Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 13. juni 2014. gregorijanske godine, odnosno 15. ša’ban 1435. hidžretske godine.
Braćo, sinoć je bila noć koju nazivamo Lejletul-Berat, odnosno noć želja, sudbine i oprosta. Zbog toga će tema današnje hutbe biti pojam sudbine u islamu.
Pričati o sudbini jeste nezahvalno i teško, jer mnogi su upravo pričajući na ovu temu skrenuli sa paravog puta. Zbog toga ja se neću danas upuštati u dublju analizu ove teme. Prije nego što krenem sa obradom ove teme podsjetit ću vas da nakon što je poslušate ne polemišete sa drugim ljudima o njoj, jer lahko možete zapasti u zamku nevjerovanja.
Allah dž.š. u Kur’anu kaže:
قُل لَّن يُصِيبَنَا إِلَّا مَا كَتَبَ اللَّهُ لَنَا هُوَ مَوْلَانَا ۚ
Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar nas.’” (Et-Tevba, 51.)
”Pričao nam je Resulullah a.s. a on je onaj koji istinu govori i kome istina dolazi:’Zaista se stvaranje svakog od vas skuplja u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko bude aleka (ugrušak – zakvačka), zatim isto toliko bude mudga (komad mesa), zatim Allah pošalje meleka kome se naredi da zapiše četiri odredbe: njegovo djelo, opskrbu, konac života i da li će biti sretan ili nesretan. Zatim se u njega udahne duša. Uistinu, neko od vas čini djela tako da između njega i dženneta ostane samo koliko podlaktica, a onda ga preduhitri određenje i nastavi činiti djela stanovnika vatre, i čini djela tako da između njega i vatre ostane samo koliko jedna podlaktica, a onda ga preduhitri odredba i nastavi činiti djela stanovnika dženneta.”‘
Muslim navodi da je Poslanik a.s.rekao: “Po Allahovom naređenju ispisan je kader svih stvorenja, pedeset hiljada godina prije nego je stvorio Zemlju i nebesa, dok je Njegov ‘Arš bio na vodi.”
Slušajući ove hadise može nam doći šejtan na uho i reći: Zar ne čuješ šta se kaže u hadisu. Tebi je već sve presuđeno pa kakav god ti bio…, trudio se za džennet ili ne trudio, klanjao ti ili ne klanjao, bio iskren ili ne bio. Tebi ako je presuđen džehennem ode ti u vatru, tako da ti od tih dijela nemaš nikakve koristi. Pa zašto se onda trudiš kad ti je već sve određeno?
Braćo, vjerovanje u sudbinu, odnosno Božije određenje na ovaj način jeste pogrešno, jer Allah dž.š u Kur’anu kaže: ”Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.’ Tako isto su oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: ‘Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete?’ Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.” (El-En’am, 148.)
Najbolji dokaz da je ovakvo razmišljanje pogrešno leži u činjenici da se čovjek za ovo hvata samo onda kada to njemu ide u prilog, dok kada njemu ide na štetu on se protivi ovakvom razmišljanju.
Živio nekad jedan lopov koji se posve odao krađi. Krao je sve što bi stigao, hranio se ukradenim novcem, i nimalo se nije kajao zbog svojih nedjela. Gradski stražar naposljetku ga uhvati u krađi i povede ga u zatvor. Stražar se veoma začudi kad shvati da se lopov nimalo nije postidio što je zatečen u krađi. “Kako to da se nimalo ne stidiš svoga grijeha i nedjela?!”, upita stražar, a lopov posve mirno odgovori: “Zašto da se stidim kad je sve to sudbina! Bog je odredio da budem lopov; da je On htio drugačije, ja ne bih krao i bio bih možda trgovac, pekar ili učitelj.” “Hoćeš li, onda, ako te sad za kaznu pretučem, reći da je i to Božije određenje?”, upita ga stražar. Lopov se tad zbuni i zaćuta.
Čovjek pred sobom vidi kako se utopljenik davi u vodi. Da li može kazati: Ako mu je Bog odredio da se uguši ugušit će se, a ako nije spasit će se pa šta mu ja imam pomagati? Naravno da ne može, jer je njegova vjerska obaveza pokušati spasiti čovjeka, a sve dalje je Allahova odredba.
Činjenica je da nas je naše pogrešno razumijevanje Kur’ana i Sunneta dovelo dotle da miješamo stvari u kojima smo samostalni i koje radimo po svojoj volji i stvari koje je Allah učinio iznad naše volje i moći. Iz ovog pogrešnog shvatanja proizašle su dvije najpoznatije zalutale sekte po pitanju kadera: Dzebrije i Kaderije.
Džebrije, kažu da je rob prisiljen na djelo koje čini i da nema slobodne volje niti moći da je sprovede. Dok Kaderije kažu da čovjek kroji sam sebi sudbinu i da Allah dž.š. sa tim nema ništa.
