Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 06. januar 2017. gregorijanske godine, odnosno 08. rebiul-ahir 1438. hidžretske godine.
Poslanik Muhammed a.s. je rekao: ”Neka je proklet onaj u čijem se prisustvu ja spomenem, a on ne prouči salavat na mene!“
Poslanik a.s. kaže: „Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko dijelova, a i stid je dio imana.“ (Buharija)
Abdulah ibn Selam, medinski jevrej, je jedan od prvih koji je prihvatio islam nakon što je Poslanik a.s. učinio hidžru iz Mekke u Medinu. Ali on svoju vjeru nije smio obznaniti javno, jer se bojao svog jevrejskog naroda. Naroda koji je poznat po lažima, klevetama, potvaranjima i sl. stvarima. Zbog toga je Poslanik a.s. pozvao jevreje prije nego su saznali za njegovo prihvata nje islama, a njega je sakrio u blizini, da sluša. Kada su jevreji došli pred Poslanika a.s. on ih je upitao: „Kakav je čovjek Abdullah?“ „Najbolji od nas i sin najboljeg, prvak je među nama i sin prvaka!“, rekoše oni. „A šta mislite ako je Abdullah ibn Selam primio islam?“, upita ih Poslanik a.s. „Allah ga sačuvao od toga!“, rekoše oni. Tada je izašao Abdullah i rekao: ‘Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.’ Jevreji rekoše: ‘Najgori je među nama i sin najgoreg!“, omalovažiše ga. „Allahov Poslaniče, ovoga sam se plašio!“, reče on.“ Nakon ovog događaja jevreji su odlučili da bojkotuju Abdullaha ibn Selama i nekolicinu ljudi koji su sa njim primili islam. Sa njima nisu željeli sjediti, pričati, nije bilo više brakova među njima. Uglavnom između njih je prestao svaki vid komunikacije. Ovo je Abdullahu i njegovim drugovima stvaralo veliki bol u srcu, pa su došli Poslaniku a.s. da se žale. Poslaniče, oni sa nema ne žele sjediti, ne žele pričati, ne žele sklapati brakove. Poslaniče mi sada nemamo prijatelje. Nakon toga Allah je objavio sljedeći ajet:
إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ
„Jedino je prijatelj vaš Allah i Poslanik Njegov i oni koji vjeruju, koji obavljaju salat i daju zekat, a oni su ti koji čine ruku.“ (El-Maide, 55.)
Ovim ajetom Allah je želio reći o Abdulah ibn Selam i njegova grupo, ne brinite što nemate prijatelje. Vaš prijatelj je Allah, vaš prijatelj je Poslanik a.s., vaši prijatelji su vjernici, vaši prijatelji su oni koji obavaljaju namaz i daju zekat. Nakon ovog ajeta Abdullah je bio oduševljen i uvijek je govorio: „Moj prijatelj je Allah. Moj prijatelj je Allah.“
Dragi brate ko je moj i tvoj prijatelj? Da li nam je prijatelj Allah ili šejtan? Koga bismo mi izabrali za prijatelja Allaha ili šejtana? Ako kažemo Allaha, onda se postavlja opravdano pitanje: Ako želimo Allaha za prijatelja, a ne šejtana, zašto nas onda nema u džamiji, a ima u kladionici? Ako želimo Allah za prijatelja, a ne šejtana, zašto nam je teško dati marku u neki hajr, a nije za listić i pivu? Ako želimo Allha za prijatelja, zašto one koji idu redovno u džamiju nazivamo vehabijama,ekstremistima, i ostalim pogrdim riječima, a one koji se kockaju, drogiraju, opijaju…nazivamo umjerenim, pravim bosanskim muslimanima? Draga braćo koga to mi pokušavmo slagati?
Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju.
Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima. Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i bube. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara u vazduhu.
Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim vazdušnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima. Orao je gledao u nebo zadivljen. „Ko je to?“ upitao je.
„To je orao, kralj ptica“, reče kokoš koja je stajala do njega. „On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji – mi smo kokoši.“
I tako je orao živio i umro kao kokoš, jer je mislio da je i on kokoš.
Braćo, šta ćemo mi biti orlovi ili kokoši? Izbor je na nama, jer Poslanik kaže: „Čovjek je u vjeri svoga druga, pa neka svako od vas gleda s kime se druži.“ A narodna izreka: „Skim si takav si.“
Prenosi se da je jedanput Poslanik Muhammed, a.s., bio upitan:
„Koga mogu smatrati najboljim prijateljom?”
Poslanik, a.s., reče: „Onoga ko ti pomaže (ko ti se pridruži) kada spominješ Boga i onoga koji te podsjeti na Boga kada ga zaboraviš” – reče Poslanik, a.s.
„A koji prijatelj je najgori?
„Onaj koji te ne pomaže (koji ti se ne priduži) kad spominješ Boga i koji te ne podsjeća na Boga onda kada Ga zaboraviš” – odgovori Poslanik, a.s.
„A ko je najbolji od svih ljudi?”
Najbolji od svih je onaj koji kada ga pogledaš – sjetiš se Boga” – odgovori Poslanik, a.s.
Braćo, ovo su temeljni principi koje trebamo imati na umu kada biramo prijatelje i društvo, bilo da smo mladi ili spadamo u kategoriju onih starijih.
I na samom kraju ispričat ću vam još jednu priču. Ona možda i nije da se priča sa ovog mjesta, ali zbog njene pouke, ipak ću je ispričati…
Bio jednom jedan vrabac…
S obzirom da nije bio zadovoljan trenutnim mjestom boravka odluči se da skupi svoje stvarčice i krene na put.
Nije imao predstavu ni kamo ni gdje, ali je krenuo….
Putujući, mali vrabac nije mogao ni zamisliti da će ga razna iskušenja, vjerovatno iskušenje njegove volje, upratiti.
Tako leteći on se nađe na mjestu gdje je vladala oštra zima, a ledeni vjetrovi šibali sa svih strana.
U letu mali vrabac pade na tlo i za nekoliko časova se sledi.
Nije imao prijatelja uza se te nije mogao očekivati pomoć.
No, obično se čuda dešavaju onda kad najmanje očekujemo, pa tako i sad.
Prolaznik koji je hodio putem gdje je mali vrabac ležao zaleđen, bila je – krava. Ona nije primijetila vrapca, ali je to nije spriječilo da ga prekrije svojim izmetom.
Krava je produžila svojim putem, a njena topla, pa ako ne i vruća, balega je počela otapati malog vrapca. On poče micati svojim krilima i nadati se ponovnom uzletu, ali…
Nepozvani gost je lenjo koračao, oblizujući se dok je slušao varenje crijeva koja nisu imala šta provariti i spazivši balegu ubrza korak.
Mačka je bila nepozvani gost i ista mačka je pojela balegu, a s njom i malog vrapca.
Pouka ove priče je sljedeća: Nije svako prijatelj ko te izvadi iz….., ali nije ni svako neprijatelj ko te stavi u …., zato kada si u …. (u problemima) šuti i ne cvrkući.
Jedan čovjek je u ovom kontekstu dao sljedeću oporuku svome sinu, a ona glasi: „Sine moj, kada umrem nemoj razglašavati moju smrt, jer prijatelji će sami doći, a neprijatelji neka se ne vesele.“
Lukman je učio ovu dovu: „Allahu moj, nemoj da moje društvo bude gafili, oni koji me, kada Te spomenem neće pomoći, a kada Te zaboravim neće podsjetiti, kada im naredim neće me poslušati i kada postim neće me ostaviti na miru.“ AMIN!!!