Prva nasilna skupina koja se pojavila u muslimanskoj historiji bile su haridžije ili havaridž. Ukratko, haridžije su bili prva sekta u islamu koja se pobunila protiv odluke halife Alije, r.a., da prihvati arbitražu dvojice ljudi u sukobu sa hazreti Muavijom. Taj svoj postupak su opravdali selektivnim citiranjem Kur’ana i doslovnim tumačenjem dijela kur’anskog teksta „sud pripada samo Bogu“ (ini-l-hukmu illa lillah). Potom su takva svoja shvatanja pokušali zajednici nametnuti silom i terorom. Između ostaloga, uspjeli su ubiti halifu Aliju.
Ibn el-Džewzīja je u svom djelu Telbisu Iblis” opisao pojavu haridžija u muslimanskoj zajednici i to kako je Poslanik, a.s., još za života upozorio na njih.
Rekao je Ebū Se’īd el-Hudrī: ”Poslao je Alija ibn Ebī Tālib, r.a, iz Jemena malo zlata umotanog u kožu Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, pa ga je on podijelio četvorici i to: Zejdu el-Hajlu, el-Akra’ ibn Hābisu, ‘Ujejnetu ibn Hisnu i ‘Alkami ibn ‘Ulāsetu (ili Amiru bin el-Tufejlu, prenosilac nije siguran). Neki od ashābā, ensārijā i drugih, kao da su mu zbog toga prigovorili, na što je Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Zar ne vjerujete meni, kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stižu sa nebesa i ujutru i navečer.”
A onda je čovjek upalih očiju, visokih jagodica, izbočenog čela, guste brade i obrijane glave ustao i rekao: ”O Allahov poslaniče, boj se Allaha!”
Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, je podigao glavu prema njemu i rekao: ”Teško tebi! Zar ja nisam osoba koja se najviše Allaha boji?”
Čovjek je onda otišao, a Hālid ibn Velīd, je skočio i rekao: ”O Allahov Poslaniče, hoću li mu odsjeći glavu?”
”Možda on obavlja namaz.”- reče Poslanik, a Halid odgovori: ”Možda onaj koji obavlja namaz govori svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu.”
Allahov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, na to reče:: ”Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi, niti da rascjepljujem njihove utrobe.”
A onda je on pogledao ka čovjeku koji je odlazio i rekao: ”Od potomaka ovog čovjeka će se pojaviti ljudi koji će učiti Kur’an, ali on neće prelaziti njihove grkljane; oni će izlaziti iz vjere kao strijela iz luka.”(Buhārī i Muslim)
Ovaj čovjek se zvao Zul-Huvejsire et-Temīmī. U jednoj drugoj predaji stoji da je on rekao Allahovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi ve sellem: ”Budi pravedan”, na što mu je ovaj rekao:
”Teško tebi! Pa ko je pravedan, ako ja nisam?”
Ovaj čovjek je prvi haridžija koji se pojavio u islamu. Korijen njegove bolesti je u tome što je dao prednost svom mišljenju nad mišljenjem Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem-veli Dževzija. Da je sačekao da čuje šta je Allahov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, imao da kaže – on bi shvatio da se nijednom mišljenju ne može data prednost nad mišljenjem Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem.
Sljedbenici ovog čovjeka su bili ljudi koji su kasnije oružano ustali protiv halīfe ‘Alije ibn Ebī Tāliba, keremellahu vedžhehu.
Oni su, kao što smo rekli, bili protiv dogovora Mujavije i Alije, radijaAllahu anhuma, i toga da dozvole da ljudi presude oko toga ko je od njih dvojice upravu. Zbog toga su ih čak osudili za odmetništvo od vjere (ar. kufr). Taj njihov stav i sud koji su donijeli govori o bolesnoj logici i pogrešnom razumijevanju vjerske argumentacije i relanosti. Naime, njihova argumentacija je bila da je istina samo jedna i samo na jednoj strani. Oni su smtrali da je to Alijina, r.a., strana. Alija je po tom tumačenju morao nastaviti borbu dok ne porazi Muaviju i njegove sljedbenike i „provede Božiji sud“ i od toga nije smio odustati. Kada je prihvatio arbitražu ostvaio je mogućnost da druga strana bude u pravu što će reći da nije imao pravo da stupi u borbu. U oba slučaja je pogriješio.
To je ista logika kojom se služe nasilni ekstremisti danas, istina je samo jedna i uvijek na njihovoj strani svi oni koji misle drugačije su neprijatelji protiv kojih je dozvoljeno koristiti nasilje. To je crno-bijela slika svijeta i pozivaje na Božoji sud kao konačan koji ustavri oni tumače i donose.
