Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 27. mart 2026. gregorijanske godine, odnosno 08. ševval 1447. hidžretske godine.
Današnja hutba neće biti kao većina mojih hutbi, već će to biti ona hutba čiji je cilj ukazati na naše određene propuste i greške. Iako se o ovim stvarima pričalo nebrojeno puta pred džumu ili u sklopu nekih predavanja, kada se na njih ukaže na hutbi onda one dobivaju posebnu težinu. Kako bi hutba bila razumljiva svima, kako neko ne bi poruku pogrešno shvatio, pokušat ću govoriti što jednostavnijim jezikom.
Pošto je namaz stub naše vjere, prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu, logično je da najviše i govorimo o namazu. Kako se klanja namaz pojasnio nam je Poslanik a.s. Pa tako namaz u džematu i namaz pojedinca se razlikuje u nekim dijelovima. Kada klanjamo namaz u džematu imam stane ispred džemata i predvodi namaz. Tako da u tom stanju imam ispred sebe ne vidi ništa drugo sem mihraba i mjesta sedžde. Zbog te ograničenosti ja kao imam volim ponekad kada klanjamo sunnete stati iza džemata ili ako imam zamjenu stati u saf sa vama, kako bih vidio kako se džemat za koji sam odgovoran ponaša u toku namaza. Pa sam tako klanjajući ili posmatrajući dok klanjamo primijetio:
- Da naši safovi nisu onakvi kako to od nas zahtijeva naša vjera da budu. Zbog čega? Zbog toga što neki ljudi ne žele da se guraju, odnosno žele da im bude komotno, ili im je mrsko napraviti korak dva u popunjavnju safa, jer žele biti bliže izlazu kako bi što prije izletjeli iz džamije ili ne žele da budu blizu svog brata muslimana u safu, jer njih dvojica ne pričaju. Koji god razlog bio on je neopravdan i kao takav po islamskom učenju nesipravan. Izgled naših safova jeste izgled nas samih. Ako je naš saf ispravan i mi smo ispravni, ako naš saf nije ispravan nismo ni mi ispravni. Zbog toga draga braćo, zbog naše lične koristi molim vas da ubuduće obratimo pažnju na naše safove shodno propisima naše vjere, a oni ukratko glase. Safovi moraju biti poravnjati i zbijeni. Između klanjača ne smije biti prostora nimalo, pa makar samo dva bila u safu. Oni moraju biti jedan uz drugog. Prvo se formira prvi saf, pa tek nakon što smo njega formirali možemo formirati drugi saf, i tako redom. A potpuno je neprihvatljivo formirati drugi saf, a u onom ispred ima još mjesta. Koliko je bitno popunjavanje safova najbolje nam govori hadis Poslanika a.s. u kome se kaže: „Ko spoji saf Allah dž. š. će ga spojiti sa Sobom, a ko prekine saf Allah dž. š. će prekinuti sa njim.” Kao i izjava Enesa r.a. u kojem on dovodi čak u pitanje ispravnost namaza, ako ne budemo postupali po ovim propisima, pa kaže: “Izravnjajte svoje safove, jer poravnjanost safova je dio ispravnosti namaza.” Čak se i u toku namaza može napraviti korak kako bi se popunio saf ispred sebe. Između safova ne smije biti velikog razmaka.
- Izgovor Amin nakon proučene Fatihe imama. Da se Amin treba izgovoriti nakon proučene Fatihe u tome se svi slažu, jer je Poslanik a.s. rekao: „Kada imam izgovori: ‘Gajri-l-magdubi alejhim ve le-d-dallin’, vi recite: ‘Amin.’ Uistinu i meleki tada kažu „Amin“. Čije izgovaranje „Amin“ se pududari s izgovaranjem meleka oprostit će mu se (raniji) grijesi.“Ali ono gdje se islamski učenjaci razilaze jeste da li treba amin izgovoriti u sebi ili naglas. Prema hanefijskom mezhebu, mezhebu kojem mi pripadamo, ispravno je amin izgovoriti u sebi. Ali musliman ne smije biti isključiv, pa reći samo smo mi ispravni i svi drugi su neispravni, pa tako osuditi one koji amin izgovaraju naglas. Ali ono što se može osuditi jeste izgovaranje amin toliko glasno da se ovaj vaš hodža nekoliko puta trznuo, da ne kažem prepao, zbog preglasnog izgovaranja amin od strane nekih džematlija. Rekli smo da postoje islamski učenjaci koji kažu da treba glasno izgovoriti amin, ali ne postoji niti jedan islamski učenjak koji kaže da to amin treba biti toliko glasno da prelazi u nadvikivanje, dernjavu, i narušavanje harmonije džemata. Ako želiš reći glasno reci, ali brate dragi nemoj da to bude glasnije od učenja imama ili izgovora ostalih džematlija koji izgovaraju amin.
