Omar Hajjam je zapanjujuće suvremen, jer je njegova epoha zapanjujuće slična našoj, kaže u drugom dijelu intervjua za agenciju Anadolija (AA) Dževad Karahasan, pisac kojeg kritičari ocjenjuju kao najvirtuoznijeg, najsnažnijeg i najdojmljivijeg bosanskohercegovačkog i evropskog pripovjedača današnjice. Karahasan je pisac i intelektualac koji je mnogo više cijenjen u akademskim i umjetničkim krugovima Njemačke, Austrije i drugih evropskih zemalja, nego u matičnoj Bosni i Hercegovini i na Balkanu.
U svom posljednjem romanu ”Sjeme smrti” Dževad Karahasan se pozabavio sudbinom znamenitog pjesnika Omara Hajjama, orijentalnog polihistora iz 12. stoljeća, koji se bavio mnogim područjima ljudskog znanja, od matematike do astronomije. Riječ je o prvom dijelu trilogije o srednjovjekovnom perzijskom pjesniku.
Omer Hajjam je tip čovjeka koji nam nedostaje
Karahasan u intervjuu za Anadoliju objašnjava zašto je Omar Hajjam njegova preokupacija. Kroz primjer Hajjama, Karahasan se, zapravo, bavi različitim oblicima fundamentalizma.
”Ustvari, tačnije bi bilo reći da je Omar Hajjam tip čovjeka koji nam danas tragično nedostaje. A tvrdim, također, da je njegova epoha zapanjujuće slična našoj. Čujte, da vas samo podsjetim na neke činjenice. U njegovo vrijeme javljaju se fundamentalizmi raznih vrsta. Karmati upravo u to vrijeme osnivaju prvu komunističku državu. Karmatima bi se mogli nazvati fundamentalisti socijalne pravde, upravo komunisti. U to vrijeme počinju žestoke rasprave, polemike upravo u islamskom svijetu posvećene pitanju jesu li sufije, mistici, uopće, islamu prihvatljivi. I da nije bilo el-Gazalija Bog zna šta bi bilo sa bezbrojnim mističkim redovima koji su se u to vrijeme pojavili u svijetu”, priča proslavljeni književnik.
Onog momenta, dodaje on, kada se ulema (ar. učenjaci) počnu pitati je li nešto prihvatljivo vjeri, imate posla s pojavom fundamentalizma.
”U to vrijeme počinju križarski ratovi. U Francuskoj svetac Katoličke crkve Bernhard de Clairvaux izjavljuje: ‘Kršćanin traži slavu za sebe u smrti nevjernika’. Ja veću uvredu kršćanstvu nisam čuo ni od jednog nekršćanina. Šta je fundamentalizam? Fundamentalizam je uvjerenje da se nizom rituala i raznih formi može nadoknaditi odsustvo istinske vjere, istinskog sadržaja. Danas, opet, imamo epohu fundamentalizama. Imamo razne religijske fundamentalizme. Ali, imamo, bogme, mnogo opasniji ekonomski i financijski fundamentalizam koji nam prodaje ova neoliberalna ekonomija. Imamo pseudo-demokratski fundamentalizam koji se sa zasada najvažniji, najunosniji produktu zapadnih društava. Organizirajte kvaziizbore, imat ćete demokratiju. Zaboravlja se da je građanska demokracija bila gusti splet zakona, mjera, propisa i da su tzv. izbori najmanje važni u svemu tome”, istakao je, podsjećajući i na nacionalne ili nacionalističke fundamentalizme.
Ti fundamentalizmi kao ambijent u kojem živimo danas, govori Karahasan, šokantno su slični onima u kojima je živio Omar Hajjam.
”Šta mi nemamo danas? Mi danas nemamo jednog Hajjama, nemamo dovoljno Hajjama, čovjeka koji je učio, učio, učio… Znao što se u njegovo vrijeme uopće moglo znati i sve vrijeme osjećao koliko manjka odgovora, koliko nije sposoban znati. Mi danas nemamo ljude sposobne za tu fantastičnu duhovnu skromnost. Kako ja mogu kao stvorenje, kao stvoreno biće, kao ograničeno biće koje na svijetu provodi najviše 80 aktivnih godina, kako mogu imati konačne odgovore na bilo koje bitno pitanje? On je znao da ih ne može imati. Mi danas nemamo čovjeka, suvremenika, koji bi bio spreman priznati da nešto ne zna. Imamo sve odgovore, nemamo nijedno pitanje?! Mislim da je to proklestvo našeg vremena i mislim da to pokazuje koliko nam jedan Hajjam danas treba. Nisam ga našao u životu, pa ga zato dozivam pišući”, objasnio je Karahasan svoju potrebu za Hajjamom.
