Pripovijeda se da je u Carigradu nekada bio nekakav Turčin Bekri-Mujo kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši se sve popio i proćerdao tako da nikakvih drugih haljina nije imao osim jednog ćebeta kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare kapetine, kroz koju mu je perčin bio propao. Jedanput srete ga turski car na sokaku pijana i stane ga karati što je toliko blago propio i do takvoga sramotnog stanja dotjerao; no on se osorno osiječe na cara govoreći mu:
– Što je tebi stalo što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem; a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?
Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi da ga nije podgovorio ko drugi ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti i zato mu odgovori:
– Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njem oba carovati.
Mujo mu na to odgovori: – Dobro sutra ću ti ujutru donijeti novce. I tako se rastanu.
Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare, a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zarovjredi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se najprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu ništa ne pomaže onda rekne caru:
– Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti. Nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš. Da nađem u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema, jednoga slijepa koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš i da ih lijepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.
Car na to pristane i odmah zapovjedi te se tako tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugoga, donese im se jelo i piće i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori:
– Hvala bogu i čestitome caru koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!
A bogalj ni pet ni devet, nego na njega: – Hrđo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijeli i vino da je crveno kad ne vidiš? Sad ću te nogom udariti!
Uz to siromah poviče: – Udri ga u moj odgovor, ja ću ta platiti.
Onda Bekri-Mujo progovori caru:
– Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napije, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce. Tako sam i ja juče bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.
Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri-Muji i pokloni mu život. Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima i gledajući kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda; i tako zapovjedi te mu jedno veče donesu najljepšeg morskog vina pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutro, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže-bolje svi ljekari da liječe cara; no car kaže da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo, nego svi ljekari, već njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže kako je bolestan, i oda šta, i zapita šta de sad činiti; a on mu odgovori opet da pije ono što je i sinoć pio pak de ga odmah glava proći.
Car ga onda zapita:
– Pa što ću činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?
A Mujo odgovori:
– Opet pij nanovo.
– Pa dokle će tako trajati? – zapita car.
– Dok ne ogrneš ćebe ovako kao i ja – odgovori mu Mujo.