Ovo je priča o onome koji je išao u potragu za istinom. Ovo je priča o Selmanu el – Farisiji, r.a.
Selman bijaše jednostavna i skromna osoba, istaknuta među časnim ashabima. Krasila ga je istinoljubljivost i cijeli svoj život proveo je tragajući za islamom, da bi je našao i živio u njenom okrilju, predajući joj cijelu svoju ličnost. Zbog toga su ga prozvali “Tragalac za spoznajom”.
Bio je vrlo inteligentan i pronicljiv. Razmišljao je o svemu što sretne, tražeći suštinu i smisao. Allah mu je podario zdravu ishranu u djetinjstvu, pa je imao krupno tijelo, obilježeno čvrstim istaknutim mišićima. Bio je visok, širokih prsa i svijetloga lica, a bujna kosa, maljave ruke i noge isticale su ga među drugima.
Dopustimo da nam Selman lično ispriča svoju priču , jer je to kud i kamo bolje nego da je mi pričamo: “Ja sam iz Perzije, stanovnik Isfahana, iz sela koje se zove Džej . Moj otac je bio obavljao poslove nabavki za selo, a ja sam mu bio najdraže Allahovo stvorenje.Njegova ljubav prema meni bila je tolika da me čuvao kod kuće kao kćerku . Bio sam toliko posvećen zoroastrizmu da sam postao čuvar vatre, onaj koji je loži i ne dozvoljava da se ugasi.
Moj otac je imao veliko imanje i, jednog dana, kad je bio zauzet oko neke građevine, rekao mi je: ‘Sine moj, danas sam previše zauzet ovom građevinom da bih mogao otići na imanje. Otidi tamo i provjeri’. I rekao mi je šta treba obaviti, a zatim kazao: ‘Nemoj se predugo zadržavati daleko od mene, jer ću biti više zabrinut za tebe nego za imanje i to će mi odvući pažnju od svega ostalog”‘.
“Tako sam pošao na imanje i prošao pokraj jedne od kršćanskih crkvi . Čuo sam njihove glasove; kao da su se molili. Nisam znao mnogo o naučavanju drugih ljudi, jer me otac uvijek čuvao kod kuće. Zato sam, kad sam čuo njihove glasove, ušao da vidim šta rade. Kad sam ih vidio, svidio mi se način na koji su se molili i svidjelo mi se ono što rade.
Rekoh: ‘Tako mi Allaha, ovo je bolje od vjere koju mi slijedimo’. Tako mi Allaha, nisam ih napustio sve dok sunce nije zašlo, a zaboravio sam na očevo imanje i nisam ni otišao tamo. Zatim sam ih pitao: ‘Odakle potiče ova vjera?’ Odgovoriše: ‘ Iz Sirije’. Otišao sam nazad, svome ocu, a on je napustio posao i poslao ljude da me traže. Kad sam došao, upitao je: ‘ Sine moj, gdje si bio?
Zar ti nisam rekao da se ne zadržavaš predugo?’ Odgovorio sam: ‘Oče moj , prošao sam pokraj nekih ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i svidjelo mi se u njihoj vjeri ono što sam vidio. Tako mi Allaha, ostao sam snjima sve dok sunce nije zašlo’. On reče: ‘ Sine moj, nema ništa dobro u toj vjeri. Tvoja vjera i ono što je od tvojih predaka bolje je od toga’ . Rekoh mu: ‘ Ne, tako mi Allaha, ono je bolje od naše vjere’. Onda se on zabrinuo za mene, pa mi je stavio okove na stopala i zadržao me u kući”.
“Poslao sam poruku kršćanima: ‘Ako vam dođe bilo kakav putnik iz Sirije, recite mi ‘. Zatim su stigli neki putnici iz Sirije, kršćanski trgovci , pa su mi rekli za njih . Poručio sam im : ‘ Kad završe svoje poslove i budu htjeli nazad, u svoju zemlju, recite mi’.
