Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 24. oktobar 2014. gregorijanske godine, odnosno 30. zul hidždže 1435. hidžretske godine.
Braćo, mi živimo u vremenu kada je teško biti musliman. Živimo u vremenu kada se islam i sve što je islamsko predstvalja kao nešto što je loše, kao nešto nazadno itd. Živimo u vremenu za koje je Poslanik a.s. rekao: “Doći će vrijeme kada će vjeru biti teško očuvati, kao što je teško očuvati žeravicu na dlanu. Ako je ispustiš ugasit će se, ali ako je zadržiš opržit će te.”
Braćo, budimo pravi muslimani i čuvajmo svoju žeravicu, jer znajte, bez obzira koliko se nama sve ovo teško činilo, to nije ni blizu onome što su prošli muslimani prije nas, čuvajući istu tu žeravicu kako bi je predali nama. Zbog toga braćo čuvajmo je i mi kako bi je predali generacijama posle nas.
Braćo, kada bi se skupile sve patnje muslimanskog svijeta, to nije ni djelić patnje od onoga što su prošli muslimani u vrijeme Mongola.
Historija bilježi da su bila samo dva generala koja nikada nisu izgubili niti jednu bitku, jedan od njih je Džingis Khan (general Mongola), a drugi je Halid ibn Velid, Allahova sablja.
Džingis Khan i njegovi potomci bili veoma okrutni tako da su sa tom okrutnošću došli do Poljske, do Bugarske, do Moskve. Ali ono što su uradili svijetu muslimana, malo je za to upotrijebiti riječ okrutnost.
Jer kada su zauzeli Buharu sakupili su sve muslimane u džamiju i tu ih iskasapili. Kada su zauzeli Semerkand okupili su muslimane izvan Semerkanda i sve i jednog iskasapili. A nakon toga su im otkinuli glave kako bi se sa njima igrali. Gradili su piramide od muslimanskih glava!
Kada su zauzeli Gorgan bilo je 50.000, 50.000 mongolskih vojnika, a svakom od njih je dato po 24 muslimana da ih pobiju.
A poslije toga su nastavili marširati prema prijestolnici muslimanskog hilafeta, Bagdad. Bagdad je braćo tada bio najljepši grad u muslimanskom svijetu, ako ne i u cijelom svijetu. Tada je halifa bio Musta’sim. i kada je Halugu (unuk Džingis Khana) stigao do predgrađa Bagdada, Musta’sim se konsultovao sa svojim savjetnicima, šta da uradi u ovoj situaciji. Rekli su mu: “Najbolja stvar koju možeš uraditi jeste da zatražiš uvjete.” Halugu je rekao: “Ako želiš da izađeš nemoj izlaziti sam. Povedi sa sobom i svoje savjetnike i svoju ulemu.” I tako je Musta’sim izašao sa 700 ljudi, ali je Hlugu dozvolio da samo njih 80 uđe u šator. A ostale su uzeli i iskasapili sve do jednog. Ovo su braćo bili najugledniji ljudi Bagdada. I sada Musta’sim, taj veliki halifa, koji nije navikao da mu bude suđeno, nego da on sudi, koji nije navikao da bude kažnjavan, nego da on kažnjava, stoji i trese se od straha u sudu Mongolskog princa, Halugua. Halugu mu reče: “Držat ću te u životu neko vrijeme.” A razlog zbog čega ga je zadržao u životu jeste da se vrati u Bagdad i da kaže svojim ljudima da spuste svoje oružje. Tako da se vratio u Bagdad i kada je rekao da spuste svoje oružje, došli su Mongoli doveli troje njegove djece i ispred njega ubili ih. Zatim su doveli njegove sestre i ispred njega ubili ih. A onda su skupili svu ulemu i pobili ih. Halugu rekao da je krv muslimana halal.
Nakon toga Mongoli su 40 dana kasapili muslimane. Natjerali bi muslimane da se poredaju, a onda su ih klali kao pilad. Ovo je braćo trajalo 40 dana.