Braćo, i jedno i drugo razmišljanje jeste pogrešno, jer islamski stav o slobodnoj volji glasi: Allah ima apsolutnu slobodnu volju, a čovjek djelimičnu. Djelimičnu zbog toga što čovjek ne može uticati na to kada i gdje će se roditi. Ko će mu biti roditelji. Kada će umrijeti i sl. Ali čovjek može izabrati da li da kaže istinu ili da slaže. da li će skrenuti u kladionicu ili džamiju. Da li će uzeti voćni sok ili pivu i sl.
Kako pomiriti sva ova razmišljanja, hadise, ajete, a da se ne upadne u zamku koja ova tema krije.
Pokušat ću Božije određenje objasniti na sljedeći način. Jedno od Božijih svojstava jeste i Bog sve zna. Ali ovo sve zna nije ni blizu onog ljudskog kada neko zna nešto, nego je to puno puno savršenije i veće znanje. Na osnovu tog sveznanja Bog je unaprijed odredio kakvi ćemo mi biti. Kako bi ovo još bolje pojasnio navest ću sljedeći primjer. Zamislite braćo neko dijete koje vi izuzetno dobro poznajete. Znate šta to dijete voli da jede, sa čime voli da se igra, znate njegov karakter. Tako dobro ga poznajte da kažete za njega ma znam kako diše. Isto to dijete odlući da se igra i krene prema gomili sa igračkama. Ali vi pošto dobro znate koja je njegova najomiljenija igračka kažete sada će uzeti plišanog medu. I dijete zaista čim je došlo do igrački uzima plišanog medu. Da li ste vi unaprijed rekli šta će on uzeti? Da. A da li ste ga vi natjerali da isto to uzme ili je to bila njegova slobodna volja? Bila je njegova slobodna volja.
E, isto tako braćo i Bog koji ima puno veće znanje o svakome od nas nego što mi poznajemo bilo koga, pa čak i samog sebe, je unaprijed odredio i zapisao šta ćemo mi uraditi i kakvi ćemo biti.
Braćo, vjerovanje u Božije odrdbe ima višestruke koristi, a jedna od njih koja nama posebno može koristiti jeste smirenost i zadovljstvo srca i odsutnost brige i zabrinutosti prilikom suočenja sa životnim teškoćama i iskušenjima. Takav čovjek zna da je ono što ga je snašlo, odredba od Allaha i da se to moralo desiti i on potpuno razumije riječi poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem: “Znaj da ono što te je snašlo, nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo zadesiti”. I njegova duša se smiruje na tome, za razliku od onoga koji ne vjeruje u Allahovu odredbu, tako da prilikom iskušenja zapada u teško stanje briga i očaja. Njega raskida strah i uznemirenost, tako da mu život postaje težak i dosadan, i takav najčešce razmišlja o samoubistvu kako bi se oslobodio tog nemira i duševne stege u koju je zapao.
Zbog toga i ne čude riječi poznatog zapadnog pisca Bodleya, koji za muslimane Sahare kaže sljedeće: “Od arapskih nomada koji žive u Sahari naučio sam kako pobijediti brige i riješiti se nemira. Oni, kao muslimani, čvrsto vjeruju u sudbinu i Božije određenje, što im uveliko pomaže da žive u miru i spokoju, te da na život gledaju na jedan vrlo jednostavan, čak prost način. Oni ništa ne požuruju i ne dozvoljavaju sebi da upadnu u kandže briga, pa da se sekiraju zbog nečega što se desilo. Čvrstog su uvjerenja da će se desiti samo ono što je određeno i da nikoga od njih neće zadesiti ništa drugo osim onoga što mu je Allah propisao.
Ovo nikako ne znači da su nemarni i inertni i da ništa ne poduzimaju u slučaju određene nevolje koja ih zadesi te da sjede skrštenih ruku. Nikako!…… Sedam godina koje sam proveo u Sahari među beduinima uvjerile su me da svi oni silni umobolnici, psihički bolesnici i alkoholičari kojih su prepune i Amerika i Evropa, nisu ništa drugo do nevine žrtve ubrzanog tempa života koji nameće savremena civilizacija.
Dok sam živio u Sahari, nisam osjećao apsolutno nikakvu brigu niti tugu, već sam tamo, u tom Allahovom dženetu, pronašao potpuni mir, spokoj i duševno zadovoljstvo….Ukratko, čak i sedamnaest godina nakon što sam napustio Saharu, ja i dan-danas u sebi baštinim to čemu su me naučili Arapi, odnosno, da sve što se desi nije ništa drugo do Allahova odredba. To mi pomaže da i u najtežim i naizgled bezizlaznim situacijama ostanem smiren i pribran. Ova predivna vrlina koju sam preuzeo od Arapa učinila je za smirenje mojih živaca više od hiljada sedativa i raznoraznih medicinskih preparata.”
Molim Allaha dž.š. da nas i naše porodice sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti i da budemo od onih koji će ući u džennet.