Loše osobine

Prema Kur’anu postoje tri vrste duša i svaki čovjek može da posjeduje samo jednu od njih: 

1. Mutmeinnah – Smirena duša; 
2. Lewwame – Duša koja sama sebe kori;
3. Emmare – Duša koja je sklona zlu. 

Duša Mutmeinneh je duša iskrenog i istinskog vjernika kome ja vjera najvažnija stvar, a koji u isto vrijeme ne zanemaruje svoje ostale dunjalučke obaveze i dužnosti.

Duša Lewwame je duša koja sama sebe kori tj. koja radi i dobra i loša djela, ali koja još nije u potpunosti iskrena i pokorna Allahu dž.š., ali koja se za svoje grijehe i propuste kaje. 

Duša Emmare je duša koja je sklona zlu i koja čini svakodnevno grijehe velike i male i u tome namjerava da ustraje sve dok je na ovom svijetu prolaznosti.

Na svakom čovjeku je da izabere koju će od ove tri duše posjedovati tj. kakve će mu osobine i karakteristike duše biti ovisi od njegovih djela i ponašanja na ovome svijetu. Ono što je dobro je da se ove loše osobine duše čovjeka mogu mjenjati, svakodnevno, a isto tako i da se dobre osobine duše mogu usavršavati. 

Nekada davno djed je svom unuku ispričao jednu životnu istinu. A ona glasi: „U duši svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, laž, lažni ponos, egoizam…
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saoosjećanje, vjeru….“ Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
„Koji vuk na kraju pobjedi?“
Djeda odgovori sa osmjehom na svom starom licu:
„Pobjeđuje uvjek onaj koga više hraniš…“

Kojeg vuka mi više hranimo?

Postoji mnogo loših osobina, ali ćemo obraditi samo neke:

• Škrtost;
• Zavidnost;
• Ogovaranje;
• Oholost;
• Mržnja;
• Ljubomora;
• Neprijateljstvo.

Škrtost

Škrtost je suzdržavanje od davanja ili dijeljenja onoga što osoba posjeduje, bilo da je riječ o novcu, hrani, imetku ili čak znanju, kada postoji potreba ili prilika da se pomogne drugima. U islamu se škrtost smatra negativnom osobinom, jer proturječi principima velikodušnosti, darežljivosti i solidarnosti koje islam zagovara.

Škrtost u islamskom kontekstu uključuje:

1. Suzdržavanje od davanja zekata ili sadake: Zekat je obavezna milostinja koju muslimani daju iz svog imetka, a sadaka je dobrovoljna milostinja. Islam snažno naglašava važnost davanja zekata, i osoba koja je škrta i izbjegava svoje obaveze prema siromašnima, siročadi, i onima koji su u potrebi, smatra se da ima problem sa škrtosti.
2. Ne dijeljenje s drugima: Islam uči da se blagodati trebaju dijeliti s drugima. Na primjer, kada se osoba suzdržava od pomaganja rodbini, prijateljima ili čak strancima, kada je u mogućnosti to učiniti, smatra se škrtom.
3. Pohlepno zadržavanje bogatstva: Islam nas uči da imetak nije svrha života, već sredstvo da se postigne zadovoljstvo Allahovo. Osoba koja pohlepno zadržava svoje bogatstvo, ne pomaže drugima, i živi isključivo za vlastiti materijalni napredak, smatra se škrtom.
4. Odbijanje dijeljenja znanja: Znanje se također smatra blagodatima koje treba dijeliti. Škrtost se također manifestira kada osoba odbija podijeliti svoje znanje i mudrost s drugima, posebno kada bi to znanje moglo pomoći nekome u teškoj situaciji.

Allah, dž.š., upozorava na škrtost u Kur’anu, gdje kaže: “…a onima koji škrtare i naređuju ljudima škrtost, a prikrivaju ono što im je Allah iz Svoje milosti darovao, Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.”
(En-Nisa, 37.)

Poslanik, a.s., je rekao: “Darežljivost je drvo u džennetu, čije grane dostižu do Zemlje. Koji god čovjek se uhvati za jednu od tih grana, ona će ga povući u džennet. Škrtost je također drvo u džehennemu, čije grane dostižu do Zemlje. Koji god čovjek se uhvati za jednu od tih grana, ona će ga povući u džehennem.”

