Iako smo ranije željeli da porazgovaramo sa Abdulagafar- ef. Jukićem o njegovom imamskom putu i službi u Islamskoj zajedmnici, povod za razgovor sa njime spontano se desio sa ovogodišnjim navršavanjem 50 godina otkako je završio Gazi Husrev-begovu medresu. Prisjećajući se tih dana, Abdugafar efendija kazuje:
– Rođen sam 1945.godine u Međeđi, općina Zvornik, gdje je moj rahmetli otac bio imam 23 godine.Tu sam završio prva četiri razreda osnovne škole, a ostalih četiri u Kozluku. Nakon toga upisujem Gazi- Husrev-begovu medresu koju završavam 1966.godine u prvoj generaciji petogodišnje medrese. Iste godine se zapošljavam kao imam, muallim i hatib u Odboru IZ Vlasenica, gdje sam ujedno vršio i funkciju vjersko- prosvjetnog refernta. Tu ostajem godinu dana da bi potom dobio rješenje o postavljenju u Aladža džamiji u Foči. No, kako se tada ona renovirala postavljen sam za imama u Ali Atik-pašinoj džamiji poznatoj kao Musluk džamija gdje vršim dužnost imama pet godina. Iz Foče odlazim u Kopače, da bi nakon 8 i po godina službe otišao u Dubrovnik u kome obavljam imamske, muallimaske i hatibske, kao vjersko- prosvjetne poslove tri godine. Iz Dubrovnika 1985.godine prelazim u Medžlis IZ Sarajevo gdje vršim dužnost pomoćnika, a zatim i v.d. glavnog imama. U ovom medžlisu ostajem 9 i po godina. Za to vrijeme bio sam i u vjersko prosvjetnoj salužbi, te vršio i dužnost imama u džamiji Musluk na Vratniku sve do 1966.godine. Mogu reći da je mali broj sarajevskih džamija u kojima se obavlja džuma namaza, a da nisam bio hatib. U Medresu dolazim školske 1994/95 godine kao profesor odgajatelj. Na ovom poslu ostajem sve do 2008.godine kada odlazim u mirovinu sa 41 godinom radnog staža. Predavao sam dvije godine imamet i muallimat i pedagogiju sa metodikom. U toku svog rada surađivao sam i pisao za Preporod, Glasnik, Islamsku misao.
Knjiga o svršenicima Gazi Husrev-begove medrese
Kako teku penzionerski dani?
-Po odlasku u mirovinu direktor Ljevaković mi je ponudio da vodim matične knjige u medresi pošto sam i ranije pisao o ratnim danima u Gazi Husrev-begovoj medresi i njenim generacijama, o akademijama, o ekskurzijama učenika i sl. Tako vodeći matične knjige u medresi sada pripremam, ako Bog da, jednu knjigu o svršenicima Gazi Husrev-begove medrese od 1930. do 2010.godine, kao i svršenicima od 1938. do 2010.godine. Nadam se da će ova knjiga ugledati svjetlo dana početkom 2016.godine kada budem obilježavao jubilej 50 godina od završetka medrese sa svojom generacijom. Pored svršenika medrese u knjizi će se naći i medresanti hafizi kao i šehidi iz agresije na BiH. U toj knjizi- monografiji biće obilje podataka i imena vezanih za medresu u posljednjih 80 godina.
Cijeli život praktički proveo si radeći kao imam. Da li bi ponovo kada bi mogao upisao medresu i krenuo tim putem?
-Ponovo bih upisao medresu i završio Fakultet za islamske nauke. Ponovo bih radio kao imam, muallim i hatib 25 godina kao što sam i prije, te bih nastavio kao odgajatelj. Jer, u kasnijim godinama čovjek nema više snage posebno u radu sa manjom djecom. No, rad u mektebu je zasigurno najslađi rad. To mogu ilustrirati ovako: mekteb je najradosnija, najveselija, najljepša i najčistija praktična vjerska škola. Lijepo je gledati kada djeca dolaze u mekteb ili kada se upisuju u medresu. To su trenuci koji i njima i nama ostaju u pamćenje.
Kako danas odgajati djecu? Ovo tim prije što su narušena moralna i svaka druga načela. Čemu ih učiti?
-Na osnovu onoga što sam iskusio i proživio do sada mogu dati jedan recept. Jednostavno, moramo naći načina da dođemo do svake porodice, do svakog muslimana i muslimanke. Opći – frontalni pristup neće puno pomoći. Djeca jesu obuhvaćena vjerskom poukom u mektebu i vjernaukom u školi, ali nam je sada potreban rad sa roditeljima. Trebamo ući u svaku kući, poslušati probleme i pomoći savjetom koliko možemo. Jer, moramo priznati, djeca od sedmog razreda nam se osipaju i nekako nam se gube. A, to je period kada se oni formiraju kao ličnosti. To je vrijeme kada drugi nameću svoj stil života, i ako nismo prisutni djeca će odlutati. Rekao bih da im treba više druženja i toplih riječi. Svako voli toplu riječ i podršku. S druge strane, roditelji su sretni kada znaju gdje im dijete provodi vrijeme.
Majke su naši najbolji odgajatelji
Naše majke su imale svoj sistem odgoja koji ni jedna pedagogija ne može nadomjestiti?
-Da. Te majke su odgajale one koji danas nose vlast, i političku i ekonomsku. To su majke koje većinom nisu bile školovane, imale su tek nekoliko razreda osnovne škole. Međutim, one su znale prioritet, imale su vjeru u Gospodara. Koja god je od njih odgajala za uzor su imale Poslanika i njegov način života. Njegov pristup je iznad svih pedagogija. Zar ima ljepše slike od one kada dijete sluša svoje roditelje!? Mi djecu danas zbunjujemo i dovodimo u raskorak sa svojim pričama i onim što radimo. Naravno, djeca poslije oponašaju svoje roditelje. Nema ništa ljepše nego kada vidite da dječak ide ispred svog babe na bajram namaz, hoće na sedždu, hoće da klanja. Ako ih mi zbunjujemo svojim ponašanjem onda nastaju problemi. Dakle, uopće nije problem u mladima, nego je problem u porodicama.
NASTAVIĆE SE…
Cijeli intervju u Preporodu od 1. oktobra