Tako, kad su htjeli poći nazad u svoju zemlju, oni su mi rekli . Skinuo sam okove sa stopala i otišao sa njima u Siriju . Kad smo stigli tamo, upitao sam : ‘ Ko je najučeniji čovjek ove religije?’ Odgovoriše:‘Biskup u crkvi “Selman je ostao sa kršćanskim biskupom, koji je bio loš čovjek. Kad je on umro, otišao je biskupu koji je bio pravedan. Kad je bio (biskup) na samrtnoj postelji, Selman je kazao: ‘ Došla je tebi Allahova odluka (smrt). Šta mi savjetuješ kome da odem? Šta mi naređuješ da uradim?’ On je odgovorio: ‘Sine moj, ja ne znam nikoga ko slijedi isti put koji ja slijedim. Ljudi su osuđeni na propast. Izmijenili su i napustili većinu onoga što su slijedili, osim nekog čovjeka u Mosulu, koji slijedi isti put koji i ja slijedim . Zato, idi i pridruži mu se”‘.
“Kad je umro i sahranjen, otišao sam tome čovjeku u Mosulu i rekao mu: ‘Tako i tako mi je rekao kad je umirao i rekao da dođem tebi. Rekao mi je da slijediš isti put koji je i on slijedio’. On mi je odgovorio: ‘Ostani uz mene’. Tako sam ostao s njim i vidio da je dobar čovjek i da slijedi isti put kao i njegov prijatelj. Ali, on je uskoro umro. Kad je bio na samrtnoj postelji , upitao sam ga: ‘Tvoj prijatelj mi je rekao za tebe i savjetovao me da ti se pridružim . Sada je Allahova odluka došla tebi. Kome savjetuješ da odem? Šta mi naređuješ da uradim?” Sine moj, tako mi Allaha, ja ne znam nikoga ko slijedi isti put kao mi, osim što ima neki čovjek u Nasibejnu. Zato idi i pridruži mu se’, odgovorio je.”
“Kad je on umro i ukopan, ja sam otišao tom čovjeku u Nasibejn i ispričao mu svoju priču i šta mi je moj prijatelj savjetovao. On je rekao: ‘Ostani sa mnom ‘ . Tako sam ostao i uvidio da on slijedi isti put kao dvojica njegovih istomišljenika. Ostao sam sa tim dobrim čovjekom. Ali, uskoro mu je došla smrt i, kad je umirao, ja sam upitao: ‘ Šta mi savjetuješ, kome da odem? Šta mi naređuješ da uradim?’ On odgovori : ‘ Sine moj, tako mi Allaha, ja ne znam da ima još neko da je ostao da ti mogu reći da mu odeš, osim jednog čovjeka u ‘Amurijji , u zemlji Bizantinaca. On slijedi isti put kao i mi . Zato, ako želiš, otiđi njemu” ‘ .
“Kad je on umro i pokopan, otišao sam tom čovjeku u ‘Amurijju i ispričao mu svoju priču. On je rekao: ‘Ostani sa mnom’. Kad je umirao, upitao sam ga: ‘ Šta mi savjetuješ, kome da odem? Šta mi naređuješ da uradim?’ On odgovori : ‘Sine moj, tako mi Allaha, ja ne znam da ima još neko da slijedi isti put kao mi da ti mogu reći da mu odeš. Ali, vrijeme novog poslanika brzo se približava. On će biti poslan sa vjerom Ibrahima, alejhi selam , i pojavit će se u zemlji Arapa, preselit će se u zemlju između dva polja lave između kojih su palme s hurmama. Na njemu će biti znaci koji se neće moći sakriti. On će primati darove, ali neće primati milostinju. Između njegovih ramena bit će pečat poslanstva. Ako možeš otići u tu zemlju, učini to”‘ .
“Kad je on umro i pokopan, ja sam ostao u ‘Amurijji onoliko koliko je Allahova volja bila da ostanem. Nakon toga je pokraj mene prolazila grupa trgovaca iz Kelba i ja sam im rekao: ‘Povedite me u zemlju Arapa, dat ću vam ove svoje krave i ovu svoju malu ovcu’. Oni su pristali , pa sam im dao te životinje i oni su me poveli . Ali, kad smo stigli u Vadi-l- K ura, oni su mi učinili nepravdu i prodali me nekom Jevreju kao roba. Dok sam bio snjim, vidio sam neko palmino drveće i ponadao sam se da je ovo zemlja koju mi je opisao moj prijatelj, ali nisam bio siguran.”
