Piše: Admir Mustafić
Pamtim Aliju kao tihog, nenametljivog čovjeka koji nikad nije govorio ništa ružno o bilo kome iz našeg džemata. Uvijek je bio oko džamije, član džematskog odbora u nekoliko mandata i sakupljač članarine za mahalu Zenuni dugi niz godina.
Alija je bio tih, nenametljiv, insan od akcije, poštovan u svojoj mahali, u svojim Vukovijama. Godinama je Alija kosio i čistio mezarje, kopao kaburove i davao svoje vrijeme za dobrobit našeg džemata. Učestvovao je Alija u svim akcijama oko izgradnje džamije, oko izgradnje mekteba u Zenunima; često je bio primjer i predvodnik svoje mahale Zenuni, umio je sa svojim narodom naći zajednički jezik oko svega što je dobro.
U razgovorima s njim nikad nisam mogao primijetiti bilo kakvu ljutnju, tih insan bez viška riječi; osim kada je trebalo braniti postupke i odluke džematskog odbora, imama i Islamske zajednice, akcija, tada je Alija bio vatreni govornik sa mnogim argumentima koji su dolazili iz dubine njegove duše i njegovog imana.
Birvaktile je Alija trnokopom, hašom i lopatom napravio put u dužini od 500 metara pored centralnog mezarja da bi djeca mogla ići u školu. Pamtit ćemo Aliju i kao organizatora putovanja na dovišta od Blagaja, Prusca i svih drugih destinacija u našoj Bosni; predvodio je Alija svoje Vukovijane u zijarete svim poslijeratnim otvorenjima džamija u našoj Bosni i Hercegovini.
Dugo je već prošlo vremena otkad je Alija preselio na bolji svijet. Prisustvujući akciji čišćenja mezarja, prošao sam pored Alijinog mezara, zastao, proučio Fatihu i sjetio se tog dobrog insana kojem, dok je bio na dunjaluku, nismo nikad odali nikakvo priznanje. A otkad je preselio, i ne spominjemo ga, ali osjećamo teret i problem oko organizacije čišćenja mezarja.
Zadnjih desetak godina čistimo mezarje akcijama, trimerima, kosačicama, odazivamo se onoliko koliko je minimum, a ne onoliko koliko bi trebalo da bude naš odziv. Nas nekoliko desetina se odazivamo na svim našim mezarjima u Vukovijama i uvijek su tu jedni te isti, neki više puta prisutni, a neki manje puta; a drugi čekaju na nekog novog Aliju. A naš Alija je taj posao radio sam i nije se hvalio, nije pričao o tome, nije ništa tražio zauzvrat; uvijek je bio zadovoljan. Nikad nismo znali kako je to on dogovorio sa džematskim odborom, a kada bi ga pitali fali li mu šta, on bi odgovarao: „Svega ima, sve je dobro“; a donosio je svoj alat, svoju kosu i u ime svih nas čuvao naš obraz kada bi bile posjete i ispraćaji na bolji svijet naših najmilijih na dženazama.
Pamtit ću Aliju kao dobrog, vrijednog, čestitog i uzornog Bošnjaka sa francuskom kapom.