Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 19. decembar 2025. gregorijanske godine, odnosno 29. džumadel uhra 1447. hidžretske godine.
Draga braćo, živimo u vremenu koje nosi veliki pritisak. Stres, problemi, brige, strah za egzistenciju, porodični problemi, bolest, depresija… Mnogi ljudi danas nose osmijeh na licu, a u srcu tugu i tešku borbu. Statistike govore o porastu anksioznosti i depresije, ali i bez te statistike mi to vidimo oko sebe i osjećamo u sebi.
Čovjek se trudi koliko može. Radi, planira, bori se. Pokušava učiniti svoj život i život svoje porodice što ljepšim. Ali bez obzira koliko se trudio čovjek nekada dođe do zatvorenih vrata kada shvati da dalje ne može. Dođe do vrata kada shvati da ih ne može otvoriti imetkom, snagom, znanjem, niti vezama.
Šta tada uraditi? Šta uraditi kada dalje ne ide? Šta uraditi kada ispucamo sve svoje adute i dođemo do kraja?
Islam na ovo pitanje daje veoma jednostavan odgovor. Tada vjernik kako to kaže Poslanik a.s. upotrebljava svoje najjače oružje. Diže svoje ruke, spušta svoje čelo i upućuje dovu, a zatim se oslanja na Allaha, jer vjernik zna da Allah nikada ne odbija dovu i ne ostavlja na cjedilu iskrene robove Svoje.
Kako moliti Allaha? Koliko je dova zaista jaka?
Odgovor na ova pitanja se nalazi u Kur’anu i to na 329. stranici Kur’ana u suri El-Enbija. Na toj stranici se nalaze jasna uputstva, nada, lijek, izlaz iz problema….Na toj stranici se nalaze tri dove, tri poslanika, tri različite boli, ali jedan te isti ishod: „Pa smo mu se odazvali.“
PRVA DOVA, jeste dova poslanika, Ejuba a.s. Božijem poslaniku Ejubu a.s. je Allah u jednom trenutku njegovog života dao sve što bi jedan čovjek mogao poželjeti: zdravlje, imetak, porodicu, prijatelje, ugled… Ali je onda Allah odlučio da stavi Ejuba u iskušenje kako bi vidio njegovu vjeru, njegovo ponašanje. Jer lahko je biti dobar kada je sve potamam, hajde budi dobar kada ništa ne ide. Pa je Ejub izgubio imetak, izgubio djecu, izgubio zdravlje, izgubio prijatelje, izgubio ugled… Godinama je bio sa svojom ženom izvan grada sam, bolestan i napušten u nejmaštinji. Borili su se trudili se, a kada je vidio da dalje nema kud zamolio je Allaha jednostavnom, ali iskrenom dovom:
أَنِّي مَسَّنِيَ الضُّرُّ وَأَنتَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ
“Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji.“ (El-Enbija, 83.)
To je ta dova. Nema nabrajanja. Nema optuživanja. Nema kukanja. Samo priznanje slabosti i potpuno povjerenje u Allahovu milost.
I Allah dž.š. reče: „I odazvasmo se i nevolju koja ga je morila otklonismo…“(El-Enbija, 84.)
Odazvasmo se Njegovoj dovi. Otklonismo nevolju. Vratismo zdravlje. Vratismo porodicu. Vratismo imetak. Vratismo ugled.
Draga braćo, koliko puta smo imali Ejubovu bol, ali ne i Ejubovu dovu?
Ovaj primjer nas uči da Allah ne traži jake riječi, nego čisto srce koje zna kome se obraća.
DRUGA DOVA, na istoj stranici, iste sure, jeste dova poslanika Junusa a.s. Naime poslanik Junus a.s. je bez dozvole Allaha dž.š. napustio svoj narod i nakon što se ukrcao na brod, Allah dž.š. ga je kaznio tako što je bio bačen u more. A da stvar bude još gora dolazi ogromni kit koji ga je progutao i odlazi sa njim na dno mora. Nema svjetla. Nema zraka. Nema izlaza. Nema prijatelja. Nema glasa. Nema pomoći. Na tom mjestu, braćo, svaki ljudski plan prestaje. Ne pomaže snaga. Ne pomaže pamet. Ne pomažu veze. Svaka nada umire, osim nade u Allaha. I Junus a.s. u toj tami ne traži prvo izlaz. Ne traži spas. Prvo priznaje svoju grešku. Prvo se vraća Allahu. I izgovara riječi koje su izgovarane u najvećim životnim padovima:
لَّا إِلَٰهَ إِلَّا أَنتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنتُ مِنَ الظَّالِمِينَ
„Nema boga osim Tebe. Hvaljen neka Si. Zaista sam se ogriješio prema sebi.“ (El-Enbija, 87.)
A Allah dž.š. reče: „I odazvasmo se i tegobe ga spasismo…“ (El-Enbija, 88.)
Draga braćo, koliko puta smo bili u mraku svoga života? Koliko puta smo bili progutani brigom, strahom, grijehom? Koliko puta smo mislili da nema izlaza? Jesmo li tada priznali svoje greške i rekli: „Nema boga osim Tebe. Hvaljen neka Si. Zaista sam se ogriješio prema sebi.“ ili smo mislili da će nas neko drugi spasiti?
Ovaj primjer nas uči da i najdublja tama prestaje onog trenutka kada se srce iskreno pokaje i vrati Allahu.
TREĆA DOVA, jeste dova Zekerijja a.s. Zekerija a.s. nije dugo godina imao djece, bio je bez potomstva. Gledao je kako godine prolaze, a starost dolazi. Gledao je kako tijelo oslobilo, a kosa sijedi, ali Zekerijja nije gubio nadu u Allahovu milost. Nije rekao: „Gotovo je!“ „Nema više smisla!“ Nego je skrušeno, ponizno podigao svoje ruke i iskreno se obratio Onome koji sve može riječima:
رَبِّ لَا تَذَرْنِي فَرْدًا وَأَنتَ خَيْرُ الْوَارِثِينَ
“Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” (El-Enbija, 89.)
A Allah dž.š. reče: „I odazvasmo se i izliječivši mu ženu, Jahjaa (sina) mu poklonismo!” (El-Enbija, 90.).
Draga braćo, koliko nas nosi tugu zbog neostvarenih želja? Koliko nas čeka odgovor godinama? Koliko nas je blizu toga da odustane?
Ovaj primjer nas uči da kod Allaha nema kasno, nema nemoguće i nema zatvorenih vrata.
Tri dove, tri poslanika, tri različite boli, ali jedan Svemoćni Gospodar i jedan odgovor: „Odazvasmo se!“
Ovo, braćo, nije priča o njima, nego poruka za nas danas:
Poruka da kada se rob iskreno obrati, vrata nisu zatvorena ma kakva bila njegova nevolja. Allah ne odgovara na savršene riječi, nego na iskreno slomljeno srce. Ako se Allah nije odmah odazvao, to ne znači da nas nije čuo, jer On odgovara kada je najbolje i onako kako je najbolje.
Allahu mi vjerujemo u tvoje riječi: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli.“ (El-Beqare, 186.) Zato te molimo da dove naše primiš, da nevolje naše ukloniš i da nas učiniš od onih koji nikada ne gube nadu i koji se uvijek na Tebe oslanjaju. Amin!!!