Piše: Samedin KADIĆ
U Penelopinom vezu objavio sam priču o starcu Hasanu koji je zbog nenormalno dugih stopala bio predmet seoskih sprdačina. Ovo je kostur:
Jedan je tarčinski džemat bio poznat po svom dugonogom, dobroćudnom muktediji Hasanu. Broj cipela: grdnih 50. Kičma je za sobom povukla tijelo u luk, lišavajući ga vertikalne ekstravagancije, ali stopala, koja mu odrediše sudbinu, nisu se smanjivala. Nakon što mu je hanuma preselila u mezarsku čekaonicu, Hasan se povukao: kuća – džamija, i nazad. Mnogo su mu rana za života ljudi zadali pa je u džamiju išao sam i vraćao se sam, u šutnji. Mišljaše da će u džamiji biti siguran od šala.
Ali, u džamiji tek počinju prave šale i prave okrutnosti! Kada bi imam tog džemata, mladić sklon disciplini, ustao da klanja farze, okrenuo bi se smrtno ozbiljan prema džematu i skrenuo im pažnju da poravnaju i zbiju safove. Tada bi ga bocnula duga Hasanova stopala. „Popunite i poravnajte safove! A ti, Hasane, mogao bi se malo potruditi da dođeš u liniju.“ Siroti bi Hasan porumenio u licu: micao bi naprijed, šunjao se nazad, povlačio naprijed, vukljao nazad, milio naprijed, teglio nazad, ali stopala uvijek iza linije – gornje ili donje. Jedne ramazanske noći mladi efendija dođe nervozan i, kada, ustavši da klanja teraviju, ugleda Hasanova stopala, razvuče usne u podrugljivi osmijeh: „Drage džematlije, da vam objasnim jednu stvar: s namazom je isto kao i s fudbalom. Kao što fudbaler koji se nalazi iza leđa protivničkih igrača ne može dati gol koji se pika, tako se ni onima koji se nalaze iza zamišljene linije od nožnih palaca ne pika namaz. Kao što postoji ofsajd u fudbalu, tako postoji i ofsajd u namazu. Nemojte biti od onih koji su u ofsajdu.“
I tako poče legenda. Kada bi neki tarčinski pijanica zapao u kajanje, kada bi neki okorjeli neženja iz tog kraja razmislio o svojoj sudbini, kada bi neka adolescentkinja uzdahla od čežnje, kada bi se neki starac među izbjeglicama sjećao dana svoje mladosti, svi bi govorili: „Sam sam kao Hasan u ofsajdu.“ Tako je Hasanov ofsajd postao sinonim sa samoću, kafansku, momačku, djevojačku, izbjegličku, staračku, životnu.
Društvo što se okupljalo kod automehaničara Ruleta jedne je večeri nervozno pratilo reprezentaciju Italije, stvarajući prilikom svake šanse opću paniku u komšiluku. Kladili su se na Italiju, velika je lova bila u pitanju. Svaki Inzaghijev ofsajd propratili bi mnoštvom psovki. U toj je utakmici Inzaghi sakupio osam ofsajda, a utakmica je završena bez golova. Kada je poslije utakmice naišao Hasan s jacije pored Ruletove kuće, pijano mu društvo doviknu: „Hodi, dedo, ovamo, ima jedan, da vidiš, isti ti ─ vazda u ofsajdu.“
Hasan seli kod svoje hanume kada je Tarčin bio u ljutom mrazu, zemlja tvrda, a dunjaluk taman. Uoči Lejletul-kadra, jedan ugledni i pobožni hadžija iz tarčinskog džemata sanja ga u dresu plavocrvenom, kako trči džennetskim baščama i gonja loptu. Tribine se tresu u divljenju pred Hasanovim driblinzima. U finalu džennetske lige – pratimo hadžijin san, da ne bude dogmatskih nesporazuma − Hasan je bio strijelac jedinog gola. Poslije utakmice je hadžija jedva došao do Hasana, koji je, zvijezda večeri, bio zauzet davanjem autograma. Pričao je kako mu je Hasan rekao da poselami sve u tarčinskom džematu, a mahsuz društvo kod Ruleta, koje se za vrijeme evropskih prvenstava ili utakmica Lige prvaka nerviralo zbog jednog usnulog Italijana. Hasan je na kraju sna, očito želeći utješiti društvo kod Ruleta, a pomalo iz ironije prema mladom tarčinskom imamu, poručio svima kako ponekad i oni vječiti „ofsajderi“ daju gol.
To je to. Danas, prošlo je više od deset godina kako sam objavio tu priču, okrećem se prema proteklom vremenu i vidim gomilu vlastitih ofsajda koje sam pravio više zbog neiskustva i lijenosti negoli želje da po svaku cijenu zabijem gol. Zatičem se kako mi i samom život počinje prolaziti u hvatanju zamišljenih crta koje određuju neke sporedne sudije. Ne kažem da nema onih ludih anarhista koji bi precrtali sve linije na svijetu da se fudbal igra kao na našim teferičima, gdje nema pravila, samo podvraćene farmerke i natečene cjevanice. Opet, ima i onih koji olahko dođu u liniju, oni su ludi za linijom. Vole da su zbijeni, tu im je toplo, tu se osjećaju sigurno. Misle da zbijenošću safova kolektivno blokiraju šejtana. (Pa šejtan je duh, valjda može kolati kroz ljude.) S njima ćemo lahko. Šta s onima koji imaju duga stopala ili dugo nešto drugo što ih odaje, zbog čega neminovno štrše preko linije? „Neka igraju odbranu“, reći će uglas poklonici linija. Danas znam kako je potrebno iskustvo da se postane golgeter za kojeg čak ni snimka ne otkriva je li bio u liniji ili ofsajdu.