Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 28. august 2026. godine, odnosno 15. rebiul-evvel 1448. hidžretske godine.
Prošle hutbe govorili smo o našem odnosu prema onima od kojih učimo svoju vjeru, o poštovanju znanja i njegovih nosilaca.
Ali kao što musliman treba znati kako će se ponašati prema učenjaku, tako i učenjak mora znati kako će se ponašati prema onome koga podučava.
Narodna izreka kaže: „Znanje nije znanje znati, već je znanje znanje dati.“
Učenjak može znati mnogo, ali ako ne zna prići čovjeku, ako ne zna saslušati, ako ne zna objasniti, ako ne zna kada treba govoriti, a kada stati, onda postoji opasnost da njegovo znanje napravi kontra efekat i umjesto da slušaoca približi Allahu, on bude dalji od Njega nego prije.
Zato ćemo danas, ako Bog da, govoriti o nekoliko metoda koje treba da ima onaj koji druge podučava vjeri, a koje su produkt Poslanikovog a.s. govora i djela.
Prvo: Postupnost u podučavanju
Nije dovoljno čovjeku samo reći šta treba da zna. Treba znati šta mu prvo reći, šta poslije i koliko mu u jednom trenutku kazati.
Poslanik, a.s., kada je slao Muaza, r.a., u Jemen, nije mu rekao da ljudima odmah izloži sve propise i detalje vjere. Rekao mu je da prvo pozove ljude u vjerovanje i izgovaranje šehadeta, pa kada to prihvate, da ih poduči namazu, pa kada i to prihvate, da ih poduči zekatu. Dakle, jedno po jedno, počevši od osnovnog, pa tek onda o detaljima i propisima.
I ovo je danas veoma važno, ako ne i najvažnije, jer upravo mi tako učimo našu djecu, u našim mektebima.
Ne možemo od čovjeka koji nakon godina zablude dođe tobe, niti od onoga ko se vjerom nikada nije ozbiljnije bavio, očekivati znanje i razumijevanje učenjaka. Umjesto da ga najprije podučimo temeljima vjere, neki ga odmah zatrpaju stoljećima starim razilaženjima, različitim mišljenjima i raspravama. Takav pristup ne odgaja vjernika, on ga zbunjuje. A kada se neznanje pomiješa s raspravama koje čovjek još nije sposoban razumjeti, rezultati često nisu znanje i bogobojaznost, nego sumnja, podjele, svađe i razdor u našim džematima i našim džamijama.
Učenjak treba znati da se čovjek gradi, a ne zatrpava.
Kao što se kuća ne gradi tako što ćemo sav materijal baciti odjednom na jedno mjesto, tako se ni čovjekovo znanje ne gradi tako što ćemo mu svo znanje odjednom staviti pred njega.
Drugo: Lijep odnos prema onome koga podučava
Učenjak nije samo prenosilac informacija. On je i odgajatelj.
Zato prema onome koga podučava treba imati poštovanje, ljubav i strpljenje. Ne treba ponižavati čovjeka zato što nešto ne zna, ne treba podizati glas samo zato što je neko pogriješio i ne treba čovjeku učiniti da se stidi što je došao pitati.
Allah, dž.š., kaže svom Poslaniku, a.s.:
فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللَّهِ لِنتَ لَهُمْ ۖ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانفَضُّوا مِنْ حَوْلِكَ ۖ فَاعْفُ عَنْهُمْ وَاسْتَغْفِرْ لَهُمْ وَشَاوِرْهُمْ فِي الْأَمْرِ
„S Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si grub i tvrda srca bio, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima!“ (Al-Imran, 159.)
Pogledajmo ovo, braćo: blagost je bila jedan od razloga zbog kojih su ljudi ostajali uz Poslanika, a.s.