Trojicu Israelićana je Allah htio da iskuša: gubavog, šugavog i slijepog, pa im posla meleka. On gubavom reče: – Šta najviše želiš? – Želio bih lijepu boju i prijatnu kožu kako bi me ljudi prestali odbacivati – odgovori gubavi. Melek protrlja gubavog i ode. Nakon toga nestade gube sa ovog čovjeka i bi mu data lijepa boja i prijatna koža. Zatim ga melek upita: – Koje ti je blago najdraže? – Deve. Odgovori izliječeni gubavac. Melek mu dade devu u desetom mjesecu trudnoće i kaza mu: – Neka ti Allah da berićeta u njoj. Melek zatim ode šugavom i upita ga: – Šta najviše želi? – Lijepu kosu i da mi se otkloni ovo zbog čega me ljudi izbjegavaju. Melek ga protrlja i otkloni od njega šugu. Zatim ga upita: – Koje ti je blago najdraže? – Goveda. Odgovori izliječeni šugavac. Melek mu dade steonu kravu i reče mu: – Neka ti Allah da berićeta u njoj. Zatim dođe kod slijepca i upita ga: – Šta najviše želiš? – Želio bih da mi Allah vrati vid. Melek mu protrlja oči i Allah slijepcu vrati vid. – Koje ti je blago najdraže? Upita ga melek. – Ovce. Odgovori čovjek. Melek mu dovede sjajnu ovcu. Stoka se razmnožila tako da je prvi imao punu dolinu kamila, drugi punu dolinu goveda, a treći punu dolinu ovaca. Zatim isti melek dođe gubavcu u liku siromašnog čovjeka i zamoli ga: – Ja sam siromah, ostao sam na putu bez igdje ičega. Danas se mogu prehraniti samo zahvaljujući Allahu i zatim tebi. Molim te Onime koji ti je podario lijepu boju i prijatnu kožu da mi daš jednu devu kako bih se prevezao na putu. – E troškovi su veliki. Odgovori vlasnik deva. – Čini mi se da te poznajem. Kaza mu melek u liku siromaha. – Zar ti nisi bio gubavac koga su ljudi izbjegavali i siromah, pa ti je Allah dao? – Ja sam ovaj imetak naslijedio od svojih predaka. – Ako neistinu govoriš, neka te Allah vrati kakav si bio! Povika melek i ode. Zatim dođe šugavome u istom obliku i zatraži mu kao što je tražio i prvome. Ovaj ga vrati kao i prehodnik, a melek mu reče: – Ako govoriš neistinu, neka te Allah vrati kakav si bio! Zatim ode do slijepca i ponovi istu molbu. Ovaj mu reče:- Bio sam slijep, pa mi je Allah vratio vid. Uzmi koliko hoćeš. Tako mi Allaha, neće mi biti žao koliko god odneseš, to je moja dužnost prema Stvoritelju! Melek mu reče:- Zadrži svoj imetak. Bili ste iskušani. Allah je tobom zadovoljan, a ljut je na tvoja dva druga.

Ova priča nas uči da blagodati poput zdravlja i bogatstva mogu biti iskušenje. Zahvalnost i velikodušnost prema drugima donose Allahovo zadovoljstvo, dok škrtost i nezahvalnost mogu dovesti do gubitka tih blagodati. Prava vjera se pokazuje kroz spremnost da dijelimo ono što nam je Allah dao i da prepoznamo Njegovu milost u svakom dijelu našeg života.

Zavidnost

Zavidnost je psihološko stanje u kojem osoba želi lišavanje blagoslova, darovitosti i dobra koju posjeduje druga osoba kojoj se zavidi.

Prvi grijeh koji je počinjen prema Allahu dž.š., i na nebesima i na Zemlji, jeste zavidnost, a učinio ga je Iblis. Iblis je jedan od džina i bio je predvodnik meleka, najučeniji od svih. Ali, kada je Bog stvorio Adema a.s. koji je bio ljepši i savršeniji od Iblisa, Iblisu bi krivo kao, pa pozavidi Ademu na tome i sam sebi nanese štetu.

Prvi grijeh koji je počinjen na Zemlji jeste ubistvo, kojem je prethodila zavidnost. Naime, Kabil sin Adema a.s. je pozavidio svome bratu Habilu, zbog toga što je ovaj dobio ljepšu ženu, pa ga je zbog toga ubio.

