Piše: Srđan Puhalo
U posljednja dva mjeseca susreo sam se sa preko 130 selefija u Jablanici, Sarajevu, Zenici, Maglaju, Bočinji, Tuzli, Gračanici, Sanskom Mostu, Ključu, Ošvama i Maoči. U Zenici sam sa njima razgovarao o svemu i svačemu, u Maglaju su me vodili na ručak i poklonili mi Kuran. U Ključu sam im bio gost u kući, a u Sarajevu sam sa njih 20 večerao veoma ukusan rižoto. U Ošvama sam napravio selfi sa Izetom Hadžićem. U Maoči sam bio gost jednog domaćina, prošetao selom i razgovarao o uslovima života.U Bočinji su insitirali da obiđem njihove komšije Srbe i pitam ih kako im je živjeti sa njima.U Maglaju sam se zadesio u petak i prisustvovao Džumi, a u džamiji kralja Fahda u Sarajevu prisustvovao sam Akšam namazu.
I moram vas razočarati – nisam sreo nijednog teroristu. Nisam naišao ni na ljude koji podržavaju samoubilačke napade u Parizu i Briselu, ono što radi ISIL u Iraku ili Siriji, ili nekoga ko jedva čeka da se digne u vazduh. Možda su se vješto pretvarali, možda su takve sakrili od mene, ali ja ih nisam sreo.
Što se tiče rata u Siriji, njihovo objašnjenje se prilično razlikuje od „zapadnog“ viđenja uzroka i posljedica rata i interesantno je čuti njihovu interpretaciju dešavanja. Ulogu Amerikanaca u sirijskom ratu opažaju slično kao Srbi, dok je razlika primjetna kod percepcije Rusije ili Turske.
Vidio sam da se oni međusobno veoma razlikuju, po karakteru, po načinu odijevanja, po načinu na koji im funkcioniše porodica, po poslovima koje rade, po životima koje su vodili prije nego što su počeli da praktikuju islam na ovaj način. Neki su bili veoma ljubazni, neki nisu prestajali da se smiju i šale, dok je bilo i onih koji su bili ćutljivi, uzdržani i nepovjerljivi. Potpuno su svjesni da i među njima ima kukolja i da je neke stvari trebalo da rade drugačije, tako da se ni po tome ne razlikuju mnogo od nas.
Vidio sam da nailaze na nerazumijevanje svojih roditelja, prijatelja ili poznanika zbog svog praktikovanja islama, ali niko od njih ni na koji način nije bio primoran da postane to što jeste. Vidio sam da je Ošvama i Maoči veoma potreban asfaltni put. Ti ljudi žele da im se put asfaltira, ali nikako da dođu na red. Meščini da ih ni lokalne vlasti nešto ne vole i svjesno ih drže izolovane.
Vidio sam da su mnogi bili hapšeni i privođeni samo zato što imaju dugu bradu i kratke pantalone, a ne zato što su počinili neko krivično djelo ili učinili nešto loše. Ljuti su zbog toga što ih policija spektakularno hapsi, a diskretno pušta jer nema razloga da ih zadrži u pritvoru ili da im sudi.
Vidio sam da se ne snalaze baš dobro sa medijima, ali su mi kazali i da su ih mediji mnogo puta do sada prevarili i izigrali njihovo povjerenje zarad spektakularnih, ali neistinitih naslova. Nisam vidio te pare iz Saudijske Arabije koje dobijaju za nošenje nikaba ili potkraćenih pantalona, ali sam vidio da mnogo rade, da skromno žive i da se međusobno pomažu. Najčešće imaju neke svoje male poslove (trgovina, pčelarstvo, poljoprivreda), jer se veoma teško zapošljavaju kod drugih. Malo je poslodavaca koji žele da ih SIPA redovno obilazi zbog nekog radnika. Ni kao radnici u javnim službama nisu baš poželjni.
Naravno, sve sam ovo vidio jer sam prihvatio da poštujem njihov način života i praktikovanje islama bez potrebe da im povlađujem ili namećem svoje viđenje života.
Neki će reći da sam naivan i glup jer ne vidim pozadinu svega, drugi da sam iskren i ludo hrabar što sam sam išao kod njih i pričao sa njima, pa još sada o tome i pišem, a treći će reći da sam postao i plaćenik Saudijske Arabije, ali uvijek je to tako. Ja nisam postao musliman niti se moje mišljenje o religiji nešto značajno promijenilo u protekla dva mjeseca.
Ipak, moje znanje o selefijama se promijenilo, a moje predrasude o njima i strahovi od njih su sada manji. Svijet nije crno-bijel i ne možemo zanemariti sve te nijanse zelene koje postoje. Ja ću uvijek braniti njihovo pravo da praktikuju islam na način na koji oni to žele, dok god to bude njihov lični izbor i dok god ne ugrožavaju moje pravo da vjerujem u nešto drugo ili da ne vjerujem uopšte. Onoga trenutka, ako do njega ikada dođe, kada mi se to bude nametalo – u meni će dobiti najvećeg neprijatelja.
To sam i njima rekao.
Odlomak iz knjige: Selefije u Bosni i Hercegovini