Kada se prestane bojati Boga, čovjek počne da se boji svega ostalog
Slavni umjetnik zaključuje kako, kada se prestane bojati Boga, čovjek počne da se boji svega ostalog.
”Danas imamo upravo to stanje. Ne znam koliko vama smeta ova vladavina straha koja se u zadnjih deset do petnaest godina proširila toliko da se više ne da živjeti ovdje. Razne službe sigurnosti snimaju sve moje telefonske razgovore, bilježe sve moje podatke, banke im dostavljaju sve izvještaje o svim mojim finansijskim operacijama. Svi moji e-mailovi se registriraju, bilježe, studiraju, kad god sam majki rahmetli slao para iz Njemačke o tome su informirane desetine službi sigurnosti. Idem letjeti, pretresa mi džepove, izvlači kaiš, tjera me da izujem cipele. A ljudi uplašeni, pokoreni, poniženi strahom zahtijevaju još više. Dajte nas još više kontrolirajte! Zašto? Zato što se nama oduzelo temeljno znanje da smo stvoreni, da smo privremeni, da smo dio svijeta, a ne njegovi vladari”, konstatira Karahasan.
Kao čovjek, dodaje profesor brojnih evropskih univerziteta, svako od nas je uronjen u vrijeme, a to znači da ćete proći i nestati.
”Nama su to znanje i ta svijest oduzeti. Onda iz straha, nesposobni da se s tim pomrimo, iz straha od vremena, mi pokušavamo, ‘bacakamo’ se kao ludi, sebe pokušavamo uvjeriti da vladamo svijetom. Mi ne vladamo ničim, čovječe. Svaki mali siledžija koji se dočepa dva mitraljeza, tri puške ili dva ‘čvarka’ činova, ili funkcije u službi sigurnosti, pokušava sebe uvjeriti da je Bog! Ne želim ljude uvjeravati da se posvete religiji, ne želim obnavljati bilo šta… Ja želim podsjetiti da je puno jednostavnije imati jednog velikog Boga nego milione malih, nesposobnih, uplašenih oksuza. To je Hajjam znao i to je temeljno znanje koje mi danas mi više nemamo”, govori Karahasan.
On u svojim djelima propituje ljudsku prolaznost, nastojeći potaknuti ljude na razmišljanje.
”Voda će teći, slavuj će pjevati, mjesec će izlaziti, djevojke će željeti da se ljube, momci čeznuti za njima, breskve će cvjetati i kad mene ne bude… Sjajni njemački mislilac Peter Sloterdijk jednom je duhovito i zločesto govorio o dugu materici. Jedan od fundamentalizama koje mi danas imamo jeste fundamentalistički individualizam. Ja sam sam sebe stvorio! Kako ćeš sebe stvoriti, budalo jedna, priznaj makar materici dug. Ne! Ja nikom ništa ne dugujem! Robe Božiji nisi sam sebe stvorio, neko te je rodio, rođen si. Ni to mi više nismo u stanju priznati. Ni na to nismo sposobni pristati. Ne želim obnavljati vjeru. To je elementarna vrijednost razuma. A mi smo izgubili zdrav razum. To je užas našeg vremena”, analizira Karahasan modernu zbilju.
S jačanjem straha od islama, na Zapadu raste i poznavanje islama
Govoreći o islamofobiji u Evropi, Karahasan priznaje da itekako ima straha od islama.
”Na Zapadu danas uglavnom i imate samo strah. Imate strah od terorista, strah od ekonomske krize, klimatskih promjena, od letenja… Jer, Zapadom danas vladaju strahovi. Pitaju me kako se osjećam kao musliman na Zapadu. Čujte, ima nesporazuma, ima problema. Često se osjećam glupo jer moram objašnjavati stvari koje inače podrazumijevam, ali kada vidim kako je jadnim pušačima, osjećam se privilegiranim. Jer na Zapadu se danas boje pušača. Sutra će se bojati crvenokosih. Čovječe, kad otkriju kakvu opasnost po demokratiju predstavljaju špicaste cipele, pa kad uzmu progoniti ljude sklone špicastim cipelama”, duhovit je sugovornik agencije Anadolija.
Ali, veli, stvari nisu tako jednostavne. Istovremeno s jačanjem straha od islama, raste i poznavanje islama.
”Na Zapadu izlaze najbolje knjige o islamskoj kulturi. U islamskom svijetu iz glave nema svijesti o vlastitoj kulturnoj tradiciji. Ako hoćete naučiti nešto o klasičnoj kulturi islama, morate čitati njemački, engleski, francuski i španjolski. U arapskom svijetu nemate izdavačkih kuća, novina, ljudi se samo debljaju, prodaju naftu i svađaju se jedni sa drugim. Da nije Zapada, ne bi bilo svijesti muslimana o sebi samima, o svojoj kulturi”.