Zavidnost je najrašireniji grijeh na zemaljskoj kugli. Ona se ne vidi, ali njene posljedice su itekako vidljive.

Brat ubija brata. Prijatelj izdaje prijatelja. Porodica se raspada. Svete veze se trgaju. Osvete. Otimačine. Podvale. Laži. Potvore….Sve su ovo stvari koje svakodnevno gledamo, a kojima je uzrok zavidnost.

Zavidnost je bolest koja čovjeka čini nesretnim i tužnim. Bolest zbog koje čovjek, ali i društvo ne mogu doživjeti napredak i sreću sve dok se ne izliječe od nje.

Poslanik a.s. je rekao: “Među vas se uvukla bolest prijašnjih naroda, zavidnost i mržnja, ne kažem da briju (uklanjaju) dlake, već briju vjeru!”

Kada je Musa a.s. pošao na brdo Turi Sina da primi izvjesna naređenja od Allaha dž.š., da ga je sreo neki siromah i zamolio da upita Allaha dž.š. zašto je on siromah i zašto mu Allah ne dadne bolju sreću i bolje uslove života, nego se pati, kao malo ko drugi. Na upit Musaa a.s. zašto je onaj čovjek tako “nesretan” i bijednik i zašto mu ne bi Allah dž.š. dao bolje uslove za život-Allah dž.š. je odgovorio Musau: “On je zavidnik drugim ljudima, pa zbog toga mu ne dam sreće i boljeg života. Ako bi se oslobodio toga lošeg svojstva, Ja bih mu dao udobniji život. Da se i sam uvjeriš da je on zavidnik-veli Allah dž.š Musau-kada se vratiš reci mu da njegov komšija ima jednu kravu, pa neka on (zavidnik) zamoli mene da njegovom komšiji dadnem još jednu kravu, pa ću Ja onda i njega obasuti blagodatima, te će bolje živjeti. Kad se Musa a.s. povratio i kada je dotičnom siromahu rekao da mu Allah dž.š. obećaje bolji i lakši život, ali pod uslovom da čini dovu i moli Allaha dž.š. da njegovom komšiji, koji ima jednu kravu, dadne još jednu, tada je siromah uzviknuo: “ Ja toliko vremena dovu činio i molio Allaha da mu i ona jedna crkne, a ti hoćeš da ja sada molim Allaha da mu još jednu dadne’.

Zavidnost se postoji u svakom srcu, ali ona kod nekoga bude manje, a kod nekoga više izražena. El Gazali kaže za čovjeka da je zavidan samo kada svoju zavist pretvori u akciju, dok god je svjestan te svoje zavidnosti i njene rušilačke snage i zna da se mora protiv tog zla u sebi boriti, onda se ta osoba ne može nazvati zavidnikom. Jednostavnije rečeno zavidnost nije kada se čovjek nečim zadivi i poželi to isto, ali ne želi da taj ni’met ode od dotičnog.

Vjerniku je dozvoljeno zaviditi samo u dva slučaja i to: kada vidi čovjeka koji lijepo  uči Kur’an i postupa po njemu, pa poželi da je on na njegovom mjestu; i kada vidi čovjeka koji je bogat i taj imetak dijeli u hajr, pa poželi da i on isto tako radi.

Posljedice naše zavidnosti prema drugima, ne stižu do onoga kome se zavidi, već ostaju kod nas. Oni koji zavide su žrtve zavidnosti, a ne oni kojima su zavidni. Zbog toga, ako ne želimo uništiti ovu ružnu osobinu, koja ja zavladala u našem društvu, zbog drugih, uništimo je zbog sebe, u suprotnom ona će uništiti nas.

Ogovaranje

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik a.s. upitao: “Znate li šta je to gibet (ogovaranje)?” Rekoše: “Allah i Poslanik najbolje znaju.” Poslanik a.s. reče: “Da spomeneš svoga brata s onim što mu je odvratno.” Bi rečeno: “A ako je tačno to što kažem o svome bratu?” Reče: “Ako je tačno to što si o njemu rekao, ogibetio(ogovorio) si ga, a ako nije, onda si ga potvorio.”

