Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 13. februar 2026. gregorijanske godine, odnosno 25. ša’ban 1447. hidžretske godine.
Za nekoliko dana ako Bog da dolazi nam mubarek mjesec ramazan. Nije to samo još jedan mjesec u kalendaru. Nije to samo promjena jelovnika i rasporeda spavanja. Ovo je mjesec posebne Allahove milosti, blagoslova i nagrade.
To je mjesec u kojem je, kako stoji u hadisu, naše disanje tespih, spavanje ibadet, a dova primljena. Zamislimo sada kolika je to Allahova milost i blagodat prema nama: šutimo, a piše nam se kao da zikrimo. Spavamo, a piše nam se kao da ibadet činimo. Zbog čega? Samo zato što smo rekli: „Gospodaru, evo nas… pokušavamo.“ Pokušavamo raditi ono sa čime si Ti zadovoljan. Pokušavamo biti bolji muslimani. Pokušavamo biti bolji ljudi.
Ali da budemo iskreni mi često u ramazan uđemo gladni stomakom, ali ne i srcem. Postimo od hrane, ali ne postimo od jezika. Ne jedemo halal hranu, ali jedemo nešto što je haram, a to je meso mrtvog brata svoga, ogovaramo. Čuvamo stomak, a ne čuvamo jezik i pogled.
A Allah dž.š. kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
“O vjernici! Propisuje vam se post da biste bili bogobojazni.” (El-Beqare, 183.)
Braćo, kao što vdimo Allah nije rekao propisuje vam se post da bi bili mršaviji. Da bi imali lijep iftar za facebook sliku. Nego da bi bili bolji muslimani, bolji ljudi.
Ramazan je škola karaktera.
Kada smo najviše gladni i žedni, sjetimo se, kaže Poslanik, gladi i žeđi Sudnjega dana. Kada smo najviše gladni i žedni sjetimo se ljudi koji su non stop gladni i žedni. Ne zbog toga što poste kao mi što ćemo ako Bog da postiti, već zbog toga što je za njih flašica čiste vode, zalogaj hljeba, jedina želja koju imaju. Zbog toga draga braćo, budimo zahvalni Allahu što nas je počastio da živimo na takvom mjestu gdje možemo s radošću iftar čekati, jer ima ljudi koji nemaju šta čekati. Njima je svaki dan post, ali bez iftara.
A kada smo kod iftara ne mogu, a da ne spomenem da je ne tako davno iftar bio trenutak koji je okupljao porodicu, rodbinu, prijatelje, komšije… A danas, nakon korone, iftar je postao trenutak samoće ili u najboljem slučaju trenutak druženja sa ramazanskim programom preko TV ekrana. Kao da smo u koroni shvatili: “Možemo i sami iftariti.” I ostali smo sami. Svako u svojoj kući. Svako za svojim stolom. A ramazan nije došao da nas razdvoji, nego da nas spoji.
Poslanik, a.s., kaže: “Ko nahrani postača, ima nagradu kao i on, a da se njemu ništa ne umanji.”
Ali kad govorimo o iftaru, ne govorimo o iftaru radi prestiža. Ne govorimo o stolovima gdje je važnije ko sjedi, nego ko posti. Ne govorimo o iftarima gdje su prisutni uglednici koji možda i ne poste, ali vole da budu viđeni.
Govorimo o iftaru radi postača. Radi sevapa. Radi Allaha.
O iftaru gdje je svejedno ko je na njemu, bogat ili siromašan, uglednik ili obični radni čovjek. O iftaru gdje je čast poslužiti onoga ko je cijeli dan postio, pa makar on kod ljudi bio iz najnižeg staleža. O iftaru gdje se ne gleda status, nego glad radi Allaha.
Braćo, pogledajmo po našem komšiluku. Možda negdje blizu nas ima komšija koji bi volio da ga neko pozove. Možda ima starija osoba koja bi samo željela da osjeti slast zajedničkog iftara. Možda ima porodica koja nema mnogo, ali ima stid da ne traži.
E, ramazan je došao da upravo takve vidimo i pripazimo. Jer Poslanik a.s. kaže: “Nije vjernik onaj koji zanoći sit, a komšija mu gladan.”
Braćo, mi često mislimo da je pobožnost samo u džamiji, pa kažemo: „On je pravi vjernik, ide u džamiju!“ Ali ramazan nas uči malo drugačije, pa kaže: „Namaz jeste stub naše vjere. Džamija jeste Allahu najdraže mjesto. Ali onaj ko ne poštuje starije, nema milosti prema mlađima, onaj ko ne održava rodbinske veze, ko ne priča sa rođenim bratom, rođakom, komšijom…onaj koga nije briga za stanje drugih muslimana, pogotovo onih njemu najbližih, taj još nije razumio ljepotu vjere. Jer vjera nije samo koliko dugo stojiš u safu, nego koliko dobra nosiš sa sobom kad izađeš iz safa.“
Ramazan nas uči da se Allahu ne možemo približiti bježeći od ljudi, nego popravljajući odnose među ljudima.
Draga braćo! Ramazan je mjesec dobročinstva, a istinsko dobročinstvo počinje u kući, u porodici, u komšiluku. Nije dobročinitelj onaj ko je blag samo pred svijetom, a grub prema svojima. Nije dobročinitelj onaj koga svi hvale u džamiji, a od koga se njegova kuća umara. Dobročinitelj je onaj čija riječ smiruje, čija ruka pomaže, čije prisustvo donosi rahat onima koji su mu najbliži. Jer ako dobro ne krene iz naše kuće, teško da će stići do drugih.
Braćo, naše duše zavise od naših djela. Zato se potrudimo da ovaj ramazan bude prekretnica u našem životu. Jer ko zna hoćemo li dočekati sljedeći ili ćemo biti na mjestu gdje nema štele, nema poznanstva, gdje se gledaju samo naša djela, djela koja će nas uzdići ili poniziti.
Braćo, mi često kažemo: “Teško je vrijeme.”A nije vrijeme teško, nego je naše srce otežalo. Ramazan dolazi da skinemo taj teret. A skinut ga možemo jedino skrušeno obavljenim namazom, iskrenim postom, istigfarom, dovom….
Braćo, ako iza ovog ramazana ostane samo nekoliko kilograma manje, propali smo. Ali, ako iza njega ostane Allahovo zadovoljstvo, mekše srce, čista rodbinska veza, pomiren brat, nahranjen siromah, zajednički iftar… onda smo uspjeli.
Gospodaru, učini nas od uspješnih Tvojih robova. Oprosti nam naše grijehe. Olakšaj nam naš post. Primi od nas naše ibadete. Amin!!!
Ramazan mubarek olsun!!!