U Evropi jača ekstremna desnica
Ipak, upozorava na jačanje ekstremne desnice u Evropi. To je, prema njemu, proizvod evropskog straha.
”To je naprosto jedno historijsko iskustvo. Kad se pojave strahovi, jača desnica, jer desnica se pravi da je jaka, moćna, ona nudi čvrstu ruku. Kada kažem desnica, ne mislim na deklaracije. Staljin se pozivao na ultralijeve ideje, zaklinjao se da je komunista, a bio je ekstremni desničar. Njegov SSSR je ekstremno desna epizoda u povijesti Evrope. Ljevica nudi jedan tip vrijednosti, jedan tip odnosa među ljudima, solidarnost, nekakvo osjećanje odgovornosti za bližnje, poziva na dogovor i uvijek uz lijeve pozicije ide stanovita sigurnost. Desnica uvijek nastupa kao jaka, pomalo militarizira društvo, hijerarizira ga. Ljudima uplašenim, nesigurnim, naravno da trebaju autoriteti. U vremenima kriza, nesigurnosti, strahova jača desnica”, ukazao je.
Turska jača, prevelika je za EU
Nadalje, profesor Karahasan je iz svog ugla objasnio zašto je Turska tako dugo neprihvatljiva za Evropu.
”Turska ekonomski jača, to je tačno. I zbog toga u EU ima strahova da bi tako moćna i ekonomski jaka bila prevelika za EU. Ti strahovi nisu neopravdani. Mislim da su puno jači strahovi od napetosti unutar same Turske. Jer vi imate na jednoj strani jednu duboku podjelu između nekadašnje društvene elite koja je, pozivajući se na Ataturka, osvajala pozicije svojevrsnim otporom prema islamu. A imate u Turskoj ovu tzv. raju, široke narodne mase koje se nikada odrekle islama kao temeljnog konstituanta njihovog identiteta. Nacionalizam i islam su u žestokom sukobu. Oni su islam pokušali istisnuti iz Turske nacionalizmom”, ocijenio je umjetnik priznat u Evropi.
Osvrćući se na činjenicu da poraće u Bosni i Hercegovini, po uvjerenju žrtava, nije donijelo pravdu, Karahasan komentira da, kada se govori o ratovima, moramo imati na umu da oni nikada ne donose pravdu.
”Ratovi nikad ne donose rješenje. Rat nije etička već ekonomska kategorija. Ratovi se vode radi pljačke, osvajanja bogatstava, osvajanja moći. Ljudi koji očekuju od ratova ili od mirova pravdu, upućuju svoje molitve na krivu adresu. Rata ne bi ni bilo da nije bilo snaga koje u ratu nisu vidjeli priliku da se napljačkaju, osvoje moći i vlast. Imperije su se uvijek rađale iz ratova i održavale ratovima. Kada imperija izgubi mogućnost da vodi isplative ratove, ona počne da propada. Čim vidite da neka imperija nije u stanju rat završiti munjevito, sa bogatim profitom, znači da je počela odumirati”, govori priznati bh. autor.
Zašto me na Balkanu ne priznaju
Iako nesklon da govori o sebi i svome uspjehu, Karahasan priznaje kako ima istine u tome da je poznat više vani nego u svojoj zemlji, na Balkanu.
”Ja imam priličan broj međunarodnih nagrada, nemam nijednu balkansku ili bosansku. Moji tiraži u velikim jezicima su neusporedivo veći od tiraža ovdje. Ja mislim da je tako jer se kulturni sistem ovdje uvelike raspao. Tako da tu počinju vladati zakoni i logika moći gole sile. Da biste danas ovdje bili poznati, da bi vas čitalo, neko ili vi sami morate vikati: ”Evo me, evo mene”. Neko mora stajati iza vas, vidjeti interes u tome da vas promovira. Ja sam čovjek koji nikad nije pristao na moć. Ja odbijam imati i one forme moći koje bih po logici stvari treba imati. Takav odnos i ponašanje još uvijek može proći u uređenim kulturama. Ako iza mene u Njemačkoj stoji veliki izdavač Suhrkamp, kliko god ja sam bio nemoćan, nespreman da vičem, ukazujući na sebe, po logici stvari se nešto pokrene i skrene se pažnja. Ja ovdje nemam raje, nemam grupe, klana, ja nikad nisam pripadao, ja ne znam pripadati, ne podnosim, ne trpim sljedbenike… Tako u uvjetima džungle ne možete opstat”, zaključio je Dževad Karahasan u intervjuu za agenciju Anadolija.