- Slijeđenje imama. Slijediti imama u namazu je obaveza farz, bez koje namaz neće biti ispravan. A šta znači slijediti imama? Slijediti imama znači ne obaviti niti jedan namaski rukn: ruku, sedždu itd. prije njega, ali ne smije se ni previše kasniti. Nego je najispravnije ne pomijerati se dok imam ne izgovori Allahu ekber ili semi’ala hulimen hamideh ili ne preda selam. Tak nakon što izgovori ove stavri onda bi mi trebali krenuti za njim. A šta se dešava kod nas? Kod nas npr. kaže semi’ala hulemen hamideh i nije ni izgovorio Allahu ekber za sedždu, a neki su se već napola savili i čekaju Allahu ekber za sedždu. Gjde braćo žurimo? U čemu je poenta te žurbe, ako znamo da ne možemo prije imama završiti namaz ma koliko pokušavali da to mi ubrzamo? Šta možemo uraditi ovom žurbom? Možemo dovesti u pitanje ispravnost našeg namaza takvim neodgovornim ponašanjem. Koliko je opasna ova pojava najbolje nam govori sljedeći hadis Poslanika a.s. u kome kaže: „Zar se ne boji neko od vas kada podigne glavu prije imama, da mu ju Allah ne pretvori u glavu magarca, ili da njegov izgled ne bude nalikovao izgledu magarca?!“
- Neispravno obavljanje sedžde. Ispravno obavljena sedžda jeste sedžda u kojoj su na tvrdo tlo spušteni čelo, nos, koljena, šake i nožni prsti. Ne činjenje sedžde na ovaj način može pokvariti namaz ili dovesti u pitanje njegovu ispravnost. A kod nas? Ljudi koji dolaze non stop u džamiju padnu na sedždu, a ne spuste svoje čelo, ne spuste svoj nos, podignu noge dok su na sedždi, spuste laktove kao žene… Braćo to je neispravno. Sedžda je jedan od farzova i ona se mora obaviti onako kako je to propisano, a ne onako kako je nama lakše ili kako mi mislimo da bi trebalo.
- Učenje naglas. Neki ljudi dok klanjaju u džematu uče toliko naglas da ometaju one pored sebe. A uznemiravati brata muslimana izvan namaza, a kamoli u namazu je grijeh. Zato kada učite učite onoliko glasno koliko sebe u normalnim uslovima možete čuti. Ako imate problema sa sluhom, opet ćete učiti toliko glasno kao i da nemate problema, jer tada niste dužni sami sebe čuti. Jer da bi gluhava osoba mogla sebe čuti mora je po džamije čuti, a to je neispravno.
- Da li je tespih ko predmet neka svetinja? Nije, jer da jeste ne bi gaovako smjeli bacati po džamiji. Pa šta je onda? Tespih nam služi samo kao pomagalo kako bi se lakše mogli orjentisati koliko puta smo rekli subhanellah, elhamdulillah, Allahu ekber. Cilj je nakon namaza ove tri riječi reći trideset tri puta, zbog toga tespih ima 33 bobka, i svaki put kad izgovorimo jednom subhanellah, elhamdulillah, Allahu ekber pomaknemo jedan bobak, sve dok ne dodjemo do kraja. A kod nas su pojedini shvatlili da je cilj što prije obletjeti oko tespiha. Ja ne izgovorim 10 put Allahu ekber, a oni ko već završili. Što bi moglo biti smiješno, da nije žalosno.
Draga braćo, zamislimo samo kako bi izgledao naš džemat kada bismo ove stvari popravili!? Safovi ravni kao da ih je jedna ruka poredala. Nema praznina, ni među tijelima, ni među srcima. Imam uči, a džemat ga smireno i dostojanstveno slijedi, bez žurbe, bez takmičenja, bez nervoze. Sedžde smirene, skrušene, kao da su posljednje. Nema ometanja, nema nadvikivanja, nego jedna tišina i harmonija. Samo u ovakvom džematu se osjeti prisutnost Allahove milosti. Samo u takav džemat čovjek poželi doći. Samo iz takvog džemata čovjek izlazi bolji nego što je ušao.
E takav džemat trebamo graditi. Ne sutra. Ne nekad. Nego danas od ove džume namaza.
Draga braćo, ja sam svoju obavezu ispunio, ukazao i opomenuo. Hoćete li to prihvatiti ili ne, to je na vama. A ako smo vjernici ove opomene ćemo shavtiti ozbiljno i primijeniti. Allah dž.š. kaže:
وَذَكِّرْ فَإِنَّ الذِّكْرَىٰ تَنْفَعُ الْمُؤْمِنِينَ
„Opominji, jer opomena koristi vjernicima.“ (Ez-Zarijat, 55.)
Gospodaru molimo Te učini nas od onih kojim opomena koristi. Amin!!!!