A kada govorimo o blagosti, ne govorimo da učenjak treba biti slab ili da treba prešutjeti ono što je pogrešno. Ne! Može čovjek jasno kazati da nešto nije ispravno, ali način na koji će to kazati mnogo toga govori o njemu. Jer cilj učitelja treba biti da nauči, a ne da ponizi.
Zato ne treba šutnju učenjaka, njegovo povlačenje ili prešutkivanje nekih stvari smatrati njegovom slabošću. Naprotiv, ponekad je upravo to znak mudrosti i snage. Učenjak ne mora na svaku provokaciju odgovoriti, niti svaku raspravu prihvatiti. Nekada će lijep odnos i strpljenje postići ono što rasprava i svađa nikada ne bi mogli.
Treće: Znati kome govoriti, šta govoriti i kada govoriti
Učenjak ne treba samo znanje znati, nego i kome, kada, kako i koliko to znanje dati.
Nije isto govoriti učenom čovjeku, djetetu, čovjeku koji se tek vraća vjeri ili onome koji godinama izučava određenu oblast. Poslanik, a.s., je znao kome govori i šta mu u određenom trenutku treba. Zato je njegov govor bio jasan, razumljiv i prilagođen onome kome se obraćao.
Pogledajmo kako je to radio Allahov Poslanik, a.s..
Kada mu je došao beduin (to je čovjek koji ne dolazi da raspravlja o detaljima, nego želi znati šta mu je potrebno da bude dobar musliman) i upitao ga šta će ga uvesti u džennet, Poslanik, a.s., nije ga opteretio mnoštvom detalja, različitim mišljenjima i sporednim pitanjima. Uputio ga je na osnovu: da obožava Allaha i da Mu ništa ne pripisuje, da klanja propisane namaze, daje zekat i posti ramazan. Beduinu je dao ono što mu je u tom trenutku bilo najpotrebnije, osnove vjere i jasne obaveze.
Ibn Abbas, r.a., bio je još dječak kada ga je Poslanik, a.s., posebno podučavao. Rekao mu je: „O dječače, podučit ću te nekim riječima: čuvaj Allaha, Allah će te čuvati…“ Nije mu održao predavanje koje bi bilo iznad njegovog uzrasta. Nego nekoliko kratkih, ali dubokih riječi je usadio u srce mladog čovjeka. Znao je kome govori.
A Mu’aza, r.a., jednom od najučenijih ashaba, prije polaska u Jemen Poslanik, a.s., je podučavao drugačije, jer ga je pripremao za ozbiljnu odgovornost.
Tri čovjeka, tri različite okolnosti i tri načina podučavanja, a isti učitelj.
Dakle, čovjeku koji traži put u džennet daje osnove, dječaku daje kratku i duboku poruku, a čovjeka kojeg priprema za odgovornost podučava načinu razmišljanja i prosuđivanja.
Isto tako, učenjak mora imati osjećaja za vrijeme, mjesto i okolnosti. Nije svako vrijeme za dugu priču, niti je svaka prilika ista. Poslanik, a.s., bi čak skratio namaz kada bi čuo plač djeteta, vodeći računa o osjećajima njegove majke.
Zato nije dovoljno imati znanje. Potrebno je imati i mudrost kako ga prenijeti. Znati šta reći, kome reći, kada reći, kako reći i koliko reći. I to je dio znanja.
Poslanik, a.s., je rekao:
„Olakšavajte, a ne otežavajte; obradujte, a ne rastjerujte.“
I zato danas završavamo sa ovim hadisom. Jer ne želim da zbog dužine hutbe naši bolesnici trpe, da naši radnici zbog kašnjenja na posao imaju problema sa svojim šefovima, niti da nekome zbog toga što smo ga zadržali bude teško i onemogućeno doći na sljedeću džumu.
Allahu naš, učini nas od onih koji olakšavaju, a ne otežavaju; koji okupljaju, a ne razdvajaju; koji ljude približavaju Tebi, a ne udaljavaju od Tebe. Amin!!!