Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 04. septembar 2026. godine, odnosno 22. rebiul-evvel 1448. hidžretske godine.
Razmišljajući šta danas govoriti na hutbi, počeo sam čitati hadise Allahovog Poslanika, a.s., o stvarima i događajima koji će se pojavljivati pred Sudnji dan. Među tim hadisima naišao sam na jedan koji me posebno dojmio.
Dojmio me zato što govori o pojavama koje nam, kada pogledamo oko sebe, djeluje nevjerovatno poznato.
Pa poslušajmo šta kaže naš Poslanik, a.s., u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a.:
„Pred Sudnji dan doći će godine prevare i obmane, kada će se lažovi smatrati istinoljubivim, a istinoljubivi ljudi lažovima, kada će ljudi vjerovati prevarantima, a neće vjerovati povjerljivim ljudima, kada će govore držati ruvejbida.“
Ashabi su upitali:
„Allahov Poslaniče, a ko je ruvejbida?“
Poslanik, a.s., je odgovorio:
„To je glup (beznačajan, nestručan) čovjek koji će nastupati i govoriti u ime općenarodnih interesa.“
Draga braćo, ako malo bolje pogledamo ovaj hadis vidjet ćemo da Poslanik, a.s., ne govori o vremenu kada neće biti učenih, stručnih, iskrenih, povjerljivih… ljudi. Naprotiv! U takvom vremenu bit će učenih, stručnih, iskrenih i povjerljivih ljudi, ali će oni biti na marginama društva jer će biti poremećeni kriteriji vrijednosti u društvu.
I zato se čovjek danas mora zapitati:
Braćo, zar upravo mi ne živimo u vremenu o kojem govori Poslanik, a.s., u ovom hadisu?
Zar ne živimo u vremenu kada se više cijeni kupljena diploma, nego ona koja je krvlju i znojem natopljena?
Zar ne živimo u vremenu u kojem mi i naša djeca više cijenimo, volimo i poštujemo neke tamo youtubere i druge internet cirkusante, koji nemaju dana ozbiljne škole, nego profesore, doktore, inžinjere, učenjake…koji nam život znače?
Zar ne živimo u vremenu kada roditelj dođe učitelju, pacijent doktoru, običan čovjek alimu, inžinjeru… i počne mu govoriti kako bi on trebao učiti, liječiti, vaziti, raditi?
Zar ne živimo u vremenu kada su časni, iskreni, pošteni, stručni ljudi potisnuti na same margine našeg društva, a mjesta u vrhu, na najboljim pozicijama, su zauzeli oni sa sumnjivom prošlosti, moralom i obrazovanjem?
Zar ne živimo u vremenu kada ćemo prije povjerovati onome ko nam govori ono što želimo čuti, nego onome ko nam govori ono što trebamo čuti?
I možda je upravo tu najveća opasnost. Jer, braćo, problem nije samo u tome što postoje ljudi koji govore ono što ne znaju. Oni su uvijek postojali. Problem nastaje onda kada mi počnemo takvim ljudima vjerovati.
Ruvejbida može govoriti, ali on ne može sam sebi dati autoritet. Mi mu ga dajemo. Mi ga pratimo. Mi ga slušamo. Mi njegove objave dijelimo. Mi mu aplaudiramo. Mi mu prostor i poziciju dajemo.
Musliman mora imati kriterij. Mora znati kome vjeruje. Mora znati od koga znanje uzima. Mora razlikovati znanje od mišljenja, činjenicu od pretpostavke, istinu od propagande i savjet od manipulacije.
I sada dolazimo do najvažnijeg pitanja.
Kako da vjernik sačuva svoju vjeru, moral, prisebnost i dosljednost na putu dobra u vremenu sveopće smutnje?
Odgovor na ovo pitanje glasi: Nema spasa čovjeku, općenito, a posebno u vremenima fitne i smutnje, osim u dosljednom slijeđenju Kur’ana i sunneta i traženju utočišta kod Allaha, dž.š., kroz iskreni ibadet i pobožnost.