“Dok sam bio s njim, njegov rođak iz Benu Kurejze došao mu je iz Medine, otkupio me od njega i odveo me sa sobom u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je vidio, prepoznao sam je iz opisa moga prijatelja. Tako sam ostao tamo, a Allahov Poslanik bio je poslan i bio je u Mekki izvjesno vrijeme, ali ja nisam ništa čuo o njemu, jer sam bio preokupiran poslovima roba. Zatim se Allahov Poslanik preselio u Medinu”.
“Radeći neki posao, tako mi Allaha, bio sam na vrhu palme svoga vlasnika, a moj vlasnik sjedio je ispod palme, kad mu je došao rođak i rekao: ‘Tako i tako, uništio Allah Beni Kailu, tako mi Allaha. Oni se sad okupljaju u Kubba’u da se sastanu sa čovjekom koji im je danas došao iz Mekke, a oni tvrde da je on poslanik’ . Kad sam to čuo, počeo sam drhtati, sve dok nisam pomislio da ću pasti s drveta na glavu svog vlasnika. Sišao sam s drveta i počeo ispitivati tog njegovog rođaka: ‘ Šta si rekao?’ Moj vlasnik se naljutio i udario me, a zatim rekao: ‘ Kakve to veze ima sa tobom? Vrati se svom poslu! ‘ Odgovorio sam: ‘ Ništa, samo sam htio provjeriti šta kaže’”.
“Bio sam nešto uštedio, pa sam to uzeo i , kad je pala noć, otišao Allahovom Poslaniku u Kubba’ . Ušao sam kod njega i rekao: ‘Čuo sam da si pravedan čovjek, da imaš prijatelje koji su stranci i da im treba pomoći. Ovo ja posjedujem i dajem kao milostinju, a vidim da ti to zaslužuješ više nego bilo ko drugi’. Stavio sam to pokraj njega, a zatim je Allahov Poslanik rekao svojim ashabima: ‘Jedite’, ali se on suspregao.
Rekoh sebi : ‘Ovo je jedno’. Zatim sam otišao i počeo više štedjeti, a Allahov Poslanik u međuvremenu se preselio u Medinu. Potom sam to odnio i rekao mu: ‘Primijetio sam da ne jedeš milostinju (ono što je dato kao milostinja). Ovo je dar kojim te želim počastiti’. Tada je Allahov Poslanik jeo i pozvao svoje ashabe da jedu snjim . Rekoh sebi : ‘Ovo je drugo’. Zatim sam došao Allahovom Poslaniku dok je bio u Beki’u-l-Garkadu, gdje je prisustvovao ukopu jednog od ashaba. Ja sam nosio svoj ogrtač, a on je sjedio među svojim ashabima.
Pozdravio sam ga, a zatim pokušao pogledati njegova leđa, ne bih li primijetio pečat poslanstva, koji mi je prijatelj opisao. Kad je Allahov Poslanik primijetio moje nastojanje da vidim njegova leđa, shvatio je da pokušavam potvrditi nešto što mi je bilo opisano. Pustio je svoj ogrtač da spadne, a ja sam vidio pečat i prepoznao ga. Zagrlio sam ga i poljubio plačući od sreće. Allahov Poslanik rekao mi je: ‘ Dođi ovamo’.
Ja sam prišao, sjeo ispred njega i spričao mu svoju priču”.
Selman je ostao rob i propustio Bedr i Uhud sa Allahovim Poslanikom. Zatim je Allahov Poslanik naredio da se Selman oslobodi ropstva i obećao da će mu pomoći . Sklopio je ugovor o oslobađanju sa njegovim vlasnikom, a zatim je Allahov Poslanik rekao svojim ashabima: ‘Pomozite svome bratu’ . Tako su mu oni pomogli i Selman je oslobođen . Zatim je sa Allahovim Poslanikom bio na Hendeku kao slobodan čovjek i, nakon toga, nije propustio nijedan važan događaj.
Selman el-Farisi je čovjek koji je predložio da se oko Medine iskopa kanal kako bi se spriječili mnogobošci i njihovi saveznici od napada na Medinu.