Koliko je ogovaranje velik grijeh najbolje nam pokazuje sljedeći ajet i događaj, Allah dž.š. kaže: ”…I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi neko od vas mogao jesti mrtvo meso svoga brata? Zar to nije odvratno? Bojte se Allaha, Allah zaista prašta i milostiv je!” (El-Hudžurat, 12.)

Pripovijeda Halid Er-Rabi: “Jednom sam s društvom bio u džamiji, pa su počeli govoriti o jednom čovjeku, a ja sam ih upozorio da to ne čine i oni su me poslušali. Nakon izvjesnog vremena su ponovo počeli govoriti o tom čovjeku i ja sam se uključio u taj razgovor. Kada sam te noći zaspao, sanjao sam kako mi je došao crn i visok čovjek, koji je u posudi nosio komad svinjskog mesa i naredio mi da ga jedem. Zapomagah: ‘Ja ne jedem svinjsko meso!’ On me snažno stisnu i protrese, te povika: ‘Jeo si nešto što je gore od ovoga!’ – potom mi je u usta počeo gurati komad po komad. Prestravljen sam se prenuo iz sna. I, tako mi Allaha, trideset ili četrdeset dana sam poslije osjećao smrad tog mesa u svojim ustima!”

Ogovaranje spade u grijehe koje činimo jedni prema drugim, i ti grijesi su opasniji od onih koje činimo prema Bogu, jer nam Bog neće ove grijehe oprostiti, nego ih treba oprostiti prvo uvrijeđeni, pa tek onda Bog.

Poslanik a.s. kaže: “Dobro se čuvajte ogovaranja! Ono je gore od bluda! Čovjek počini blud i pokaje , pa mu Allah primi pokajanje. Međutim, onome koji je ogovarao, Allah neće oprostiti sve dok mu ogovarani ne oprosti.” 

Mržnja

Čovjek nikada nije lagodniji, bezbrižniji niti mirniji nego onda kada živi mirnog srca, srca lišenog mržnje i zlobnosti. Samo u takvom stanju, čovjek kada vidi blagodat kod drugoga, osjeća zadovoljstvo i prepoznaje Allahovu milost. Dok kada vidi da je nekoga pogodila nesreća, on saosjeća sa njime, moli Allaha da otkloni tu nesreću od njega i oprosti mu grijehe.

Mržnja nagriza naša srca i tako ih čine šupljim. A iz šupljog srca vjera lahko može iscuriti, kao što i voda iscuri iz probušene posude.

Božiji Poslanik je jedne prilike bio upitan: „Božiji Poslaniče, ko je najbolji čovjek? Onaj ko ima čisto srce i iskren jezik. Poznato nam je šta znači iskren jezik, – rekoše ashabi – ali šta znači čisto srce? To je pobožno, bistro srce koje u sebi nema  grijeha, poroka, mržnje ni zavidnosti!“ (Ibn Madže)

Pravo muslimansko društvo je ono koje počiva na međusobnoj ljubavi, općim simpatijama, saradnji, ljubaznosti. A ovo društvo najbolje opisuje sljedeći ajet:

„Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”( El-Hašr, 10)

Muhammed a.s. kaže: “Nemojte se razjedinjavati niti taboriti! Nemojte se međusobno mrziti niti zavidjeti! Budite Allahovi robovi braća! Muslimanu nije dozvoljeno da napusti svoga brata više od  tri dana.” 

Ljubomora

Ljubomora je osjećaj nesigurnosti, straha i brige zbog mogućeg gubitka nečega što smatramo vrijednim, najčešće vezanog za naše odnose s drugim ljudima. Ona često proizlazi iz straha da će neko drugi ugroziti našu vezu s osobom koju volimo ili iz osjećaja da smo manje vrijedni u očima drugih. Ljubomora se obično odnosi na emocije povezane s osobnim odnosima, dok se zavidnost više odnosi na želju za nečim što drugi imaju.

U islamu, ljubomora se može posmatrati u različitim kontekstima, ali se obično dijeli na pozitivnu (dozvoljenu) i negativnu (nedozvoljenu) ljubomoru.

Pozitivna ljubomora:Zaštita časti i vjere. Ova vrsta ljubomore se odnosi na osjećaj koji musliman ima kada štiti čast svoje porodice, vjere i vjerskih obaveza. To je ljubomora koja motiviše osobu da zaštiti ono što je sveto i vrijedno.Poslanik Muhammed a.s. je rekao: “Doista je Allah ljubomoran, a ljubomora Allaha je kada musliman čini ono što je Allah zabranio.”