Ovako je taj teški period rane muslimanse historije opisao Ibn el-Džewzīja:
Kada se borba između Mu’āwije i ‘Alije, radijallāhu ‘anhuma, odužila, Mu’āwijini sljedbenici su podigli mushafe vezane za krajeve svojih kopalja pozivajući tako ‘Alijine sljedbenike da im ono što je u Kur’anu presudi.`
Rekli su: ”Odredićemo jednog čovjeka od nas, a vi odredite jednog čovjeka od vas da ih zadužimo da postupe po onome što je u Knjizi Allaha, Slavljenog i Uzvišenog.”
”Zadovoljni smo (prijedlogom)- povikaše ljudi.
Mu’āwijini sljedbenici su poslali ‘Amr ibn el-‘Āsa da ih predstavlja dok su ‘Alijini sljedbenici njemu predložili Ebū Musā’u’. ‘Alija je rekao da misli kako Ebū Musā’a nije najpreči nego je htio umjesto njega poslati Ibn ‘Abbāsa. Međutim, njegovi sljedbenici rekoše da ne žele nikoga od ‘Alijinih rođaka, pa ‘Alija ipak posla Ebu Musā’u, a arbitraža bi odložena do mjeseca ramazana. Tada ‘Urve ibn Udhejneh reče: ”Prepuštate da ljudi presuđuju o onome što je u Allahovoj nadležnosti?! Sud pripada samo Allahu!”
Kada se ‘Alija vratio sa Siffīna i ušao u Kūfu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ušlo u grad sa njim. Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harūrā tvrdeći kako ”sud i vlast (ar. hukm) pripadaju samo Allahu!”
Ovaj incident obilježava prvu pojavu haāridžija kao sektaškog pokreta. Oni su nakon toga postavili Šebība ibn Rib’ija et- Temīmija kao svog emīra za borbu (komandanta), a ‘Abdullāha ibn el-Kavv ā’a el-Ješkerija kao svog emīra za namaz (imama).
Upočetku su ove haaridžije bili vrlo pobožni i predani u obavljanju različitih ‘ibādeta. Međutim, njihovo vjerovanje da su oni učeniji nego Poslanikov ashāb ‘Alija ibn Ebī Tālib, keremellahu vedžhehu, postalo je osnova teške bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.
Prenosi se kako je ‘Abdullah ibn ‘Abbās, r.a., rekao: ”Kada su se haridžije odmetnule, oko šest hiljada njih se sakupilo na imanju jednog čovjeka i složilo se da se pobune protiv ‘Alije ibn Ebī Tāliba. Za vrijeme njihovih susreta, neki ljudi su došli do ‘Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje zavjeru protiv njega. Međutim, ‘Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a što će ovi sigurno uraditi.
Kada je taj dan došao, otišao sam do ‘Alije prije podne namaza i rekao mu: ”O Vođo pravovjernih, pomjeri podne namaz dok malo ne zahladni kako bih ja otišao do njih i sa njima porazgovarao.” ‘Alija je odgovorio da se plaši za mene, a ja sam mu rekao da sam ja čovjek dobre ćudi koji nikome nije ništa nažao učinio, te mi je naposljetku dozvolio. Otišao sam i obukao svoju najbolju jemensku odjeću i sandale. Kod njih sam stigao usred dana. Kada sam ušao u njihov kamp, našao sam ljude čija je skrušenost u namazu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim čelima su bili ožiljci (tragovi) od trajnih i produženih sedždi, a njihovih dlanovi su bili žuljeviti kao koljena deva. Njihova odjeća je bila natopljena (od suza koje su ronili iz bogobojaznosti), a njihova lica su bila blijeda i izborana od probdjevenih noći koje su provodili obavljajući dobrovoljne namaze.
Na moj selam (pozdrav) odgovorili su sa pitanjem: ”Dobro došao, Ibn ‘Abbās. Šta te je dovelo ovdje?”
Ja sam odgovorio: ”Dolazim od muhādžirā, ensārijā i Poslanikovog zeta, među kojima je Kur’an objavljen i koji znaju njegovo tumačenje (ar. t`evil) bolje od vas.”
Neki među njima povikaše:” Ne prepirite se sa Kurejšijama, zar Uzvišeni nije rekao o njima: ”…jer su oni narod svađalački”( Ez-Zuhruf: 58.)
Ipak, dvojica ili trojica pristadoše da razgovaraju sa mnom.