Muslimani su bili toliko prestrašeni da je Mongolska žena ulazila u kuću muslimana i tamo ih ubijala sve do jednog, a da joj se niko nije smio suprostaviti. Mongolska žena bi rekla grupi muslimana: “Ne mrdajte.” I oni se nisu micali sve dok ona ne bi otišla kući po svoj mač da ih pobije.
Braćo jedan bi Mongol pobio 40 djece, nakon ubistva njihovih majki.
Mnogi muslimani su kopali kabure i sakrivali se u njima. Jeli su pse, mačke, pa čak i leševe da bi preživjeli. Nakon 40 dana Halugu je naredio da se prestane sa uništavanjem. A zatim je rekao Musta’simu: “Donesi mi svoje bogatstvo!” I on mu je donio. Ali je Halugu rekao: “Ne, donesi mi bogatsvo koje je skriveno.”
Braćo, Musta’sim je u sredini palate imao rupu gdje su on i njegovi preci sakupljali blago 500 godina. Braćo, zadnjih 500 godina Abasijske halife su skrivale tu blago, i svo to blago ode za jedan dan i to u ruke Mongolima koji su ih pobili.
Ima jedna narodna: “Ničija nije do zore sjala.”
Kada su dobili blago Mongoli su zatvorili Musta’sima i izgladnjivali ga. Musta’sim je zatražio nešto hrane, a Halugu mu je posla tacnu punu zlata. Halifa je rekao: “Šta će mi zlato?!” I vratio ga. Tada je Halugu došao kod njega i rekao mu: “Ako ga ne možeš pojesti zašto si ga nagomilavao? Zašto ga nisi dao svojim ljudima tako da bi bili spremni umrijeti za tebe?”
Pogledajte braćo šta je jedan nemusliman govorio muslimanskom halifi. Zar ovo nije apsurd? Zar ovo nije stanje i današnjeg muslimanskog svijeta? Dok se muslimanski kraljevi, predjesdnici, i ostale vođe rasipaju milionima, obični muslimanski narod nema šta da jede.
Zatim ga je Hlaugu uzeo i pokazao mu velika vrata Bagdada i rekao mu: “Čemu služe ove velike metalne kapije, ako nema ljudi koji će ih braniti? Zašto nisi razvalio ovu kapiju i napravio svojim ljudima koplja kako bi se mogli braniti?” Musta’sim je rekao: “To je sudbina.” A onda je Hlugu rekao: “Pokazat ću ti ja sudbinu.” Smotali su ga braćo u tepih i gazili ga konjima. Braćo. 800.000 muslimana je pobijeno! Kuća mudrosti, najveća muslimanska biblioteka je bila uništena! Milioni knjiga su bačeni u Eufrat, sve dok Eufrat nije pocrnio od tinte.
Haluguu je bilo teško zbog smarada leševa ostati u Bagdadu tako da ga je napustio.
Ovo se braćo desilo jednoj generaciji muslimana prije nas. Ali pogledajte sada čuda! Pogledajte braćo čudo koje se zove nošenje žeravice islama i u najtežim trenucima! Isti ti barbarski Mongoli su nakon 80 godina prihvatili islam i postali muslimani. Postali su najbolji ambasadori islama!
Ovo je braćo jedinstven slučaj u historiji da su pobjednici prihvatili vjeru poraženog! Kako je moguće da se ovo desilo? Koji je razlog ovoga? Braćo razlog je taj što su tada bili ljudi i žene koje su bez obzira na ovako teško vrijeme nastavili držati žeravicu islama. Nastavili su sa naređivanjem dobra, a odvraćanjem od zla. Ništa ih nije moglo spriječiti u ovome. Oni su braćo umirali kako bi sačuvali tu žeravicu. Umirali su kako bi spriječili zlo, a naredili dobro!
Braćo, imajući njih i njihovu žrtvu u vidu postavljam sebi i vama pitanje: Gdje smo mi nasparam njih? Da li smo mi spremni umrijeti zbog žeravice islama?
Molim Allaha da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti i da nas učvrsti na polju islama. AMIN!!!