Sa’d bin Ubada je rekao: „O Allahov Poslaniče, ako vidim čovjeka sa svojom ženom, zar ga ne bih ubio svojim mačem?“ Poslanik a.s. je odgovorio: „Jesi li iznenađeni od Sa’dove ljubomore? Ja sam ljubomorniji od njega, a Allah je ljubomorniji od mene.“

Negativna ljubomora: Ekstremna ili pretjerana ljubomora. Ovo je ljubomora koja prelazi granice i vodi do sumnjičavosti, nepravde ili čak nasilja. Islam uči da ekstremna ljubomora može dovesti do grijeha i narušiti odnose. Muhammed a.s. kaže: “O vjernici, izbjegavajte pretjeranu sumnjičavost, jer je sumnjičavost najlažniji govor.”

Ljubomora u kontekstu supružničkih odnosa: Dozvoljena je ljubomora između muža i žene. Islam priznaje prirodne emocije ljubomore u bračnim odnosima, ali naglašava potrebu za povjerenjem i ravnotežom. Muhammed a.s. kaže: “Allah je dozvolio ljubomoru muškarcu prema njegovoj ženi, i dozvolio je ženi prema njenom mužu.”

Ljubomora je prirodna emocija, ali islam uči da ona mora biti kontrolisana i usmjerena na način koji je u skladu s vjerom i pravdom. Pozitivna ljubomora može motivisati osobu da zaštiti svoju vjeru i čast, dok negativna ljubomora može dovesti do nepravde i loših postupaka.

Neprijateljstvo

Neprijateljstvo je osjećaj mržnje, antagonizma ili zlonamjernosti prema drugoj osobi ili grupi. To je stanje koje vodi ka sukobima, nesuglasicama i često nanosi štetu drugima, bilo fizički, emocionalno ili moralno. U islamu, neprijateljstvo se strogo osuđuje, osim kada je riječ o neprijateljstvu prema nepravdi ili neprijateljima islama koji ugrožavaju muslimane.

Mržnja i neprijateljstvo su povezani, ali imaju različite nijanse u značenju. Mržnja je više emocionalna i može ostati skrivena u srcu ili umu, dok neprijateljstvo uključuje otvoreno izražavanje te mržnje kroz riječi, postupke ili ponašanje. Mržnja može postojati bez neprijateljstva, ali neprijateljstvo gotovo uvijek proizlazi iz mržnje ili dubokog neslaganja.

Allah dž.š. kaže:”O vjernici, budite postojani u ispunjavanju dužnosti prema Allahu, svjedočite pravedno, i ne dozvolite da vas mržnja (neprijateljstvo) prema nekoj skupini ljudi navede da postupate nepravedno. Budite pravedni, to je bliže bogobojaznosti. Bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što radite.”
(El-Ma’ide, 8.)

Poslanik a.s. je rekao:”Neprijateljstvo će se prenijeti i proširiti među ljudima kao zarazna bolest, zato budite oprezni i pravedni jedni prema drugima.”

Ovi primjeri pokazuju važnost pravednosti i bogobojaznosti čak i u situacijama neprijateljstva. Islam uči da, iako neprijateljstvo može postojati, ono ne smije dovesti do nepravde ili neispravnog ponašanja prema drugima.

Jedan značajan primjer iz historije islama koji ilustrira neprijateljstvo i kako se s njim nositi na pravedan način je oslobađanje Mekke (Feth Mekke).  Kada je Poslanik Muhammed a.s. s vojskom ušao u Mekku 630. godine, Kurejšije, koji su godinama bili neprijatelji muslimana, bili su uplašeni od osvete. Međutim, Poslanik Muhammed a.s. postupio je s milošću i pravednošću. Iako je bilo jasno neprijateljstvo između Mekkelija i muslimana zbog dugogodišnjeg progona i rata, Poslanik a.s. je proglasio opću amnestiju. Rekao je: “Idite, svi ste slobodni.”

Ovaj čin pokazuje da, iako je neprijateljstvo postojalo, pravednost, praštanje i mir su bili prioriteti. Poslanik a.s. nije dozvolio da neprijateljstvo vodi do nepravednog ponašanja ili osvete, već je postupio onako kako nalaže islam, s pravednošću i milošću.