Ja rekoh: ”Recite mi šta imate protiv zeta Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, protiv muhādžirā i ensārijā među kojima je Kur’an objavljen? Među vama nema nijednog od njih, a oni najbolje znaju značenje (ar. t`evil ili tumačenje) Kur’ana!?”
Oni odgovoriše: ”Tri stvari imamo protiv njega!” Odvrati im: “dajte da čujem.”
Rekoše:” Prva se tiče presude. Kako mogu ljudi suditi o onome što je Allahovo, jer Uzvišeni kaže:”A zar presuda pripada ikom do Allahu!?” (prijevod značenja sure Jusuf) i šta ljudi imaju suditi nakon Allahovih riječi!?”
Rekoh im, to je jedno, dajte šta još ima. “Druga zamjerka”,-rekoše „odnosi se na onoga koji se borio, (mislili su na sukob Alijine vojske i Aišinog tabora) a niti može uzeti zarobljenike (porobiti neprijatelja), niti ratni plijen. Ako se radi o vjernicima, pa zašto nam je onda dozvoljeno da se borimo protiv njih i ubijamo ih, a nije nam dozvoljeno da ih za ratne zarobljenike uzimamo?!” Rekoh: ”A šta je treće?”
Odgovoriše: ”Zašto je (‘Alija, r.a.) pristao da mu (tokom arbitraže) izbrišu titulu “vođa pravovjernih”, pa ako nije vođa vjernika onda je on vođa nevjernika?!”
Rekoh: ”Ima li još šta da prigovorite osim ove tri stvari?”
Vele: “Dosta nam je ovo”, a ja im onda započe odgovarati: “Što se tiče prigovora na to da ljudi sude o nečemu o čemu o čemu samo Allahu pripada sud, proučit ću vam iz Allahove Knjige nešto što će opovrgnuti vaš prigovor! A ako ga opovrgnem, hoćete li se povratiti?” upitao sam, a oni prihvatiše.
Nastavio sam: ” Zaista je Allah povjerio sud ljudima oko stvari koja vrijedi četvrtinu dirhema (radilo se o cijeni zeca),” pa im proučih ajet: ”O vi koji vjerujete, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima! Onome od vas, ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi…” (El-Maide: 95) A o mužu i supruzi, Uzvišeni kaže:” A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog suca iz njegove, a jednog iz njene porodice.” (En-Nisa:35) Eto, Allahom vas zaričem, da li mislite da je ljudski sud o tome da se dva tabora izmire i spriječi prolijevanje krvi preči, ili sud oko jednog zeca ili pomirenja čovjeka i žene?!”
“ Da, preči je sud o tome da se izmire dvije skupine ,”potvrdiše, a ja ih upitah:” Jesam li završio sa prvim?” Rekoše: ”Jesi”.
Nakon ovoga ja sam nastavio riječima: ”A u pogledu drugog vašeg prigovora na onoga koji se borio, a ne može uzeti ni zarobljenika ni plijena; da li vi to vrijeđate vašu majku Aišu, radijallahu anha?! Allahom se kunem, ako biste rekli, bit će naša zarobljenica, i bit će nam halal kao što su nam halal ostale ratne zarobljenice, kažem vam izišli bi iz islama! Vi ste tako između dvije zablude, jer Uzviseni Allah kaze:”Vjerovjesnik je bliži vjernicima nego oni sami sebi, a supruge njihove su-kao majke njihove….”( El-Ahzab: 6) Jesam li završio sa ovim, upitao sam, a oni potvrdiše.
Odgovor na to što mu zamjere da je pristao da ga ne oslove sa “vođa pravovjernih”
“Što se tiče trećeg prigovora,”rekoh im, “da je ‘Alija, radijallahu anhu, pristao da ga ne oslove sa “vođa pravovjernih”, navest ću vam primjer koji će vas sigurno zadovoljiti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhim ve sellem, je na dan Hudejbije uspostavio primirje sa mušricima Mekke, Ebu Sufjanom ibn Harbom i Suhejlom ibn Amrom, pa je rekao ‘Aliju, radijallahu anhu da napiše ugovor, a ‘Alija, napisa: Ovo je ugovor Muhammeda, Allahova poslanika… Na to se mušrici pobuniše, rekavši: “ Allaha nam, ne vidimo da je on Allahov Poslanik, da smatramo da jest, ne bi se borili protiv njega.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhim ve sellem, na to reče: “ Allahu moj ti znaš da sam ja tvoj poslanik.” Pa se obrati Aliji: “ Izbriši riječi Allahov Poslanik, i napiši: Ovo je ugovor između Muhammeda ibn Abdullaha…” Allahom se zaklinjem, zaista je Allahov Poslanik bolji od Alije, pa je rekao da se izbrišu riječi “ Allahov poslanik”. Nakon ovoga razgovora, muslimanima se povrati dvije hiljade ljudi, a ostali ostadoše da se bore.”
