NIJEMA RUDARSKA TIŠINA
Crnom zemljom kupuje
Stoljećima brašno bijelo
Kojim će ruke njegove voljene
Mijesiti i umijesiti njihov hljeb
Sa sedam stotina
I sedamdeset sedam kora
I nahraniti djecu što će
Oca zagrliti svoga
I tiho izgovoriti SRETNO!
Zemlja, voda, Sunce, Mjesec.
Strah sklupčan u nijemoj tišini.
Srce rudara velika je hrid
Što izranja iz tamnog grotla jame.
Bogda zraka koja se dlanom prenosi
Na druga svoga kao komadić hljeba
Sa sedam stotina
I sedamdeset sedam kora.
Lica crna, a obrazi bijeli
Kao duša tek rođenog djeteta.
Izranja duša!
A je l’ ima ko da sluša,
Je l’ ima ko da brine
Za te velike hride?
Izranja duša i spokojno ide
Gore Njemu i visine.
Izranja duša iz dubine zemlje,
Izranja, a djeca se ne vesele.
Iskopat će ugljen, plemenite rude
I danas, i sutra, i mnoge dane druge.
Tek u predahu dvije tmine, pitat će se
Hoće li iskopati sreću svoju
I diviti se njenom sjaju
Pod svjetlošću rudarske lampe
Što obasajva život njegov
U tamnom grotlu rudarske jame.
Napisao: Admir ef. Muhić