Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 30. oktobar 2026. godine, odnosno 19. džumadel ula 1448. hidžretske godine.
Jedna od najvećih opasnosti koja može zadesiti čovjeka jeste da mu Allah podari vlast, položaj, novac ili neku drugu blagodat, pa da zbog toga pomisli kako je bolji od drugih i kako mu niko ništa ne može.
Upravo nam Kur’an donosi dva takva primjera. Prvi je faraon iz vremena Musa, a.s., a drugi je vladar iz vremena Ibrahima, a.s., a tefsirske predaje kažu da se on zvao Nimrud.
O faraonu smo toliko puta slušali, zbog toga ćemo danas govoriti o Nimrudu, iako je njihova priča, njihova bolest, njihov kraj, gotov pa identičan.
Tefsirska nauka kaže da je Nimrud bio jedan od velikih vladara na Zemlji. Vladao je 400 godina, pa se zbog toga osilio i uzoholio. Bio je veliki nasilnik i tiranin. Toliko se osjećao moćnim da se proglasio bogom i pozvao narod da ga obožavaju. Većina ljudi ga je poslušala, jer su ga se bojali. Bojali su se da im neće kakvo zlo učiniti ili da hranu neće dobiti. Prenosi se da su ljudi odlazili do njega kako bi nabavili hranu. Jedne prilike sa njima je krenuo i Ibrahim, a.s. Kada bi prolazili pored Nimruda upitao bi ih: “Ko je vaš Gospodar?” Odgovorili bi : “Ti.” Kada je Ibrahim, a.s. prolazio pored njega on ga je upitao: “Ko je tvoj Gospodar?” Rekao je Ibrahim, a.s.: “Onaj koji daje život i smrt,” pa je on na to rekao: “Ja dajem život i smrt.“ Kako bi dokazao istinitost svojih riječi i svoju moć Nimrud je rekao svojim ljudima da mu dovedu dvojicu ljudi, pa je jednog ubio, a drugog ostavio u životu. I rekao Ibrahimu, a.s.: „Zar nisi vidio?“ Ibrahim, a.s., reče: “Allah čini da Sunce izađe sa istoka, pa ti učini da izađe sa zapada.” Tada je silnik ostao bez odgovora.
أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِي حَاجَّ إِبْرَاهِيمَ فِي رَبِّهِ أَنْ آتَاهُ اللَّهُ الْمُلْكَ إِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّيَ الَّذِي يُحْيِي وَيُمِيتُ قَالَ أَنَا أُحْيِي وَأُمِيتُ ۖ قَالَ إِبْرَاهِيمُ فَإِنَّ اللَّهَ يَأْتِي بِالشَّمْسِ مِنَ الْمَشْرِقِ فَأْتِ بِهَا مِنَ الْمَغْرِبِ فَبُهِتَ الَّذِي كَفَرَ ۗ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
Braćo, pogledajmo koliko čovjek može biti obmanut onim što posjeduje. Allah mu podari vlast, a on pomisli da je njegova vlast dokaz da je on iznad drugih. Allah mu podari mogućnost da olakša živote drugih ljudi, a on pomisli da može upravljati sudbinama ljudi.
U predajama se dalje kaže da je Nimruda usmrtila jedna mala mušica koja mu je ušla kroz nos u glavu. Toliko mu je ta mala mušica pravila bolove, da mu jedino olakšanje do smrti bilo da ga ljudi udaraju nekim predmetima po glavi.
Braćo, Nimrud je imao moć, vojsku, sluge, bogatstvo, vlast, imao je sve od dunajluka, ali je Allah njemu, ali i nama, kroz ovaj primjer male mušice, želio pokazati koliko smo mi kao ljudi nejaki i nemoćni i koliko smo ovisni o Allahu.
A sada se, draga braćo, zapitajmo, da li su Nimrud i faraon bili samo ljudi iz daleke prošlosti ili i danas među nama ima onih koji se ponašaju slično njima? Ne mora čovjek imati faraonsku krunu, vojsku i veliku državu da bi se uzoholio. Nekada je dovoljno da dobije malo vlasti, da postane rukovodilac nečega, da ima malo više novca, položaj ili da osjeti kako mu ljudi malo laskaju, pa da počne misliti da je važniji i pametniji od drugih. Dovoljno je da kod kuće niko ne smije ništa reći osim njega. Dovoljno je da radniku ne damo njegovo pravo zato što znamo da nam se ne smije suprotstaviti. Dovoljno je da nekoga ponizimo zato što je siromašniji, slabiji ili manje obrazovan od nas. Dovoljno je da odbijemo pomirenje, jer čekamo da druga strana prva dođe, iako znamo da smo mi pogriješili.
Braćo, Allah nam je pokazao kroz primjer Nimruda i faraona kako završavaju oni koji su oholi.
Zato nemojmo se zavaravati svojim položajem, imetkom, znanjem ni snagom. Sve su to blagodati koje nam je Allah dao, ali nijedna od njih ne znači da smo bolji od drugoga. Ako imamo više, trebamo biti zahvalniji. Ako imamo vlast, trebamo biti pravedniji. Ako imamo znanje, trebamo biti ponizniji. Ako nas ljudi poštuju, trebamo to opravdati.
I na kraju zapamtimo onu našu narodnu: „Možeš kako hoćeš, al’ nećeš dokle hoćeš.“ Dok je Poslanik, a.s., rekao: “Neće ući u džennet onaj u čijem srcu se nađe makar i trun oholosti.”
Molimo Allaha, dž.š., da nas sačuva oholosti, umišljenosti i nepravde. Molimo Ga da nas učini zahvalnim kada nam daje, strpljivim kada nas iskušava i poniznim prema Njegovim robovima. Molimo Ga da nam podari snage da prihvatimo istinu, pa makar nam bila teška, i da priznamo vlastitu grešku prije nego što bude kasno. Amin!!!