(Bilježi Abdurezak u Musennafu i Hakim u Mustedreku, on ga je ocjenio vjerodostojnim po uvjetima imama Muslima.)
Prenosi se da je ashāb Džundūb el-Azdī rekao: ”Kada smo mi krenuli sa ‘Alijom ibn Ebī Tālibom, keremellahu vedžhehu, protiv haridžija i došli do njihovog logora, na naše iznenađenje čuli smo glasno zujanje (poput zujanja pčela) od njihovog učenja Kur’ana.”
Također se prenosi da su ‘Aliji, radijallāhu ‘anhu, kada se složio sa arbitražom, došla dvojica haridžija i to Zer’ah ibn el-Berdž et-Tā’ī i Hurkūs ibn Zubejr es Sa’dī, i da su nakon što su ušli kod njega rekli: ”Sud pripada samo Allahu.” ‘Alija je odgovorio: ”Sud pripada samo Allahu”, pa mu je Hurkūs rekao: ”Pokaj se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvatiš ljudsku presudu. Onda nas vodi naprijed da se borimo protiv naših neprijatelja sve dok ne sretnemo našeg Gospodara. A ako ne odustaneš od ljudskog suda u nadležnosti Allahove Knjige, ja ću se sigurno boriti protiv tebe, tražeći time Allahovo Lice.”
Haridžije su se sakupili na imanju ‘Abdullāha ibn Vehb er-Rāsija, koji im se obratio nakon što se zahvalio Uzvišenom Allahu, rekavši:
”Ne priliči ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe predaju sudu Kur’ana da im ovaj svijet, prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo, bude draži od naređivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridružite u pobuni.”
‘Alija ibn Ebī Tālib, keremellahu vedžhehu, im je poslao pismo u kojem je napisao: ”Sigurno su se ova dva čovjeka koje smo prihvatili kao sudije suprotstavili Allahovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na svom prvobitnom stavu.”
Oni su mu u odgovoru napisali:
”Ti svakako nisi ljut u ime svoga Gospodara, već samo radi sebe samog. Međutim, ako posvjedočiš svom sopstvenom kufru i zatražiš oprosta, mi ćemo razmotriti razilaženje između nas i tebe. U suprotnom – mi ćemo ti se bez razlike suprotstaviti.”
Iz izloženog jeočito da se radilo skupini koja je vjerovala da se revnosno drži vjere. Ali je isto tako očito da su u tome pretjerivali i da su imali izrazito redukcionističko i formalističko razumijevanje vjere. Oni su sve svoje stavove pravdali takvim razumijevanjem islama vjerujući kako su jedini sitinski vjernici i da im je protiv drugih muslimana dozvoljeno koristiti silu. Ta revnost i pozivanje ne vjeru je zavela mnoge jer su je mješali sa iskrenošću o predanošću. To se dešava i danans.
Jednom prilikom dok je Alija, r.a., raspravljao s jednim od njih rekao mu je da je to što oni govore „istina s kojom ciljaju neistinu“ (كلمـــــــة حق أريد بهــــــا باطل).
O zlu koje je muslimanima počinila ova sekte su ispisane stranice, a ovaj incident kojeg također bilježi Ibn el-Džewzīja je slikovit primjer.
Po toj predaji, haridžije su na svom putu naišli na ‘Abdullāha ibn Habbāba i pitali ga: ”Da li si od svog oca čuo kakav hadīs koji on prenosi od Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, a koji se tiče nas?”
On je odgovorio: ”Da. Čuo sam svoga oca da prenosi da mu je Allahov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, spomenuo fitnu (razdor i smutnju) u kojoj je onaj koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji hoda, a onaj koji hoda od onoga koji trči. I on mu je rekao: ”Ako doživiš to vrijeme – budi kao Allahov rob koji je ubijen (Hābil koji nije htio dići ruku na svoga brata)” (Buharija, Muslim i drugi).
Oni su ga upitali: ”Da li si zaista čuo svoga oca da to prenosi od Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem?”, a on je govorio da jeste.
Onda su ga poveli do ivice rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput veziva sandale. Nakon toga su se oni okrenuli njegovoj trudnoj ženi, rasporili njen stomak i prosuli njenu utrobu.
Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi u Nehrewanu, pala je jedna zrela hurma i jedan od njih ju je pokupio i ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da on nema prava da je uzme bez plaćanja njene cijene, on ju je hitro ispljunuo iz svojih usta.
Drugi je od njih oštrio svoj mač i počeo da njime maše vazduhom, a kada je svinja zimmije (nemuslimanskog štićenika) prošla, on ju je udario svojim mačem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je to što je uradio sijanje nereda na zemlji, pa je on pronašao vlasnika svinje i platio mu cijenu koja mu je odgovarala.
Kada je ‘Alija, radijallāhu ‘anhu, haridžijama poslao izaslanika da predaju ubicu ‘Abdullaha ibn Habbāba, oni su mu odgovorili rekavši da su ga svi oni ubili. Zahtjev je ponovljen tri puta i svaki put su oni isto odgovorili. ‘Alija, radijallāhu ‘anhu, je onda rekao svojim sljedbenicima da otpočnu bitku protiv njih. Tokom borbe haridžije su jedan drugom govorili: ”Pripremi se da sretneš Gospodara, idemo, idemo u džennet!”
Druga grupa se sljedeće godine pobunila protiv ‘Alije, pa je on poslao vojsku da uguši njihovu pobunu (i oni su ih porazili). Međutim, za vrijeme ovog perioda ‘AbdurRahmān ibn Muldžem i njegovi prijatelji su se u Nehrewanu sreli da spominju i žale gubitak svojih sunarodnjaka, gdje su isplanirali svoju osvetu. Oni su rekli da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje braće, koja nisu marila hoće li im biti prigovoreno za ono što su uradili tražeći Allahovo zadovoljstvo. Dogovorili su se da i „oni prodaju svoje duše Allahu“ (da se žrtvuju), ciljajući one koje su smatrali vođama zablude, čime će, smatrali su, osvetiti krv svoje braće i osloboditi muslimane.
Muhammed ibn Sa’d je od svojih šejhova prenio sljedeće:
”Sastala su se trojica haridžija, ‘AbdurRahmān ibn Muldžem, El-Burek ibn ‘Abdillāh i ‘Amr ibn Bekr et-Temīmī u Mekki i zavjetovali se da ubiju ‘Aliju, Mu’āviju i ‘Amra ibn el ‘Āsa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldžem je rekao: ‘Prepustite meni ‘Aliju’. El-Burek je rekao: ‘Ja preuzimam Mu’āviju’, a ‘Amr je rekao: ‘A ja ću ubiti ‘Amra”.
Ibn Muldžem je otišao u Kūfu u zakazanoj noći. Kada je ‘Alija napustio svoju kuću da bi predvodio sabah-namaz, Ibn Muldžem ga je udario u čelo žestokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. ‘Alija je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaćen.
Kada mu je Ummu Kulsūm povikala: ”O Allahov neprijatelju, ubio si emīrul-mu’minīna nepravedno”, on joj je odgovorio: ”Onda plači.” On je onda rekao: ”Ja sam otrovao svoj mač, pa ako me on nadživi, molim Allaha da ga udalji i uništi.”… Ibn Muldžem je nakon smrti ‘Alije, r.a. javno pogubljen.
Na kraju prisjetimo se da je Muhammed ibn Ibrāhīm prenio od Allahovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, da je rekao:
”Pojaviće se među vama ljudi zbog čijeg namaza, posta i dobrih djela ćete prezirati svoj namaz, post i dobra djela. Učiće Kur’an, ali on neće prelaziti njihova grla i izlaziće iz vjere kao što strijela izlazi iz luka.” (Buhārī i Muslim)
Još jedna bitna pouka iz ovih događaje jeste kako su se muslimani nosili sa ovim izazovom. Ni Poslanik, a.s., ni Alija, r.a., nisu dozvolili upotrebu nasilja protiv njih sve dok oni nisu posegli za nasiljem. Prvo su pokušavali pojasniti sve njihvoe zablude kroz dijalog i raspravu, ali kada su u slučaju Alije, r.a, oni posegli za nasiljem zajednica je odgovorila reprsivnim mjerama kako bi ih zasutavila. Kobinacija ove dvije metode je dovela do toga da je ova sekta nestala ubrzo nakon svoga pojavljivanja i muslimani su vjertovali da je to za sva vremena. Nažalost u posljednjih nekoliko decenija takve su se ideje prepakovane u neke nove ideologije počele pojavljivati širom muslimanskih društava.