Ovaj kanal su kopali svi muslimani i siromašni i bogati, i jaki i slabi, a među muslimanima je bio i Selman. Bio je izuzetno jak tako da bi stijene razbijao jednim udarcem, ali jednu stijenu na koju su muslimani naišli nikako nije mogao razbiti, pa je otišao do Poslanika da od njega zatraži promjenu pravca kanala, kako bi zaobišli stijenu. Poslanik se vratio zajedno sa Selmanom kako bi lično vidio stijenu.
Poslanik je uzeo od Omera krampu i udario po stijeni. Odmah su iz nje sijevnule mnoge iskre i formirale bljesak koji se digao u vis i otišao u pravcu juga. Nakon idućeg udarca ponovo se pojavio isti bljesak, ali je on ovog puta otišao preko Uhuda u pravcu sjevera. Muhammedov a.s. treći udarac razbio je tu ogromnu stijenu na male komade, a i on je bio praćen bljeskom koji je sada otišao preko horizonta u pravcu istoka. Tu je bio prisutan Selman el Farisi koji je vidio sva tri bljeska i upitao o tome Muhammeda a.s.. Poslanik mu odgovori da je svjetlošću prvog bljeska vidio dvorce u Jemenu, svjetlošću drugoga dvorce u Siriji, a svjetlošću trećega bijelu palatu Kisre, kralja Perzije. Resulullah Muhammed a.s. je ove vizije protumačio tako da mu je dragi Allah prvim udarcem otvorio put ka Jemenu, drugim put ka Siriji i dalje u pravcu sjevera, ali i zapada, a trećim mu je otvorio put ka Perziji i dalje na istok.
Selman el-Farisi ebu Abdullah također je poznat i kao Selman Dobri (Selman el-hajr) . Bio je jedan od najboljih ashaba, jedan od najodanijih asketizmu i držanju do vrlina . Kad je bio pitan o svom porijeklu, rekao je : “Ja sam Selman ibn el-islam” (Selman, sin islama). Allahov Poslanik uspostavio je bratsku vezu između njega i Ebu Derda’a. Muhadžiri su imali običaj kazati: Selman je jedan od nas. A ensarije su imale običaj kazati : Selman je jedan od nas . Rekao je Allahov Poslanik : “Selman je jedan od nas, Ehlu-bejt” (član njegove kuće).
Selman je jedne prilike stanovao sa Ebu Derdaom u istoj kući. Ubu Derda je klanjao po cijelu noć, a čitav dan bi postio. Selman ga je prekorio zbog prekomjernog ibadeta, a Ebu Derda ga je pitao:“Da li bi me spriječio da postim radi svog Gospodara i da Mu se klanjam?“ Selman je odgovorio: „Ne, tvoje oči imaju pravo na tebe, tvoja porodica ima pravo na tebe. Zato posti povremeno, zatim klanjaj, pa spavaj.“
Kada je ovo čuo Poslanik a.s. rekao je: „Selman je, usitinu, prepun znanja.“
Ali ibn Ebi Talib mu je dao nadimak Mudri Lukman. Selman je bio najsličniji Omeru r.a. Omer kao i ostali ashabi su ga veoma uvažavali, tako da je Omer za vrijeme svog hilafeta Selmanu iskazao poštovanje kao nikome prije. Naime, okupio je ashabe i rekao: „Dođite, idemo napolje da iskažemo dobrodošlicu Selmanu“, i dočekali su ga na ulazu u Medinu.
