostali su uporni u poricanju i nevjerstvu. Salih reče: “O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.”

Dogovoreno je da deva bude kod njih, da pase odakle hoće i da pije vodu svaki drugi dan. Pošto je deva bila izuzetno velika ona bi popila svu vodu tako da oni sutradan nisu imali vode, pa su morali piti mlijeko koje im je ta deva davala, a davala je toliko mlijeka da je cijelo pleme moglo piti.

I ne prođe mnogo vremena od izlaska deve iz stijene, a Salihov narod odluči da prekrši još jedno dato obećanje i da ubije devu. Nisu svi od naroda Semud imali hrabrosti, da krenu prema devi i da je ubiju, nego samo nekolicina njih, njih devetero. I kada su došli do deve od njih devetero samo jedan od njih je imao hrabrosti da krene i da ubije Allahovu devu. Taj čovjek je bio najgori od naroda Semud. Kada je on počeo ubijati Allahovu devu, tek tada su se preostali od devetorice pridružili ovom činu. Prvo što su uradili bilo je da su joj pokidali tetive na nogama, I kada su počeli da je sijeku, gađaju kopljima, kasape, Allahova deva je zavapila. Od njenog plača i vapaja sve se zatreslo. Zavapila je za svojim mladučetom, da ga upozori na ono što se dešava. U tefsiru stoji da je devino mlado potrčalo dok su mu majku ubijali. Mlado se popelo na vrh planine i onda zaplakalo zbog ubistva majke. Mlado od deve je bilo na planini i zapomagalo je tri puta, kao ti preostala dana. Tada Salih a.s. reče svome narodu: “Uživajte u svojim domovima još tri dana. To vam je obećanje i u to ne sumnjajte.” Ove riječi na većinu ostaviše traga, pa se pokajaše, ali ona devetorica i dalje ostaše pri svom nevjerovanju i odlučiše da ubiju Saliha a.s.

Nakon toga Salih i vjernici su napustili to mjesto iz bojazni da ih nevjernici ne ubiju.

Narednoga jutra svi pripadnici Semuda osvanuli su požutjelih lica. To je bio prvi jasan znak nadolazeće kazne. Drugog jutra lica su im pocrvenjela, a trećega jutra svi su ustali crnih lica. Čitav treći, posljednji dan njihovog roka, proveli su očajno i nemoćno tumarajući njihovom dolinom lica crnih kao ugalj, a kada je Sunce zašlo nisu mogli ništa drugo uraditi, osim da odu vlastitim kućama iščekujući kaznu koja će im doći.

Tako je zločinački narod Semuda te kobne noći pogodio strahoviti potres praćen munjom koja ih je pogodila s neba i jednim jedinim užasnim krikom čija je silina njihova tijela prosto samljela da su izgledala poput suhog lišća zdrobljenog u sitne komade. Kad je svanulo ležali su u svojoj dolini istrijebljeni do posljednjeg, mrtvi i nepomični, baš kao da nikad nisu ni postojali.

Kad se sve smirilo Salih a,s, se vratio da po posljednji put baci pogled na njihovu dolinu koja je bila dom tako moćne i bogate civilizacije, a sada je ostala pusta i sablasno ispunjena deformisanim mrtvim tijelima. Prije nego što se okrenuo da zauvijek napusti to kobno mjesto, obratio se svome narodu riječima: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju.”

Zajedno sa muslimanima Semuda, naselio se na drugom području gdje su osnovali novu zajednicu i gdje je Salih a.s. živio sve dok nije preselio ahiret.

Gospodaru molimo Te uputi nas na pravi put. AMIN!!!