Jer kad čovjek izgubi strah od Allaha, onda se on boji svakog Abdullaha (čitaj čovjeka). Kada čovjek izgubi oslonac u Allahu, onda mu svaki vjetar može promijeniti pravac.
Danas ga povuče jedna priča. Sutra druga. A vjernik ne smije biti čovjek kojim upravlja svaka nova vijest. Vjernik mora imati svoj pravac. A taj pravac određuju Kur’an i sunnet.
Zbog svega toga kažemo da mi muslimani nemamo veće potrebe od potrebe za iskrenim ibadetom, posebno u današnje vrijeme, vrijeme fitne i smutnje čiji valovi sa svih strana zapljuskuju lađu života na kojoj plovimo.
A kada smo kod lađe poslušajmo kazivanje Imama Gazalije o grupi ljudi koji su putovali na lađi. Kada su došli do ostrva koje je bilo bogato zelenilom, prekrasnim vrtovima, raznovrsnim cvijećem i ukusnim plodovima, kapetan lađe je odlučio da se tu odmore. Obavijestio je putnike da je vrijeme ponovnog polaska u zoru drugog dana i upozorio ih da se ne udaljavaju puno od lađe kako ne bi zakasnili. Putnici su se podijelili u tri skupine.
Jedna skupina je ostala blizu lađe. Uživali su u lijepom pogledu, jeli su plodove koji su bili na dohvat ruke, ali su im oči stalno bile uprte u lađu. Kada je ujutro kapetan pozvao da se krene, oni su bili prvi koji su se ukrcali u lađu.
Druga skupina je, zanesena ljepotom i plodovima ostrva, otišla malo dalje od lađe, ali su im srca bila prisebna, bojali su se da im lađa ne ode i da ne ostanu na ostrvu. Čim su ujutro čuli glas kapetana, oni su požurili da se ukrcaju u lađu i stigli su u posljednji čas.
Treća skupina je, opijena ljepotom i plodovima ostrva, otišla u dubinu ostrva, potpuno zaboravljajući na lađu. Kada je kapetan pozvao da se krene, niko od njih nije čuo njegov poziv. Tako je lađa otišla, a oni su ostali i stradali na ostrvu zajedno sa varljivim plodovima koje su bili ponijeli.
Braćo, ova priča nije priča samo o nekim ljudima na nekom ostrvu. To je priča o nama. Lađa je naš život. Ostrvo je dunjaluk. A kapetanov poziv je poziv koji nas svakoga dana podsjeća da je naše putovanje privremeno.
Kao što vidmo prva i druga skupina nije napustila ostrvo praznih ruku. I oni su jeli plodove. I oni su uživali u njegovoj ljepoti. Ali nisu zaboravili lađu. Problem, dakle, nije u tome da čovjek ima dunjaluk. Problem je kada dunjaluk ima čovjeka.
I zato svako od nas treba sebe iskreno pitati: Jesam li dovoljno blizu lađe da čujem poziv i ukrcam se? Zato, braćo, u vremenu smutnje u kojem živimo i još veće koja dolazi čuvajmo svoju vjeru, čuvajmo namaz, čuvajmo svoje srce, čuvajmo svoj jezik, čuvajmo svoju čast i dostojanstvo, i ne dozvolimo da nas smutnje i pokvareni ljudi našeg vremena odvoje od onoga sa čim je Allah zadovoljan.
Jednog dana i mi ćemo čut poziv. Tada neće biti važno koliko smo se divili ostrvu, koliko smo plodova sakupili i koliko smo daleko otišli. Bit će važno samo jedno: jesmo li bili dovoljno blizu lađe da čujemo poziv i ukrcamo se?
Zapamtimo: Mi smo samo putnici, i ne zaboravimu gdje putujemo!
Gospodaru naš, kada dođe poziv na polazak, učini nas od onih koji će ga čuti, odazvati mu se i ukrcati se na lađu spasa koja vodi Tvome zadovoljstvu i džennetu. Amin!!!