Selman je kao namjesnik imao je platu 4000 do 6000 dirhema godišnje, ali bi on sve to podijelio, osim jednog dirhema. Obično bi rekao: „Sa jednim dirhemom bih kupio palminog lišća kako bih mogao raditi, onda bih te proizvode prodao za tri dirhema. Jedan bih dirhem zadržao kao kapital za ponovni obrt, drugi dirhem bih potrošio za svoju porodicu, a treći bih dao nekome, pa kada bi me u tome i sam Omer ibn Hattab htio spriječiti, ja to ne bih prestao raditi.“
Dok je ležao na samrtnoj postelji došao mu je Sa’d ibn Ebi Vekas da ga poselami, a Selman je zajecao! Sa’d ga upita: Zbog čega plačeš, o, oče Abdullahov? Allahov Poslanik je umro, a bio je zadovoljan tobom!“ Selman mu odgovori:“Tako mi Allaha, ne plačem što me strah smrti, niti što volim ovaj svijet. Ali mi je Poslanik a.s. ostavio nešto u amanet. Rekao je: ‘Neka svako od vas na ovome svijetu posjeduje onoliko koliko je dovoljno putniku’, a vidi oko mene koliko ja stvari posjedujem.“ Kaže Sa’d: „Pogledao sam okolo, ali sam vidio samo posudu za vodu i drugu posudu iz koje je jeo! Onda sam mu rekao: ‘O, oče Abdullahov, daj nam oproštajni savjet koji bismo slijedili.’“ Rekao je: „O, Sa’de, u svojim se brigama, ako ih imaš, sjeti Allaha dž.š. Ako sudiš, sjeti se Allaha dž.š., kada presuđuješ. Sjeti se Allaha dž.š. kad udjeljuješ.“
Karakterističan je jedan događaj u vezi s ovim, a desio mu se kao upravitelju Medaina. On najbolje odslikava njegovu skromnost i iskrenost u pomaganju drugih. Naime, išao je Selman, r.a, medainskim ulicama i sreo nekoga čovjeka koji je dolazio iz Šama kako nosi težak tovar, težak toliko da ga je svega izmorio. U tovaru su bile hurme i smokve. Kada je Šamlija vidio Selmana u njegovoj jednostavnoj odjeći, pomislio je da je jedan od siromaha. Odlučio je njega pitati da mu pomogne ponijeti tovar, za što bi mu dao pristojnu naknadu. Obratio se Selmanu riječima: ”Bili htio ovo ponijeti, mene je slomio ovaj teret?” Selman mu je prišao i zaprtio se vrećom. Krenuo je uporedo s njim ništa ne govoreći. Kada su prošli kraj skupine Medinelija, koji su sjedili kraj nekog dućana, Selman im nazva selam, a oni mu odgovoriše: ”Neka je i na upravitelja selam i spas.”
Priđe mu nekolicina od skupine da preuzme tovar od njega, govoreći: ”Nemoj ti da nosiš, upravitelju!” Tada je čovjek iz Šama vidio da je uposlio nikog drugoga nego upravitelja Medaina, Selmana el-Farisija, r.a. Zastidio se svog postpuka i zamuckujući počeo se izvinjavati. Pokušao je uzeti vreću sa Selmanovih leđa, ali mu je on odbi dati, rekavši: ”Ne, dok ne dođemo do tvoje kuće.”
Kada je htio napraviti sebi kuću, našao je zidara koji je inače poznavao njegov način života, pa ga je pitao:
”Kakvu ćeš mi kuću napraviti?”
Zidar je odgovorio:
”Ne brini se, bi će to kuća koja će te štititi od vrućine i hladnoće. Kad budeš stajao, glava će ti dodirivati plafon, a kada budeš spavao noge će ti dodirivati zid.” Selman je na to rekao: „Da, takvu hoći. Onda nastavi i sagradi je.“
Kako se približavala smrt, Selmana je obuzela čežnja za susretom s Poslanikom, a.s., i ashabima koji ga pretekoše kod njegova Gospodara. Selman je bio taj za koga je Poslanik kazao: ”Džennet jedav čeka trojicu, Aliju, Ammara ibn Jasira i Selmana.” Plakao je Selman, r.a., zbog te čežnje. Kad je osjetio da mu je smrt sasvim blizu, okrenuo se svojoj ženi i zatražio od nje da mu donese bočicu sa miskom koju je čuvao još od osvojenja Džalvale. Rekao joj je: ”Poprskaj me ovim, jer mi dolaze Allahova stvorenja koja ne jedu i ne piju, ali vole miris.”
Kada je to uradila rekao je:“Zatvori vrata i izađi.“ Ona je uradila kako je tražio od nje. Nedgu nakon toga vratila se, a on je već bio preselio na bolji svijet.